Premještanje Tita iz državnog u građanski prostor nije vandalizam

Je li Hrvatska stvarno postala članicom Europske unije, je li stvarno, kao svoje temeljne političke vrednote, preuzela načela vladavine prava, osobnih sloboda, ekonomskih sloboda, slobode vjeroispovijesti  i slobode od straha? Je li dijelom Unije postalo jedino hrvatsko gospodarstvo, kao dio jedinstvenog tržišta, je su li institucije političkog sustava zakonodavstvo, koje je usklađeno sa Zajedničkom pravnom baštinom, prihvatile kao svoje, i na kraju je li hrvatsko građansko društvo vrednote „četiriju sloboda“ preuzelo kao svoje temeljne vrijednosti? Kad bi bilo tako, potez predsjednice Republike, koja je bistu Josipa Broza Tita premjestila iz Predsjedničkog ureda u muzejski prostor u Kumrovcu, ne bi bio predmetom osporavanja.

Ne radi se ni o kakvu vandalskom činu, umjetnina važnog hrvatskog kipara nije niti uništena, niti oštećena, nego je iz službenoga državnog prostora premještena u drugi javni prostor, ali onaj koji ima „privatno“ značenje, koji pripada građanskom društvu, a ne državi. Ne radi se, dakle, ni o kakvu „simboličnom tiranicidu“, „povijesnoj osveti“, nametanju vlastita pogleda na svijet, „ikonoklazmu“… riječ je, jednostavno, o provođenju vrednota koje povezuju demokratski svijet kome Hrvatska želi pripadati.

Micanjem biste Josipa Broza Tita iz Predsjedničkog ureda ne dovode se u pitanje njegove povijesne zasluge, prije svega one vezane uz konsolidaciju hrvatske zapadne granice (vraćanje Istre, Zadra, Rijeke, otoka, te Međimurja matici). Ne osporava se niti njegova državnička vještina. Josip Broz, međutim, a to neće zanijekati niti njegovi glorifikatori, jednostavno nije bio demokrat. Pripadao je totalitarnom svjetonazorskom pokretu, a Europska unija i danas strepi od autoritarnih i totalitarnih rješenja, koja se nameću prilikom svake ozbiljne gospodarske krize. Pritom je manje bitno je li fašizam iskonski pokret zla, a komunizam pokret koji se zbog pomanjkanja demokratskih kontrolnih mehanizama pretvorio u totalitarizam. Svaka vlast korumpira, a apsolutna korumpira apsolutno – podučio nas je Strossmayerov prijatelj lord Acton. Poreci, u kojima ne može postojati alternativna politička ambicija, ona koja će ograničavati vlast i kontrolirati je, jednostavno ne mogu biti demokratski i zakonomjerno se pretvaraju u diktature, koje gaze prava svojih podanika, a o četirima slobodama ne može biti niti riječi.

Iako je u hrvatskom zagovoru relativizacije krivice komunističkog poretka, odnosno, prije svega, u hagiografijama Josipa Broza, isticana njegova antifašistička uloga i to što je time Hrvatska svrstana na stranu zemalja pobjednica u Drugom svjetskom ratu, zaboravlja se da je, kako bi se upozorilo na umjetni karakter koncepta „prirodnog neprijateljstva“ fašizma i komunizma, kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima odabran 23. kolovoz, datum kad je 1939. godine potpisan sporazum Molotov-Ribentrop. Taj sporazum bio je uvod u početak Drugoga svjetskog rata, jer je Hitleru osigurao bokobran za napad na Poljsku, a istovremeno s Njemačkom, Poljsku je napala i Staljinova Rusija, odnosno Sovjetski Savez. Razlika između dvaju agresora na Poljsku je samo u tome što je Njemačka nakon rata izgubila osvojene teritorije, a Sovjetski Savez ih je zadržao. Iako je nesporna uloga Rusije u borbi protiv nacističke Njemačke, nakon što je Hitler iznenadio Staljina napadom Sovjetski Savez u lipnju 1941. godine, vrlo je teško o ruskoj intervenciji na zauzetim prostorima govoriti kao o antifašizmu i oslobađanju, jer je uspostavljen totalitarni/autoritarni režim, koji je trajao sve do raspada SSSR-a devedesetih, a ponegdje (Königsbergška enklava, na primjer) traje i dan danas.

Nisu sporni niti Brozovo odvajanje od Staljina nakon 1948, niti njegova vješta igra između dvaju političkih blokova u vrijeme Hladnog rata, ali nije nebitno niti to da je u mnogo čemu ta igra bila pragmatični balkanski levantizam, lišen svakoga političkog principa.

Hrvatska je 1990. mogla donijeti odluku želi li nastaviti takvu političku igru ili sebe vidi u Europskoj uniji i euroatlantskim strukturama. Hrvatski političari, nažalost, u tom su razdoblju EU često reducirali samo na prostor visokoga životnog standarda, a ne na prostor stabilnosti, sigurnosti, urednosti, zakonskog poretka, sloboda, reguliranosti. Pristupili smo Uniji, a nismo odmah ostvarili visok standard, a standarde vladavine prava država i vlast sustavno nastoje izigrati.  

Zadržavanje Titove biste u Predsjedničkom uredu, nakon što je Hrvatska, članstvom u EU i NATO-u, definirala svoju pripadnost svijetu Zapada, bilo bi poruka da u takvoj svojoj odluci, zapravo, nije dosljedna. Najbolje je „učiti“ od Njemačke, koja je najprije dosljedno provela denacifikaciju, a nakon ujedinjenja 1990. i lustraciju. Njemačko građansko društvo još se uvijek suočava s crnim stranama svoje povijesti, ali u političkom smislu to je pitanje jednom zauvijek zatvoreno.

Ima li smisla danas uopće više govoriti o lustraciji i odnosu prema autoritarnom režimu nakon 1945, i to čak 25 godina nakon početka demokratske tranzicije. I s pozicije domaće političke arene, i iz europskoga zornog kuta, to je itekako smisleno. Izostanak jasne političke definicije novije prošlosti i slanje dvoznačnih signala o kontinuitetu poretka, ne govori samo o balkanskoj prevrtljivosti onih koji to čine, nego i o tome da demokratski poredak, utemeljen na četirima slobodama, nje konsolidiran. Nakon aneksije Krima i agresije na Ukrajinu, Vladimir Putin jasno je pokazao što je u njegovu svjetonazoru „kontinuitet ruske politike antifašizma“, pa Europska unija sada, s knedlom u grlu, čeka sedamdesetu godišnjicu pobjede nad fašizmom. Oni koji misle da je potez premještanja biste Josipa Broza Tita iz državnoga u prostor građanskog društva kontroverzan, vjerojatno misle da bi hrvatska država službeno, rame uz rame s Putinom, u svibnju trebala slaviti Staljina, pa i okupaciju Krima. O tome, naime, „razmišljaju“ one „nove demokracije“ koje nisu raščistile političke pojmove iz novije povijesti.