Premijer Zoran Milanović - komunistički King Kong'

Milanović šuti o King Kongu jer neopovrgljive činjenice, koje su se u međuvremenu dogodile, pokazuju da je upravo on, glavom i bradom, Zoran Milanović, predsjednik hrvatske Vlade i predsjednik SDP-a komunistički King Kong kojeg treba zaustaviti jer nanosi ogromnu štetu ne samo hrvatskoj državi i hrvatskom narodu nego i hrvatskoj ljevici koju uništava u temeljima. Njegovi govori u zadnje dvije godine u Jasenovcu novi su argumenti koji neopovrgljivo dokazuju da samo Zoran Milanović može biti King Kong hrvatske politike, jer sustavno ruši sve pred sobom i nanosi ogromnu štetu iz dana u dan.

Pogrešno se u nas kolokvijalno govori o Lex Perkoviću, o Zakonu koji je donio Hrvatski sabor na prijedlog Zorana Milanovića, kada je Zoran Milanović pokušavao promijeniti Ustava a ne samo Zakonom zaštiti od sudskih progona bivše Udbaše, čime je nanio veliku sramotu i štetu hrvatskoj državi i hrvatskom narodu. Pod pritiskom Europske unije i domaće javnosti morao je odustati od tog sramotnog Zakona koji se kolokvijalno nazvao Lex Perković. Mislim da je taj naziv pogrešan i da taj Zakon treba nazvati Lex Milanović, jer Milanović je njegov kreator stvarni autor, a Perković je samo jedan od udbaša koje je pokušao zaštiti Zoran Milanović.

Zoran Milanović je glavni krivac što je Hrvatski sabor ukinuo pokroviteljstvo Hrvatskog sabora komemoraciji žrtava na Bleiburgu. Što je spriječio istraživanje istine o komunističkim zločinima i što se vratio na retoriku iz 1946. godine, kada su se ustaški zločini deseterostruko i više puta uvećavali za nametanje povijesne krivnje hrvatskog naroda koja će mu vječno osporavati pravo na svoju državu. Već tada Milanović je ustvrdio da svi oni koji idu na komemoraciju u Bleiburg su ustaše ili pomažu rehabilitaciju NDH i ustaštva.

Povijesni velikani hrvatskog naroda, kardinal Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman, odigrali su povijesnu ulogu u stvaranju pretpostavki da se osude ustaški zločini, što su i učinili, ali su i obranili pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu. Alojzije Stepinac osuđivao je ustaške zločine i pomagao mnogima da izbjegnu kaznu ali je javno branio pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu i svojom žrtvom pridonio da se onemogući teška optužba da su ustaški zločini oduzeli pravo hrvatskom narodu za sva vremena da ima svoju vlastitu državu. I Alojzije Stepinac je bio vrlo jasan, da je NDH bila izraz povijesnih težnji za vlastitom državom i da nikakvi zločini ne mogu oduzeti to pravo hrvatskom narodu. I Franjo Tuđman prije nego što je postao predsjednik države i kao povjesničar i kao domoljub smatrao je da je nužno obraniti istinu o našoj prošlosti, da treba osuditi ustaške zločine, ali isto tako da treba jasno reći da je hrvatski narod bio prevaren od ustaša, da je NDH bila podržana u početku jer je u njoj hrvatski narod vidio mogućnost ostvarivanja povijesnih težnji za vlastitom državom. To je lijepo izrazio Vinko Nikolić rekavši da je 10. travnja, na neki način, bilo i ostvarivanje tih težnji, barem je tako vjerovao veliki dio hrvatskog naroda, ali da je već 11. travnja nastupilo razočarenje.
Jedan od ciljeva politike Franje Tuđmana bila je hrvatska pomirba koja je jedino moguća na istini odnosno na osudi svih totalitarnih sustava i izgrađivanju Hrvatske kao moderne demokratske države utemeljen na Domovinskom ratu.

Zato je Tuđmanova borba, kao povjesničara, za istinu o Jasenovcu i potrebi suprotstavljanja velikosrpskoj promidžbi, da je hrvatski narod genocida narod, i osporavanju groznih krivotvorina kako bi se uvećavanjem zločina dokazalo da je svaka ideja hrvatske države moguća samo kao ustaška ideja.

Prošle godine, i osobito ove godine, Zoran Milanović je dao nove argumente da nitko drugi ne može biti King Kong hrvatske politike koji sve ruši osim njega. Lani je zlouporabio Jasenovac da bi izrekao grozne povijesne neistine i da bi optužio da je hrvatski narod zločinačkiji i od nacističke Njemačke i fašističke Italije, jer je bez ijednog argumenta izmislio da su masovni zločini, progoni i ubojstva počeli u Hrvatskoj puno prije nego u nacističkoj Njemačkoj. Dakle, uputio se ne samo u reviziju naše povijesti nego i o povijesti Drugog svjetskog rata, zbog čega je istaknuta profesorica i kolumnistica Mirjana Kasapović javno tražila njegovu smjenu. Šteta je što nije bilo hrabrosti u SDP da već lani smijene Zorana Milanovića jer bi to bio spas za Hrvatsku ali i za SDP.

Ove godine Milanović je otišao dalje u svojim King kongovskim rušilačkim akcijama i djelima. Ustvrdio je da je komemoracija na Bleiburgu komemoracija NDH i ustaštvu a ne komemoracija žrtvama komunističkih zločina odnosno optužio je sve one koji idu u Bleiburg da su ustaše ili pomagači obnove NDH i ustaške ideologije. Time je za ustaštvo direktno optužio brojne biskupe i Katoličku Crkvu. Time je za ustaštvo optužio i Kolindu Grabar Kitarović koja je prihvatila pokroviteljstvo koje je Milanović ukinuo. Time je stvorio pretpostavke za obnavljanje krvavih hrvatskih mostova iz prošlosti na kojima se sukobljavao ideološki podijeljeni i zavađen hrvatski narod.

Moglo bi se navesti još mnogo argumenata koji pokazuju da se komunistički King Kong Zoran Milanović vraća na retoriku iz ′46. godine, i da prihvaća velikosrpske optužbe. Podsvjesno je i njemu jasno da njegovo vrijeme prolazi, da je on već faktično bivši političar. Zato će nastojati odgoditi izbore do krajnjeg roka, u čemu bi ga trebalo spriječiti, jer kako danas radi i zavađa hrvatski narod, on je u stanju napraviti i još puno veće štete do veljače iduće godine.
Ima dovoljno argumenata, a nadam se i dovoljno razuma u SDP-u jer nisu nestali hrvatski socijaldemokrati samo su ušutkani. Vrijeme je da zaustave komunističkog King Konga Zorana Milanovića, to je zadnji trenutak jer štete će bit nepopravljive.

Ovih dana se obilježava i godišnjica smrti Ivice Račana, kojeg je Milanović potpuno izdao i iz dana u dan poništava sve ono dobro što su napravili hrvatski socijaldemokrati za vrijeme Račana i u Domovinskom ratu. Za Milanovića je i Račan ustaša i pomagač obnove NDH i ustaške politike, jer je i Račan u svibnju 2002. godine, dakle prije 13 godina, otišao na Bleiburg, položio vijenac i kleknuo odajući počast žrtvama. Doduše to nije napravio javno nego dan poslije burnog obilježavanja te godišnjice a kojoj meni kao potpredsjedniku Hrvatskog sabora i hrvatskom socijaldemokratu nije bilo dozvoljeno burnim prosvjedima održati pripremljeni govor. Međutim, i taj događaj i Račanov naknadni posjeti, ipak je bio krupni korak prema pomirenju i poslije toga situacija se počela mijenjati i pozitivnom smislu.

Zoran Milanović je strašno napao Kolindu Grabar Kitarović i njegova medijska falanga što je sama došla pokloniti se žrtvama Jasenovca, što nije sudjelovala u političkom mitingu u kojem su ton davali Milanović i Pupovac. Interesantno je da se zviždalo čak i jednom Lustigu, zato što je bio izaslanik Kolinde Grabar Kitarović. A pljeskalo Titu, koji nikada nije posjetio Jasenovac i nikada se nije poklonio žrtvama i položio vijenac. Tuđman se, također kao i Kolinda Grabar Kitarović poklonio žrtvama u miru i tišini. Račan je napravio ono isto što i Franjo Tuđman i Kolinda Grabar Kitarović, ali je on to napravio na Bleiburgu. I zato ukidanjem pokroviteljstva i novim napadima, Milanović i svoga uzora socijaldemokratskog i bivšeg vođu, htio ne htio svrstava u ustaše i podržavatelje obnavljanja uspomena na NDH. Milanović je otišao čak i dalje pa optužuje neke imaginarne, nepostojeće političke snage koje navodno žele promijeniti Ustav i napisati da je NDH temelj ove države. Dakle, Milanović posredno podržava glavne velikosrpske teze. Kad se sve to vidi onda je razumljivo njegovo inzistiranje na nasilnom uvođenju ćirilice u Vukovaru i njegovoj brutalnoj osveti Vesni Bosanac koju je prije dvije godine smijenio kao ravnateljicu vukovarske bolnice. Čime on ustvari, htio to priznati ili ne, i u Vukovaru provodi velikosrpsku politiku.

Ono što se događalo 2002. godine u Bleiburgu i dan poslije ne treba zaboraviti. Tamo nisam mogao, nisu mi dali zvižducima da pročitam svoj govor. Mislim da je on toliko aktualan i danas, da ga se i danas može pročitati kao odgovor hrvatskom King Kongu i njegovoj politici.
Navodim iz medija kratak opis onoga što se dogodilo toga dana na Bleiburgu.

Evo kakao je taj događaj vjerno opisao Novi list od 13. svibnja 2002. godine odnosno novinar Novog lista Jasmin Klarić.
"Već pri najavljivanju potpredsjednika sabora, Tomčevo ime je "pošteno" izviždano. Pod salvom zvižduka je, ipak, Tomac koji je u Bleiburg došao kao izaslanik predsjednika Sabora Zlatka Tomčića, polaganim koracima krenuo ka govornici. No, buka se nije stišavala, a sa strane su stizali i povici poput: "Komunjaro" ili "Odlazi". Bilo je i pogrdnijih poklika. Tomac je stao za govornicu i tronuta izraza lica čekao da zvižduci utihnu. Nakon više od minute, vojni vikar Nikola Roščić, koji je kasnije predvodio vjerski obred, zamolio je okupljene da dopuste izaslaniku Sabora da govori. No, i taj prijedlog je izviždan.

''Došao sam ovdje da se poklonim žrtvama, - pokušao je Tomac. Zvižduci. - Da vam kažem da imate pravo... Zvižduci. -...Da imate pravo zviždati, da imate pravo prosvjedovati, ali da nemate pravo mržnju prenositi na nove generacije, i dalje je pokušavao Tomac. Zvižduci i poneki lagani, gotovo sramežljiv pljesak. Dio nazočnih s nelagodom je komentirao razvoj događaja. "Ma, to zviždi organizirana grupa", kazao je jedan od blajburških hodočasnika, dok je baka u crnom, stišćući krunicu procijedila: "Provociraju". No, zvižduci su i dalje dolazili sa svih strana Blajburškog polja.

''Žalosno je ako ne možete saslušati Hrvata koji govori Hrvatima, samo zato što ima drugačija politička stajališta od vas- nije se dao Tomac. I došao sam se pokloniti žrtvama Bleiburga te se ispričati i odati poštovanje u ime onih koji su bili na drugoj strani'', govorio je Tomac, ali se negodovanje i dalje nije stišavalo.

Pojačani pljesak nakon njegovih riječi ipak se još topio u zvižducima. Naposljetku, vidjevši da mu neće biti dopušteno da u miru kaže ono što je naumio, Tomac je poručio i dalje se boreći sa zvižducima: "Ovo nije dobra perspektiva za Hrvatsku. Mržnja nije dobra i bojim se da ćemo, ako se budemo ovako ponašali, ostati bez svoje države. Hvala", kazao je izaslanik Sabora i sišao s pozornice.

Na kraju Svete mise položio je vijenac u ime Hrvatskog sabora. Već tada atmosfera je bila drukčija jer je velika većina tada pljeskala, a mnogi su se ispričavali. Posebno me dirnuo frenetičan pljesak Zbora časnih sestara koje su mi prilazile i govorile da mi zahvaljuju za sve ono što sam napravio za hrvatski narod, a posebno za riječi koje sam danas uputio usprkos prosvjedu.

Taj događaj postao je medijska tema ne samo dana, tjedna nego i mjeseca. Radio i televizija izravno su prenosili. U svim vijestima i na radiju i televiziji samo se o tome govorilo. Sve novine su preko cijelih prvih stranica u raznim varijacijama opisale taj događaj. Vjesnik preko cijele naslovne stranice velikim masnim slovima izvješćuje: TOMCA IZVIŽDALI U BLEIBURGU, Novi list na naslovnoj stranici ima naslov: DR. ZDRAVKU TOMCU ONEMOGUĆEN GOVOR, Slobodna Dalmacija dala je naslov: TOMCA U ISPRICI SPRIJEČILI ZVIŽDUCI, Večernji list je dao naslov: TOMAC IZVIŽDAN U BLEIBURGU, itd.
Dan poslije, to je bila tema o kojoj su mediji svi govorili, događaj koji su komentirali predstavnici stranaka, hrvatski političari, kulturni i znanstveni radnici, predstavnici udruga, Crkve i veliki broj komentatora ali i veliki broj građana."
U nastavku prenosim svoj nepročitani govor u Bleiburgu koji je i danas aktualan i koji je pravi odgovor na pogrešnu politiku hrvatskog King Konga Zorana Milanovića.

Nepročitani govor na Blajburškom polju, 12.05.2002. godine (Iz knjige Zdravko Tomac: Prijepori o nacionalnom, Zagreb, 2003. godine, iz opširnog poglavlja u kojem opisujem događanja o Bleiburgu i reakcije na ta događanja u Hrvatskoj pod naslovom "Krvavi hrvatski mostovi ideološki sukobljenog hrvatskog naroda (slučaj Bleiburg)". Tekst nepročitanog govora je bio poslan svim hrvatskim medijima a objavio ga je samo Glas Slavonije)

BEZ PREVLADAVANJA MRŽNJE NEMA BUDUĆNOSTI HRVATSKE

"Poštovani hodočasnici, poštovani potomci blajburških žrtava i žrtava križnog puta, gospođe i gospodo,
u stoljetnoj borbi hrvatskog naroda za svoju nacionalnu samostalnost i opstojnost, Hrvatski sabor bio je institucija koja je čuvala i održavala ideju hrvatske državnosti, zato je za Hrvate Hrvatski sabor mnogo više od Parlamenta u drugim državama.

Zato mi je posebna čast što vas danas kada imamo svoju samostalnu Hrvatsku mogu pozdraviti u ime Hrvatskog sabora, u ime njegovog predsjednika Zlatka Tomčića, svih zastupnika i svoje osobno.

Dozvolite mi da upravo ovdje na mjestu velikog zločina, na jednom od mitskih mjesta stradanja hrvatskog naroda potražim odgovor na pitanje što moramo činiti kako nam se naša krvava prošlost nikada više ne bi ponovila, kako nikada više hrvatski narod ne bi doživio nove Bleiburge, Križne putove, Jasenovce i Ovčare.
Mislim da je najvažnije zaustaviti podjele i ideološke sukobe među hrvatskim narodom jer su raskoli, sukobi i podijeljenost hrvatskog naroda stoljećima bili zla kob hrvatskog naroda, jer je često u prošlosti između podijeljenih i sukobljenih Hrvata postojao krvavi most, ne samo simboličan nego i stvaran, na kojem su podijeljeni Hrvati međusobno ratovali i međusobno se ubijali na strašan način.

Hrvati moraju čvrsto braniti svoje nacionalne interese i zauvijek prestati služiti tuđinskim ideologijama, te prestati s međusobnim sukobima u korist tuđih interesa.
Moramo stalno tražiti i odgovore na pitanje zašto Hrvati nisu uspjeli stoljećima, iako su se časno borili, stvoriti i obraniti svoju samostalnu hrvatsku državu. Moramo tražiti odgovore i na pitanja zašto su 1918. Hrvati odlutali u Jugoslaviju kao guske u maglu.

Isto tako moramo potražiti odgovore na pitanje zašto se u 2. svjetskom ratu hrvatski narod podijelio, međusobno ratujući u korist tuđinskih ekstremnih ideologija, bilo crnih, bilo crvenih. Moramo si postaviti i pitanje zašto je hrvatski narod imao u povijesti toliko mnogo stratišta.

Spominjem ova pitanja samo zbog jednog razloga. Želim još jedanput naglasiti da Hrvati ni 1991. ne bi uspjeli stvoriti i obraniti svoju samostalnu hrvatsku državu da nisu srušili i simbolične i stvarne krvave mostove na kojima su se, međusobno ideološki podijeljeni i sukobljeni, tukli i ubijali.

Ovaj put smo uspjeli stvoriti i obraniti svoju državu jer su Hrvati po prvi puta u povijesti bili složni, svi na istoj strani rijeke, jer su se sinovi i unuci podijeljenih i sukobljenih Hrvata iz prošlosti našli na istoj strani fronta. Desni i lijevi, Hrvati iz Hrvatske, bosanskohercegovački Hrvati i Hrvati iz dijaspore, u ogromnom postotku našli su se zajedno u borbi za samostalnu hrvatsku državu.

Zato smo i uspjeli, zato ova generacija hrvatskog naroda, bez obzira na naše nezadovoljstvo s trenutnim stanjem u našoj samostalnoj suverenoj Hrvatskoj, ima pravo s ponosom konstatirati:

Ova generacija hrvatskog naroda ostvarila je svoj povijesni san - stvorila je svoju državu. Ona je neupitna. Na nama je da ju sada izgrađujemo kako bi bila upravo onakva kakvu su je sanjali junaci Domovinskog rata i sve one generacije hrvatskog naroda koje su za taj san žrtvovale svoje živote. Prije desetak godina sloga i zajedništvo omogućili su da stvorimo samostalnu državu, dok nam je danas sloga i zajedništvo potrebno kako bi od Hrvatske napravili modernu, demokratsku, europsku državu, te učinili svi zajedno najviše što možemo za ravnopravnost i opstojnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Teško mi se miriti s apatijom, razočaranjem i gubljenjem vjere u našu hrvatsku budućnost koja je danas zahvatila mnoge. Zato se moramo i na mjestima odavanja pijeteta onima koji su položili svoje živote za Hrvatsku podsjetiti obaveze svih nas da učinimo složno najviše što možemo kako bi ostvarili njihove ideale. Zato je danas ponovo jednako važno kao i prije desetak godina da se postigne konsenzus među Hrvatima oko toga kako dalje. Treba nam zajednička vizija budućnosti, koja se ne može temeljiti ni na kakvim ideologijama prošlosti, ni podjelama na crvene i crne, nego samo na konceptu demokratske europske Hrvatske.

Mi ne možemo mijenjati našu prošlost, mi ne smijemo zatajiti krivnju za masovne zločine s bilo koje strane, mi ne možemo izmiriti ljude na mijenjanju prošlosti. Prošlost će uvijek ostati onakva kakva je bila, na žalost za nas Hrvate puna krvavih mostova, zločina i strahota. Svatko ima pravo na svoju prošlost, a svi zajedno imamo obvezu da u toleranciji, s uvažavanjem i pijetetom prihvatimo pravo podijeljenog hrvatskog naroda u prošlosti da brani i slavi svoj pogled na prošlost.
Međutim, nitko nema pravo sukobe iz prošlosti prenositi na sadašnje i buduće generacije hrvatskog naroda. U ime budućnosti hrvatskoga naroda i Bleiburg kao i druga hrvatska stratišta trebaju biti mjesta velike tuge i pijeteta, odavanja počasti žrtvama, mjesta povijesnog pamćenja i pouka, ali to ne smiju biti mjesta koja će na bilo koji način poticati nove sukobe i podjele i prenositi ih na nove generacije. Suprotstavimo se svima onima koji pokušavaju ponovo među nama stvarati podjele, otvarati sukobe iz prošlosti i ponovo graditi krvave hrvatske mostove. Ne dozvolimo da sukobi iz prošlosti dijele nove generacije hrvatskog naroda. Izvucimo pouku iz povijesti koja nam jasno pokazuje da nikada Hrvati osloncem na bilo koje totalitarne sustave, bilo ekstremno lijeve, bilo ekstremno desne, nisu uspjeli ostvariti svoju samostalnost. Najviše ćemo učiniti za našu zajedničku budućnost ako se zajednički poklonimo s iskrenim pijetetom i žrtvama Jasenovca, i Bleiburga i Ovčare i svim drugim žrtvama.

Treba prestati prešućivati i umanjivati zločine jedne strane, a uveličavati zločine one druge strane. Trebamo se suočiti s istinom i izraziti iskreno žaljenje.
Svaki pripadnik hrvatskog naroda, bez obzira ako osobno i ne snosi bilo kakvu krivicu za žrtve iz prošlosti, ako je pripadao na bilo koji način institucijama i političkim strankama koje su kolektivno odgovorne za počinjene zločine, treba se iskreno ispričati i zatražiti oprost.

Iako sam ovdje izaslanik Hrvatskog sabora, pa iako govorim u ime Hrvatskog sabora, dozvolite mi da na kraju kažem nekoliko riječi kao bivši član Saveza komunista. Tih par rečenica želim reći kao svoju moralnu obvezu upravo potomcima žrtava za koji su odgovorni komunisti. Iako sam u vrijeme Bleiburga bio dijete, iako osobno ne snosim bilo kakvu krivicu za zločine, iako sam bio član Saveza komunista kada zločini nisu činjeni, osjećam potrebu da upravo na ovom stratištu hrvatskog naroda iskreno prihvatim i dio svoje moralne odgovornosti za zločine i progone koji su komunisti učinili poslije 2. svjetskog rata, te da zatražim od obitelji stradalih da prihvate moju iskrenu ispriku i žaljenje.

Želio sam doći na ovo mitsko mjesto žrtvovanja hrvatskog naroda i reći ovih nekoliko rečenica, jer sam uvjeren da i svi vi koji dolazite na ovo mjesto godinama dolazite s istim ciljem koji ću pokušati izraziti slijedećom porukom: Sjećajmo se uvijek Bleiburga s pijetetom za žrtve, ali bez bilo kakve mržnje a još manje bez ikakve misli na osvetu, s jasnom opredijeljenošću da ne dozvolimo da se više ikad ponove krvavi hrvatski mostovi poput Bleiburga, Jasenovca i Ovčare.

Neka je vječna slava i hvala svima koji su položili svoje živote za svoj hrvatski narod."