Predsjednički kandidati - umjetnici? Škoro nastavlja Tuđmanovu tradiciju, Milanović ispisuje harmsovski neoapsurdizam, a Pernar je Crna guja

Od Zrinskih i Frankopana do Ive Sanadera, Jadranke Kosor te Tonina Picule i Željka Reinera nije se puno promijenilo. Umjetničke aspiracije tako u većoj ili manjoj mjeri nalazimo i kod dosadašnjih predsjednika Republike Hrvatske, kao i kod aktualnih kandidata za tu funkciju. Naravno da uspjelost predsjedničkih umjetničkih pokušaja nije ni u kakvome odnosu s uspješnošću njihovih predsjedničkih mandata, ali ponekad upravo kroz prizmu njihovih artističkih ostvarenja možemo jasnije nazreti i njihovo političko djelovanje. Krenimo s Franjom Tuđmanom. U novinama se prije desetak godina, povodom objave trosveščanih Tuđmanovih dnevnika, pojavio i šesti dio njegove poeme iz 1984. godine, Biti i mniti svemiropolisno, koji odlikuje Tuđmanu svojstvena kombinacija arhaizama i neologizama. Kao da dolazi iz istoga idejnog univerzuma iz kojeg potječe i naslov Bespuća povijesne zbiljnosti, Tuđmanova lirika glasi:

Univerzalnost svekolike kakvoće:
duhovnosti neopredmećene,
ljepote neotuđene,
neosiljene mirnoće.
U sazvježđima su snovi i slutnje
uljudbe (drevne i) nove:
u sukladnosti samobitnosti i sveopćosti
da obzorja svemiropolisa zamamna
na orisu horizonta još maglena
u vidozorju duhovnih muževa
što stazama trnja i otrovanih ruža
ustrajahu u raspeću svoga duha
do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.

Svemiropolisni zanos

Kritika nije bila blaga prema ovim stihovima. Iako je to, s estetske strane, razumljivo, treba ipak istaknuti kako su argumenti u prilog ocrnjivanju navedenih redaka uglavnom bili ideološki. Marko Pogačar je tako napisao kako su "diktatori i generali (...) meke duše – često se, kad negdje nekog ne kolju, posvećuju književnosti", dok je Ivica Prtenjača (valjda) ironično ustvrdio kako je ova pjesma "dokaz da se u komunizmu živjelo bogatije, mirnije i sretnije te da su se generali u dokolici mogli baviti i nadrealizmom, ekspresionizmom, futurizmom i još nekim pravcima". Pored opsjednutosti Tuđmanovim generalskim činom – za poeziju, dakako, nebitnim – Pogačar i Prtenjača složni su i  po svojemu bespotrebno ozbiljnom pristupu hobističkoj Tuđmanovoj lirici (u najmanju ruku kao da je riječ o raskrinkavanju nezasluženog nobelovca) te u prosudbi da navedenu liriku – otprilike kao i omiljen im "semantički konkretizam" – obilježuje lažnost.

Pogačar tako misli da je Tuđmanova ideja "lažno budućnosno usmjerena", dok je Prtenjača uvjeren kako je Tuđmana pri pisanju pjesme vodio "lažni zanos". Odakle tako neznanstven pogled na pjesništvo? Po čemu je, primjerice, Tuđmanova ideja "lažno budućnosno usmjerena", ako sama pjesma daje naslutiti suprotno? Očito jedino po tome što je Pogačar, kao arbitar budućnosnog, Tuđmanu ideološki suprotstavljen. Kako Prtenjača zna je li Tuđmana vodio lažni ili iskreni zanos? To nije dokazivo ni na koji egzaktan način, ali Prtenjača je očito majstor zagrobne parapsihologije. Neostrašćena analiza otkrit će nam kako je pjesma, na pojmovnoj razini, tipično tuđmanovska, a neke od njezinih riječi često je koristio i u svojim govorima ("uljudba", "samobitnost"). Iz ovih stihova progovara za Tuđmana karakterističan idealizam, iz čega proizlazi i glavna razlika između njegove lirike i pjesama njegovih suvremenika. U skladu s postmodernom fragmentarnošću, u njima se ne javlja toliko "univerzalnosti", "duhovnosti neopredmećene" te "sveopćosti" koje vode do "raspeća duha" i posljedičnoga "zrenja sveta".

Kriptokršćanski, upravo eshatološki završetak pjesme ukazuje na svijest o mesijanskom aspektu društvenoga djelovanja, koja je postojala i kod Tuđmana. Naizmjence prosvjetljujući i zasljepljujući, donoseći i dobre i loše, ali uvijek velike plodove, Tuđmanovo mesijanstvo dovelo je i do suvremene, demokratske Republike Hrvatske.

Josipovićevo evanđelje

Među minulim predsjednicima i pretendentima na predsjedničko prijestolje, međutim, ima brojnih drugih umjetničkih talenata. Stjepan Mesić je, primjerice, 1956. godine u jednoj sceni filma Branka Bauera Ne okreći se, sine  u munjovozu kao mlađahni statist glumio ustašu. Taj talent nastavio je revno razvijati, pa je u ulozi ustaše ponovno počeo nastupati ranih 1990-ih u Hrvatskoj i inozemstvu. U Australiji je, na primjer, skupljajući novac hrvatskih iseljenika koji se kasnije čarobno zagubio, pjevao Juru i Bobana, ili samo, kako je kasnije tvrdio – u tome je njegova vještina! – glumio da pjeva, otvarajući usta. Mesićeva uloga života dala je i neke nezaboravne replike, poput onih da je Hrvatska jedina dvaput pobijedila u Drugome svjetskom ratu, 10. travnja 1941. i 9. svibnja 1945., kao i neke šovinističke izjave o srpskoj nacionalnoj manjini i, uostalom, još štošta.

Svestrani Mesić u jednome se od svojih neslavnih, donedavno skrivanih govora s početka 1990-ih okušao i u teološkim razmatranjima, pronašavši borgesovsko opravdanje za izdaju koja, prema Danteu, zaslužuje muke devetoga kruga pakla: "Oni koji su učili vjeronauk znaju da je Juda Iškariotski bio najomiljeniji učenik Isusa Krista – i da je počinio izdaju. (...) I računao je ovako – ako ja rimskim vojnicima kažem gdje se Isus nalazi, i ako njega rimska vlast uhapsi, cijeli svijet će saznat’ da je to sin Božji. Napravio sam veliko djelo, i još sam zaradio četrdeset srebrnjaka", sažeo je Mesić svoju životnu filozofiju. Za onostranu silu što, Goetheovim riječima, "vječno želi zlo, a vječno stvara dobro", sudeći barem po naslovima njegovih skladbi (Ars diaboli, Diabolezza) i književnosti koju voli (Majstor i Margarita  Mihaila Bulgakova), natprosječno je zainteresiran i Ivo Josipović.

Jednu apokaliptičnu pohvalu nedugo prije smrti 2009. godine, uoči predsjedničkih izvora, Josipoviću je uputio Zvonimir Berković, napisavši u svojoj posljednjoj kolumni: "Napokon sam se sjetio kome on sliči: anđelu. Ali ne anđelu koji pazi da dječica, dok prelaze preko brvna, ne padnu u nabujali potok. On je anđeo iz Apokalipse. Onaj anđeo koji dolazi da nebeski mirno i komesarski hladno ustanovi krizu Crkve u Efezu, ohrabri disciplinske mjere u Smirni, otkriva i uklanja Sotonino prijestolje u Pergamu, sređuje odnose i među drugim maloazijskim crkvama". Kao što Berković nije baš doslovce uvrstio Ivu Josipovića u anđele, neću ga ni ja baš doslovce uvrstiti među vragove, ali ću ipak podsjetiti na riječi sv. Pavla kako se i sȃm, je li, Nečastivi "prerušuje u anđela svjetla".

Mene je, naime, Josipovićeva vizija "nove pravednosti" uvijek više podsjećala na podjelu krivnje, moralni relativizam; doktrinu vjesnika lažnoga mira na kakva je u promišljanjima o antikristu ukazivao Solovjev. Josipovićevo evanđelje – postsocijalistička apokalipsa!

Žanr haaških tužaljki

Najsvježiji kandidat za mjesto predsjednika Miroslav Škoro slavu je stekao kao kantautor. Uz iznimku klasika koji je u kolektivnoj svijesti Hrvata poprimio obilježja narodne pjesme, naime Ne dirajte mi ravnicu, Škoro je drugi val svoje popularnosti stekao aktivnim sudjelovanjem u (pod)žanru čiji su glavni nositelji Marko Perković Thompson i on sȃm: haaškim tužaljkama (i ponekom davorijom). Riječ je o nizu pjesama koje implicitno ili eksplicitno progovaraju o problemima koji izviru iz potražnje Haaškog tribunala za istaknutim hrvatskim političkim i vojnim osobnostima, usredotočujući se ponajprije na kontrast između 1990-ih kao herojskoga doba izborene slobode i ranih 2000-ih kao vremena straha da nam, Matoševim riječima, "stranac, majko, tihu propast sprema". Najpoznatija i analize najvrjednija pjesma iz Škorina opusa koja se ponajprije može uvrstiti u taj krug glazbeno-tekstualnih ostvarenja je Sude mi:

Knjigu piše vitez roda moga 
u dalekoj zemlji okovan 
pa je šalje svojoj vjernoj ljubi 
pod zidine grada bijeloga 

Ej, ljube moja, moga oka vilo 
idu dani, ode godina 
ej, da uza me nije tvoje tilo 
i da su me braća izdala 

Sude mi 
zato što svoje volim, volim najviše 
što sam branio moje najdraže 

Sude mi 
dušmani, moja ljube, ali ne znaju 
da je istina voda duboka 

Ej, djeco mila, vite grane moje 
poslušajte što vam govorim 
ej, 'ko ne ljubi i ne čuva svoje 
Božjeg lica neće vidjeti.

Ako je Tuđmanova pjesma stilski na tragu onoga što se u žargonu "alternativne desnice" naziva arheofuturizmom, Škorina pjesma arhaična je po svemu, osim po svojim političkim implikacijama. Za razliku od Biti i mniti svemiropolisno, koja teži biti univerzalnom, Sude mi  je usredotočena na konkretno povijesno razdoblje, o kojemu izvještava jezikom narodne pjesme, posebno vidljivome u izrazima kao što su "knjigu piše", "grad bijeli", "ljube moja", "vite grane", "voda duboka" i slični. Nastala 2003. godine, dakle u petoljeću u kojemu je ključna društvena tema bila pravosudni progon hrvatskih generala i uloga Ante Gotovine koja je poprimila mitske razmjere, nije teško pogoditi koga bi "vitez roda moga" mogao simbolizirati. Lik odbjeglog Gotovine još se više odražava u skupu "najboljih među nama", koji u pjesmi Svetinja  "noću vodu piju, bijelo lice kriju".

Sličnu strategiju u pojedinim svojim onodobnim pjesmama primjenjuje i Thompson. Najbolji primjer možda je Kletva kralja Zvonimira  iz 2006. godine, gdje arhaičnost nije prizvana leksikom, nego temom, to jest usporedbom propasti koja je Hrvatsku iz perspektive mitske svijesti snašla nakon smrti kralja Dmitra Zvonimira i propasti koja je iz autorove vizure zadesila Hrvatsku nakon Tuđmanove smrti. Motiv izdaje, prisutan u mitu o Zvonimirovoj smrti, kada su – prema Ljetopisu popa Dukljanina – Hrvati, ne želeći poći u križarski rat, ubili vlastita kralja koji ih je onamo pozivao, ponavlja se i u "desnoj" predodžbi političkoga establišmenta koji je preuzeo vlast nad Hrvatskom početkom novoga stoljeća, što se vidi iz evociranja motiva "Judinih škuda" iz Tuđmanova govora o "zelenim i žutim vragovima". Lik Jude ovdje se ne uklapa tek u simboliku izdaje, nego se, kako vidimo, lijepo nadovezuje i na Mesićeva razmatranja o srebrnjacima. Ti Thompsonovi "Jude" ista su ona "braća" koja su u Škorinoj pjesmi-pismu protagonista "izdala".

Budući da supstancijalno ista politička vrhuška i dalje upravlja Hrvatskom, logično je da se u kontekstu politizacije estrade i estradizacije politike iz redova zabavnjaka u Hrvatskoj u predsjedničkog kandidata prometne netko s pedigreom poput Škore.

Crni Pernar

To je sve što se pjesnika tiče. Umjetnički dosezi kandidata za predsjednika, nažalost, blijede. Najmanje ih ima, čini se, Ivan Pernar. Ali opet, čitav njegov život – kao i Bandićevo gradonačelnikovanje – svojevrsni je umjetnički čin, možda i konceptualni. Pernar je, naime, u stvarnome životu ono što je u četiri sezone Crne guje  bio Rowan Atkinson. U svakoj povijesnoj dionici kao da čuči neki Pernar. Tako je čak i na doslovnoj razini, budući da je Pernarov istoimeni predak bio jedna od žrtava Puniše Račića u beogradskom atentatu 1928. godine, ali je – za razliku od Basaričeka i braće Radić – poživio još skoro četiri desetljeća. Vjerujem kako bi i naš Pernar, da netko baci bombu u Sabor, iz svega izišao netaknut, poravnao kravatu, otresao prašinu s odijela i u live-streamu na Facebooku poručio: "Niste uspjeli ušutkati Ivana Pernara starijeg, nećete ni mene!".

Povjerujemo li glasinama o Kolakušićevoj ljubavi prema erotskoj fotografiji, od ozbiljnih nam kandidata ostaje tek još Zoran Milanović. Kao Bandić i Pernar, i on živi svoju umjetnost, koja se očituje u besmrtnim izjavama poput: "Tjerali ste lisicu, istjerat ćete King-Konga". Takav stil, doduše, nije bez presedana, a Milanovićev um kao da je nadnaravnim putima spojen na izvorište inspiracije ruskog apsurdista Daniila Ivanoviča Harmsa. Uzmimo za primjer njegovu crticu naslova Basna: "Neki čovjek niska rasta je rekao: 'Dao bih sve samo da sam makar malo viši'. Čim je to rekao, kad gle – pred njim stoji vila. – Što želiš? – pita vila. A čovjek niska rasta stoji i od straha ne može ni zucnuti. – No? – kaže vila. A čovjek niska rasta stoji i šuti. Vila iščezne. Nato čovjek niska rasta poče plakati i gristi sebi nokte. Najprije je pojeo sve nokte na rukama, a onda na nogama. Čitaoče, razmisli o ovoj basni, i sȃm ćeš se živ pojesti". Politički analitičaru, razmisli o zoranizmima, i ti ćeš se pojesti.

A Kolinda Grabar-Kitarović? Ona je dekoraterka interijera. Oslobodila je, pri početku mandata, Pantovčak estetski suvišnog dodatka, biste Josipa Broza zvanoga Tito.