Pravila političke igre

Predsjednički izbori i strategija vanjske politike

28.09.2014. u 21:50
Ispiši članak

Dioba portfelja u Europskoj komisiji jasno je pokazala da Hrvatska prvu godinu članstva nije iskoristila za stjecanje ugleda i utjecaja u Uniji. Tekst u uglednom britanskom tjedniku, izašao u vrijeme godišnjice članstva, u kome je Hrvatska označena kao novi europski „basket case“, dakle, beznadni slučaj, poput neizlječivo mentalno oboljelih, poslanih da pletu košare, umjesto očekivane promocije hrvatskoga pozitivnog utjecaja na regiju, precizno je opisao kaos u Hrvatskoj, što su ga uspostavili premijer Zoran Milanović i njegova administracija.

I doista, hrvatsko članstvo u Uniji krenulo je po zlu već koji dan prije formalnog pristupanja kad je Milanovićeva Vlada pokušala izigrati obveze preuzete u pretpristupnim pregovorima i spriječiti izručenje dvojice visokih funkcionara komunističkih tajnih službi. I prije toga je premijer Milanović „briljirao“ prilikom posjeta Berlinu. Tada je „lobirao“ za ubrzanje ratifikacije hrvatskoga pristupnog ugovora i pritom domaćinima objasnio kako predstavlja nekonsolidiranu državu, koja ne kontrolira svoje financije, a kako razvoj namjerava pokrenuti oslanjajući se na novac poreznih obveznika uspješnih europskih zemalja. Njemačka vrata Milanović je „maestralno“ zalupio, a predsjednik Josipović, koji je ljetos u Dubrovniku pokušao smanjiti štetu ugošćujući njemačku kancelarku Angelu Merkel u sklopu regionalne inicijative, što je vodi zajedno sa slovenskim predsjednikom Pahorom (za koju se supredsjedatelji ne uspijevaju dogovoriti niti to zove li se „Brdo proces“ ili „Proces Brdo-Brijuni“) , nije postigao praktički ništa.

Kad je austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz preuzeo mandat, prva zemlja koju je posjetio bila je Hrvatska, ali nastavka, procesa, koji je trebao uslijediti nakon austrijskog izraza naklonosti novoj europskoj članici, jednostavno nije bilo. Dapače, Hrvatska i Austrija našle su se u konkurentskoj poziciji za bruxelleskim stolom, istovremeno lansirajući svoje (različite) inicijative u politici prema europskom susjedstvu. Hrvatski pregovarački proces najsnažnije su, pogotovo u završnoj fazi, podupirale zemlje Višegradske skupine, naročito Mađarska za čijeg su predsjedanja Unijom okončani hrvatski pristupni pregovori, i Poljska, za čijeg je predsjedanja potpisan Ugovor o pristupanju. Sve četiri zemlje Višegradske skupine (dakle, i Češka i Slovačka) nastojale su Hrvatskoj i na početku njena članstva u Uniji pomoći u otvaranju niše u Bruxellesu, ali na više izravnih i neizravnih poziva Hrvatskoj da se pridruži inicijativi V4 jasne reakcije Zagreba nije bilo.

Višegradska skupina formirana je prije više od dvadeset godina kako bi srednjoeuropske nove demokracije međusobnom suradnjom osnažile tranzicijske reforme i pomagale si međusobno u pristupanju europskoj integraciji i euro-atlantskim strukturama. Pošto su sve članice ispunile ciljeve pristupanja NATO savezu i Europskoj uniji, ostale su na okupu i prije svakog summita Europskog vijeća okupljaju se i usklađuju svoje stavove. Unutar Europskog vijeća ove četiri zemlje imaju jednak broj glasova kao i dvije utemeljiteljice Unije, ključni „motori“ integracije, Njemačka i Francuska, zajedno. Osim toga, četiri zemlje postepeno oblikuju i zajedničku energetsku politiku, zasnovanu, prije svega, na uspostavljanju interkonekcija među njihovim sustavima plinovoda i naftovoda. Tek pristupanjem Hrvatske, taj međusobno povezan sustav, od Jadrana do Baltika, dobiva puno značenje, a jedan od ključnih hrvatskih razvojnih projekata, izgradnja LNG terminala, pravi smisao. Hrvatska bi mogla postati stvarnim sjecištem europskih energetskih tokova upravo suradnjom s V4, i to zbog LNG terminala, kao potencijalnog ulaza za američki plin iz škriljevca u srednjoeuropski prostor, i zahvaljujući hrvatskoj poziciji na trasi Trans Adriatic Pipeline, plinovoda kojim bi plin iz Azerbajdžana trebao stizati u Europu.

Milanovićeva vlada nije znala voditi pregovore s MOL-om, većinskim vlasnikom INA-e, a da pritom ne „kontaminira“ odnose s Mađarskom. Hrvatsku je samo „providnost“ spasila od toga da Vlada svoj preostali vlasnički udio u INA-i „ispod stola“ proda ruskoj državnoj kompaniji. Milanovićev tim pregovarao je s Gazprom Neftom, koji je već vlasnik NIS-a u Srbiji, a bio je zainteresiran i za vlasništvo nad Petrolom u Sloveniji i uspostavljanje dominantnog položaja u „regiji“. Neki drugi u administraciji pregovarali su s Rosneftom, također naftnim gigantom u vlasništvu ruske države i pod kontrolom Putinova režima. Nije tajna da su obje ruske kompanije za INA zainteresirane, prije svega, kao za lanac benzinskih servisa, kao put da preuzmu kontrolu nad istraživanjem nafte i plina u Hrvatskoj te da ovladaju JANAF-om. I TAP i LNG u Omišlju na Krku, s ruskom dominacijom u energetskom sektoru, ne dolaze u obzir, jer predstavljaju samo konkurenciju ruskim kompanijama, a Hrvatskoj bi u takvim okolnostima vjerojatno bilo mjesta u opasnom Putinovom geopolitičkom projektu plinovoda „Južni tok“, koji ne dovodi novi plin u Europu, nego služi samo geopolitičkoj izolaciji Ukrajine, koju bi nakon toga Rusija s lakoćom pokorila. Hrvatsku su od upadanja u ovu geopolitičku zamku, u koju ju je gurala Milanovićeva administracija, spasili ruska aneksija Krima i uvođenje sankcija Rusiji koje je uslijedilo.

Iako je bila na samom rubu, Hrvatska srećom nije zaglibila u Putinovoj zamci. Paradoksalno, istovremeno dok je Milanović ozbiljno ugrožavao dugoročne strateške pozicije Hrvatske, ministrica vanjskih poslova Hrvatske zagovarala je suvislu politiku: definiranje triju stupova vanjske politike, dakle, politike prema Mediteranu (posebno njegovoj južnoj fasadi), politike prema europskom susjedstvu (prije svega, kaspijski bazen) i politike proširenja i utjecaja na balkansko susjedstvo. Usto je zagovarala i diversifikaciju energetskih izvora i afirmaciju uloge Hrvatske kao energetskog čvorišta, čime se svime Milanović evidentno poigravao.

Kako god bilo, do najgorih posljedica politike Zorana Milanovića i njegove administracije za sada nije došlo, ali je vrijeme za pokretanje ozbiljne rasprave o prevladavanju posljedica Milanovićeve politike. Za takvo što odlično je upravo vrijeme predsjedničkih izbora, jer su Izbori uvijek proces komunikacije građanskoga društva i političke klase, a veliku sukrivicu za današnje vanjskopolitičko stanje Hrvatske snosi i predsjednik Josipović, koji je prema Ustavu sukreator  vanjske politike.

Odgovori za prevladavanje sadašnje krize vanjske politike čine se jednostavnima i alternativnu politiku moguće je relativno brzo afirmirati. Valja napraviti sljedeće.

Kao prvo, treba afirmirati hrvatski euro-atlantizam. Hrvatsku afirmirati kao stabilnu točku konsolidirane liberalne demokracije na spoju Mediterana i Srednje Europe, a na fronti prema Balkanu. Hrvatska mora voditi dosljednu politiku članice NATO saveza i izbjegavati bilo kakve balkanske ili levantinske, netransparentne aranžmane s Rusijom i bilo kakva trgovanja kojima bi se zaobilazile zajednička europska vanjska politika i politika članica NATO saveza.

Valja, kao drugo, reafirmirati savezništvo s Njemačkom i Austrijom u politici europskog susjedstva. Ta „renesansa odnosa“ neće biti moguća bez uspostavljanja čvrstoga proračunskog ograničenja kod kuće i napuštanja Milanovićeve politike sustavnog izigravanja obveza preuzetih vezano uz suočavanje s prekomjernim proračunskim deficitom.

Kao treće, Hrvatska se mora vratiti na „nultu poziciju“, poziciju kakva je bila u trenutku njena pristupanja Uniji, koncentrirati se na izgradnju savezništva sa zemljama V4, pridružiti se njihovu lobiranju za liberalizaciju izvoza američkog plina iz škriljevca zemljama Srednje Europe, pa i baltičkim republikama, a naravno i Ukrajini. Valja se pridružiti Višegradskom fondu, koji financira obrazovanje i kulturnu politiku u zemljama europskoga susjedstva, te hrvatsku pomoć u procesu proširivanja Europske unije udružiti s njegovom.

U uvjetima osnaženog euroatlantizma, suradnje s Austrijom i Njemačkom, s pridruživanjem kapacitetima Srednje Europe, hrvatska vanjska politika, postavljena na tri stupa, usmjerena na tri zone europskoga susjedstva - Balkan, Istočno susjedstvo i Južni Mediteran, dobila bi ozbiljan sadržaj, a koncept Hrvatske kao energetskog čvorišta u takvim bi okvirima postao održivim i poželjnim našim partnerima.

Pitanje, koje se postavlja, vrlo je jednostavno: postoji li kandidat za predsjednika Republike, koji bi se, i pored Zorana Milanovića i njegove Vlade, mogao izboriti za takvu politiku. Jasno je da Josipović, koji ne drži do euroatlantizma, ne traži europske saveznike i tolerira Milanovićevo razaranje hrvatskih strateških interesa, nije taj, ali vrijednosti koje smo nabrojali habitualno se čine bliskima njegovoj protukandidatkinji Kolindi Grabar Kitarović. Ostaje da vidimo hoće li ona nešto od nabrojanoga obuhvatiti svojim predsjedničkim izbornim programom.

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.