Predsjedniče, Drug Tito je ipak bio zločinac

Činjenica da je predsjednik država Ivo Josipović započeo svoju kampanju za drugi predsjednički mandat na Trgu maršala Tita prihvaćena je u Hrvatskoj kao normalna pojava. Predsjednik je, štoviše, naglasio da nije slučajno odabrao Trg maršala Tita jer je, po njegovu mišljenju, Drug Tito ostavio naciji u amanet intrinzične vrijednosti koje trebamo nastaviti slijediti. Žalobno je da je četvrt stoljeća nakon sloma komunističkog režima jedan sveučilišni profesor prava, koji je istodobno Predsjednik države, odabrao za početak svoje kampanje trg najvećega hrvatskog zločinca i diktatora. Imao je hrvatski narod u svojoj povijesti dosta diktatora i zločinaca kojih bi se trebao stidjeti, no Drug Tito je jedini imao privilegij da službeno još uvijek nije osuđen kao zločinac od strane državnih vlasti i državnih institucija, iako je statistički gledano najveći zločinac koji je proizišao iz hrvatskog naroda.

U zadnjih nekoliko mjeseci možemo u njemačkim medijima sve češće čitati kritičke napise o zločincu Josipu Brozu Titu koji je odgovoran za ubojstva hrvatskih azilanata koji su zagovarali uspostavu demokracije i poštivanje ljudskih prava u komunističkoj Jugoslaviji. Već sam u više navrata pisao da je matematičar, profesor uglednoga američkoga sveučilišta Stanford, Piero Scaruffi na svojoj listi «Najvećih zločina 20. stoljeća»The worst genocides of the 20th Century (2008.) na temelju meritornih analiza uvrstio Josipa Broza Tita među petnaest najvećih zločinaca u 20. stoljeću, jer je odgovoran za ubojstvo najmanje 570 000 ljudi. Do sličnih podataka o zločinima diktatora s Dedinja došao je također njemački profesor sa sveučilišta u Bremenu, Gunnar Heinsohn u svojoj knjizi Leksikon genocida (Lexikon der Völkermorde;1998.). Pravim imenom Tita je nazvao Konrad Adenauer, popularni poslijeratni kancelar Savezne Republike Njemačke, tvorac njemačkog gospodarskog čuda, uz Luthera osoba tisućljeća za Nijemce. Na upit novinara što misli o državniku Josipu Brozu Titu i njegovom pokretu nesvrstanih, Adenauer je odgovorio koncizno i jasno: »najobičniji razbojnik i kriminalac«.

Prestižno mjesto koje je Drug Tito zauzeo među najvećim zločincima 20. stoljeća trebalo bi biti ozbiljni povod za reviziju novije hrvatske povijesti. Desetljećima su hrvatski povjesničari svjesno prešućivali poratne zločine Titovih partizana nad hrvatskim, talijanskim i njemačkim stanovništvom. A kada se konačno počelo govoriti o tome, brutalni pogrom najčešće je opravdavan kao legitimni, neizbježni segment narodnooslobodilačkoga rata i kao prijeka potreba u procesu izgradnje besklasnog komunističkog društva. Ni nakon uspostave demokracije nije se u Hrvatskoj govorilo o kršenju ljudskih prava tijekom vladavine komunističkog jednoumlja, kao ni činjenici da smo živjeli u totalitarnom jednopartijskom sustavu. Samo spominjanje mogućnosti višepartijskog modela kažnjavalo se strogim zatvorskim kaznama. Osuda Milovana Đilasa, bliskog Titova partijskog suradnika, na trinaest godina strogoga zatvora te dodatno pet godina gubitka građanskih prava, svjedoči o brutalnosti Titova komunističkog režima. Slučaj ubojstva Andrije Hebranga, šefa Komunističke partije Hrvatske, do danas nije razjašnjen. Imamo li dodatno u vidu činjenicu da je srednjoškolsko i sveučilišno obrazovanje tretirano kao partijska indoktrinacija u duhu radničkoga samoupravljanja, onda je jasno da bi za takvo stanje stvari netko ipak trebao odgovarati. Ako već nije bilo lustracije nakon uspostave demokracije, zbog dobro poznatih ratnih uvjeta, onda bi se u duhu demokratskog kritičkog distanciranja od boljševičke prošlosti neke stvari i neki ljudi trebali nazvati pravim imenom pa tako i diktator i zločinac Josip Broz Tito.

Kada tijekom razgovora s uglednim stranim osoba iz akademskoga života govorim o situaciji u Hrvatskoj i dođemo do predsjednika države, uvijek se pojavi neobičan, neobjašnjiv paradoks. Predsjednik je sveučilišni profesor, glazbenik i skladatelj, djeluje uglađeno i pristojno, nastup mu je odmjeren, no iza ove prividne uljuđenosti, postoji i druga strana medalje o kojoj govore i pišu samo hrabri i odvažni. Takvi su u Hrvatskoj rijetki. Tako je, primjerice, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora HHO koncizno okarakterizirao «fenomen Josipović» sljedećim riječima: «Što očekivati od HRT-a u kojem je na vlasti ekipa koju je Josipović doveo i instalirao». Urednici televizijskih programa hodočaste danas na Pantovčak u Predsjednikove dvore kao vjernici u Međugorje i Mariju Bistricu. Predsjednik HHO-a izrijekom je naglasio da Josipović ne kontrolira samo Hrvatsku televiziju, nego i dnevni tisak: «Nije Josipovićev utjecaj enorman samo na televiziju, već je njegov bilten i Jutarnji list te Večernji list gdje preko ‘popa Dodika’ – Ivana Tolja obavlja svoje prljave poslove i na neki način kontrolira medijsku scenu». Kada se Čičak na nekoga zalijepi, onda se ne odvaja lako od njega. O Predsjednikovim honorarima koje dobiva ispod stola od ZAMP-a usuđuju se pisati samo najhrabriji portali.

Možda je dobro što je Josipović ponovno započeo svoju kampanju na Trgu maršala Tita, hrvatskog zločinca i diktatora. To će biti zapravo jedinstvena prilika biračima da se probude iz političkog drijemeža u koji ih je gurnula Josipovićeva suptilna kontrola hrvatskog medijskog prostora, kao što je izvijestio HHO, te shvate da umjesto demokracije u Hrvatskoj još uvijek imamo vladavinu parTITOkracije. Ako se Predsjednik ne izjašnjava o ključnim stvarima koje najviše pogađaju hrvatske građane, kao primjerice loša gospodarska situacija, pad standarda, permanentno iseljavanje mladih ljudi, onda je dao priliku svojim protukandidatima, da unatoč kontroli medija, iznesu na vidjelo sve slabe strane i boljke Predsjednikove petogodišnje vladavine. Prije točno tri godine predsjednik Josipović je u kamere televizije rekao kako očekuje da će nova Vlada ispuniti obećanje koje je dala građanima. Tri godine kasnije pokazao je visok stupanj tolerantnosti za nesposobnu gospodu na Markovom trgu, rekavši da treba imati razumijevanja za Vladu jer su bili malo preoptimistični u svojim programima. U međuvremenu je Vladin razvikani predizborni «Plan 21» Kukuriku koalicije postao plan za rezanje plaća i primanja građana. Pitanje koje se u ovom trenutku neminovno nameće zapravo bi trebalo glasiti: je li predsjednik Josipović dio nesposobnoga tima koalicijskoga «Plana 21» iz kojega nije ostvarena nijedna točka programa? Nadamo se da su četvrt stoljeća nakon uspostave demokracije prošla vremena u kojima je Drug Tito bio nešto poput Euripidovog deusa ex machina koji je rješavao sve krucijalne društvene probleme.