Predsjednica, zadnji garant stabilnosti, ima malo manevarskog prostora

Politička kriza do maksimuma je zaoštrena kad je Tomislav Karamarko, kao predsjednik HDZ-a, odlučio protiv Mosta i njegova vođe Bože Petrova zaigrati prema političkom scenariju koji bismo mogli simplificirati kao „igru kukavice“ iz teorije igara. Naime, teorija igara nam omogućuje predviđanje vjerojatnosti pojedinih političkih ishoda. Model „igre kukavice“ preuzet je od devijantne igre američkih mladića iz kasnih pedesetih. Dvojica se aktera jedan u drugoga zalijeću automobilima u punoj brzini. Pobjednik može biti samo jedan, i to onaj koji se sve do kraja ne ustraši, ne pomakne volan i ne skrene auto s putanje. Onaj koji se u zadnji čas povuče, u igri gubi i postaje „kukavica“, a onaj koji ne skrene i pobijedi, ostvaruje minimalnu prestižnu dobit. „Igra kukavice“ neracionalan je scenarij, jer gubitak koji će pogoditi obojicu aktera, ako niti jedan niti drugi do kraja ne odustane, nemjerljivo nadmašuje eventualnu dobit pobjednika u igri.

Iako je kriza u Hrvatskoj nastala zbog toga što je protiv potpredsjednika vlade Tomislava Karamarka pokrenut postupak interpelacije zbog sukoba interesa, te iako ga je u toj proceduri premijer Orešković podržavao tako dugo dok nije shvatio da Karamarko krizu nastoji iskoristiti za rekonstrukciju Vlade, nakon koje bi i sam postao nepotreban, Karamarko je uporno od Petrova i Mosta tražio suglasnost za smjenjivanje Oreškovića.

Mostu je bilo jasno da pad Oreškovića znači i raspad koalicije, a da bi HDZ pokušao tako rekonstruirati Vladu, da se Mostu više ne priznaje pivotalna uloga. Iako je klub Mosta ozbiljno smanjen od izbora do danas, i opao je s 18 na 12 zastupnika, njihova je uloga ostala pivotalnom do samog kraja. Bez njih, naime, niti HDZ ne može formirati parlamentarnu većinu, niti SDP ne može doseći dovoljan broj parlamentarnih glasova za samoraspuštanje Sabora.

Most je u „igri kukavice“ imao bitno bolji položaj nego HDZ. Naime, kad se ulazi u neke pregovore, a koliko god se Karamarko nastojao ponašati kao da je u dominantnom položaju, njemu je bio potreban dogovor s Mostom. Kao pobjednik iz igre uvijek će izaći onaj koji ima bolju alternativu postizanju dogovora (BATNA).

Alternativa postizanju sporazuma za HDZ je ishod u kome oba aktera u „igri kukavice“ ustraju do kraja, to je svojevrsno političko samoubojstvo. Birači, naime, ne vole prijevremene izbore i na njima uvijek kažnjavaju onoga koga smatraju krivim za njihovo izazivanje. Budući da su u Mostu bili spremni na sve, čak i ostavku Bože Petrova, samo da se spasi Vlada, jasno je da birači krivcem za raspad Vlade smatraju Karamarka, koji je inzistirao na smjeni Oreškovića, i time na rušenju Vlade. Naime, njegova ponuda o odlasku sva tri ključna aktera, njega, Petrova i Oreškovića, od početka je bila „asimetrična“. On i Petrov su tek pojedinci, i to lako zamjenjivi, a Orešković je s pozicije ustavnog prava nosilac institucije, prvi čovjek kolektivnog tijela izvršne vlasti, i njegov odlazak znači kraj toga kolektivnog tijela i prema tome smjenu Vlade.

Most se zato relativno lako može suočiti s izborima, a predviđanja govore da bi mogao izgubiti nešto svog biračkog tijela s prethodnih izbora, ali još uvijek osigurati svoj današnji parlamentarni ponder s 12 zastupnika.

Dakle, za Most izbori nisu tako veliki rizik kao za HDZ. Ako se Sabor raspusti u petak ili početkom idućeg tjedna, tada će predsjednici Republike ostati tek da raspiše nove parlamentarne izbore, najranije za 17. srpnja, a najkasnije za 14. kolovoza, dakle, u vrijeme krajnje neprimjereno za održavanje izbora. Ovakav izborni kalendar ne odgovara prije svega SDP-u i lijevo-liberalnim strankama, jer velik dio njihovih birača u to vrijeme neće biti u mjestima svog trajnog boravka, pa ih velik dio neće niti glasovati.

Most je sada čvrsto motivirao svoje birače, oni su žrtve neracionalnog ponašanja Tomislava Karamarka, i njihovi će birači biti vrlo motivirani da izađu na izbore. Živi zid, kao sve snažniji antikapitalistički pokret, koji okuplja „žrtve tranzicije“, dakle, ljude koji ionako ne mogu nikamo otići iz svojih mjesta, na ljetnim izborima može dobro proći. HDZ, koji načelno ima vrlo disciplinirano tijelo, prilikom niskog odaziva na izbore u normalnim situacijama prolazi dobro.

Međutim, tijekom krize, koja je prethodila smjenjivanju Vlade, u stranci je došlo do sukoba predsjednika Karamarka i glavnog čovjeka stranačke operative Milijana Brkića. Pitanje je do koje bi mjere Brkić i stranačka operativa imali motiva maksimalno se angažirati radi smanjivanja razmjera Karamarkova poraza. Osim toga, zbog pravorijeka Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Karamarko se ne može kandidirati niti za jedan položaj u izvršnoj vlasti, što njegovo pojavljivanje na parlamentarnim izborima čini nevjerodostojnim, a stranka više uopće nema vremena za izbor novoga vođe koji bi je vodio u parlamentarne izbore.

Rezultat prijevremenih izbora vjerojatno bi bio ozbiljan poraz HDZ-a, uz tek relativnu pobjedu SDP-a i njegovih partnera. Pivotalna uloga Mosta mogla bi postati  još uvjerljivija, a na uvjerljivosti Most samo dobiva ako bi antisistemski Živi zid bitno ojačao. Dakle, sadašnja bi se politička blokada u jesen samo nastavila, a Hrvatska će onda definitivno odsklizati prema političkom bankrotu, ali i prema ozbiljnom zaoštravanju ekonomske krize.

Manevrom, u kome je potrošeno ime najboljeg ministra u Oreškovićevoj vladi, Zdravka Marića, koji je, iako je izvanstranački ekspert, doveden u kontekst zaštite interesa osobno Tomislava Karamarka, dodatno je smanjen manevarski prostor predsjednici Republike, da pokuša konsolidirati političku situaciju u Hrvatskoj. Ona jedino može pokušati vratiti se svom ishodišnom rješenju, iz prosinca prošle godine, kad je razmišljala o imenovanju Damira Vanđelića premijerom tehničke vlade, koja bi Hrvatsku dovela do sljedećih parlamentarnih izbora.

Sada bi mogla pokušati okupiti parlamentarnu potporu za imenovanje politički neutralne tehničke vlade, na rok do svibnja iduće godine kad se održavaju lokalni izbori, a ta bi vlada morala smanjiti deficit, konsolidirati javni dug, početi upravljati njime, reprogramirati ga i pripremiti zemlju za iduću godinu, koja će biti teška zbog toga što dolazi na naplatu ogromna rata javnog duga. Takva vlada mogla bi ostvariti i pozitivnu eksternaliju. Ako bi uspjela u svom mandatu, generirala bi svojevrstan društveni optimizam, a time i smanjila razinu političkih sukoba, što su ih sadašnje političke elite dovele do razine neizdrživoga.

Ipak, igrajući “igru kukavice“ i do zadnjeg trenutka ustrajući u adolescentskom hiru „nepopustljivosti“, politički akteri u Hrvatskoj ozbiljno su urušili političke institucije, a istina je da danas većina birača očekuje i želi prijevremene izbore. U takvim okolnostima vrlo je malo manevarskog prostora za Predsjednicu, kao zadnjeg garanta političke stabilnosti u Hrvatskoj.