Predsjednica uspješno otvorila nove geopolitičke i ekonomske šanse

Kao bivša veleposlanica u SAD i pomoćnica glavnog tajnika NATO-a ona je imala dovoljno kontakata koji su joj omogućili da sazna ono o čemu je diplomatska mreža nije obavještavala. O sastancima, koji se vode u takvim prilikama, javnost se nikad ne izvještava,

Činjenica da je naša stalna misija u Washingtonu sve karte stavila na jednu političku opciju, a da očito nije imala relevantne kontakte s drugom, koja je na kraju pobijedila u relativno tijesnoj izbornoj utrci, najgore je što se diplomatima može dogoditi. Nakon takve pogreške u svakom ozbiljnom diplomatskom sustavu uobičajeno je povlačenje šefa misije, ali i to da on nakon toga svoju karijeru završi, ako ne u pisarnici Ministarstva, ali onda u nekom njegovom posve nebitnom dijelu, odnosno, da shvati kako je vrijeme za napuštanje diplomacije i pokušaj stvaranja neke nove karijere.

Umjesto pitanja namijenjenih veleposlaniku, koji je vrijeme Predsjedničine „fact finding“ misije proveo na „zasluženom odmoru“ u domovini, o kome, doduše, niti Ministarstvo nije znalo, javnost se okomila na Predsjednicu. Pola godine potom pokazalo se, međutim, da njen siječanjski boravak u Americi nije bio niti privatan, niti beskoristan, niti neprimjeren za šefa države.

Kao što se u proteklom desetljeću dramatično promijenila slika diplomacije, kada su veleposlanici izgubili komoditet, koji se nekad podrazumijevao vezano uz taj položaj, kada se drastično smanjio broj mlađih diplomata koji podupiru rad šefova misija, kada je postalo normalno da šefovi diplomatskih misija moraju „loviti“ sugovornike u zemljama primateljicama i boriti se za njihovo vrijeme, pritom promičući i političke, ali prije svega ekonomske interese svoje države, tako su se promijenila i očekivanja od toga što moraju raditi najviši predstavnici države.

U državi s bogatom i kadrovski snažnom administracijom i diplomacijom, misiju utvrđivanja činjenica, kakvu je u siječnju poduzela Predsjednica, ne bi vodio šef države, nego neki „shuttle diplomat“, bivši veleposlanik s velikim međunarodnim iskustvom i snažnim osobnim kontaktima. Kada u sustavu takvu diplomatkinju imamo na funkciji predsjednice Republike, logično je da će se ona sama poduhvatiti tog posla, bez obzira na to što prema nekim starim logikama susreti koje je obavila nisu bili na predsjedničkoj razini.

U Varšavi je u četvrtak postalo očito kako Predsjednica u Washingtonu u siječnju nije bila uzalud, jer da je u to vrijeme očito uspostavljena ozbiljna komunikacija hrvatskih javnih vlasti s novom američkom administracijom na operativnoj razini. I poljski predsjednik Andrzej Duda već je priznao da za dolazak američkog predsjednika Donalda Trumpa na summit Inicijative triju mora velik dio zasluga ima upravo hrvatska predsjednica.

Naravno, ona nije svoga američkog „counterparta“ pozvala u Poljsku u siječnju, ali jest na summitu NATO saveza u svibnju u Bruxellesu, onda kad su joj hrvatski mediji, ali i njen prethodnik Ivo Josipović, spočitavali „naguravanje“ oko predsjednika Trumpa.

Poljska je velika europska država, s važnom geopolitičkom pozicijom. Poljaci su narod koji je cijelu svoju povijest bio na braniku Zapada, na rubu srca Europe i zaustavljao je prodore azijatizma prema središtu Europe. I danas su geopolitička razdjelnica i danas cjelokupna obrambena politika Zapada ovisi o njihovoj vitalnosti, kao i o baltičkim republikama. Poljska je jedna od  rijetkih europskih država koje nisu niti osjetile gospodarsku krizu, a unatoč svojevrsnoj političkoj potisnutosti zbog karaktera javnih vlasti u zemlji, ona postepeno postaje jednom od ključnih europskih država.

U takvim uvjetima posjet predsjednika Trumpa Poljskoj očekivan je. Međutim, kontekst u kome se taj posjet dogodio posljedica je dobrog političkog planiranja. Summit Inicijative triju mora bio je prilika američkom predsjedniku da podrži tipičnu samoniklu inicijativu europskih država, koja je čvrsto utemeljena u euro-atlantizmu i koja dugoročno revitalizira njegovo značenje i važnost.

Ako suradnju, koju je pokrenula predsjednica Grabar Kitarović, a u kojoj uz Hrvatsku okosnicu čine baltičke države i države Višegradske skupine, gledamo s pozicije Europske unije i NATO saveza, iz hrvatske bi perspektive trebalo biti jasno da se radi o primjeru dobrog političkog planiranja. Nišu za horizontalnu integraciju Europe prepoznala je predsjednica Grabar Kitarović, sustavno i strpljivo ju je nametala kao ideju i postupno je „punila sadržajima“.

Energetska neovisnost i diversifikacija energetskih izvora jedna je od hit tema suvremene europske i globalne politike, a Predsjednica je upravo oko te teme i teme sigurnosnog povezivanja izgradila okosnicu inicijative.

Hrvatska nije samo inicijator vertikalne integracije Europske unije, nego su njeni projekti važan dio sadržaja suradnje. Istina je da Hrvatska nedopustivo kasni s razvojem i izgradnjom LNG terminala na Krku, ali od mandata Vlade Tihomira Oreškovića u tom se smislu stvari počinju mijenjati. Projekt je u vremenu te Vlade prestao biti megalomanski, odustalo se od koncepta prema kome je odmah trebalo graditi stacionarni terminal, čime je bitno pojednostavnjena, pojeftinjena i potencijalno ubrzana prva faza realizacije projekta.

U Vladi Andreja Plenkovića projekt ima prioritetno značenje i njime se ozbiljno bavi cijeli njen ekonomski dio, dakle, ne samo ministarstvo nadležno za energetiku, nego i potpredsjednica Vlade Martina Dalić i njen tim. Kada američki predsjednik naglasi neki projekt kao prioritetan, kao što je to učinio s LNG terminalom na Krku, onda to zaslužuje veću medijsku pozornost, od pukog prenošenja, doduše, uspjele šale predsjednice Grabar Kitarović, kako ne samo da o projektu zna sve, nego njegovo ime može i izgovoriti.

Regionalno povezivanje Europe jedna je od mogućih smjernica njena razvoja. Doduše, trenutno se čini kao da je koncept Europe više brzina prevladao, ali postoji snažno nezadovoljstvo njime i to u krugu država koje unutar EU imaju relevantan glasački ponder i nisu spremne tek tako ga se odreći i pristati na drugorazredan status. Poljska zato jest okosnica, fokusna točka „međueurope“, kao najveća država tog pojasa.

Države iz ovog prostora do sada funkcionirale su povezane u dvije skupine: baltičku i višegradsku, a inicijativa predsjednice Grabar Kitarović mogla bi dovesti do povezivanja ovih dviju grupacija u jedinstvenu europsku regionalnu inicijativu. Unatoč manjem europskom stažu i nižem BDP-u, ova skupina ne bi trebala dugoročno ostati manje važna od nordijske skupine, od država Beneluxa, ili čak od njemačko-francuske osovine.

Temeljni hrvatski interesi, a jedan od naglašenih (i u predsjedničkom izbornom programu današnje predsjednice Republike) uspostavljanje je Hrvatske kao svojevrsnog „gatewaya“ Srednje Europe prema Mediteranu, mogu se realizirati unutar ovakve regionalne inicijative. U njoj veliko značenje ima krčki LNG, ali i nizinska pruga od Budimpešte do Rijeke i revitalizacija riječke luke.

Njemački koncept razvoja Europske unije drukčiji je i zato Hrvatska u njemu trenutno nema nikakvo relevantno mjesto. Dapače, kao da je nekima žao što je Hrvatska ušla u EU, a nije ostala u čekaonici za članstvo, koji na Zapadnom Balkanu Njemačka s predsjednikom Srbije preuređuje u carinsku uniju.

Inicijativa triju mora primjer je kako dobra politika maloj državi otvara geopolitičke i ekonomske šanse, ali i kako je moguće jačati položaj male države čvrstim oslanjanjem na načela euro-atlantizma.