Predsjednica neće mirno gledati rastakanje političkih institucija

Nedostatak kućnog odgoja uvijek je problematičan u javnom životu, ali u politici, zapravo, i nije neuobičajen niti sam po sebi ima tragične učinke. Međutim, nepoštivanje političkih institucija i volje birača nešto je sasvim drugo. To ne treba poistovjećivati s lošim odgojem, a toleriranje ponašanja, kojim nosilac javne vlasti sustavno razara politički sustav, ponižava druge aktere u njemu i ne poštuje volju birača, put je u autoritarizam ili totalitarizam.

Predsjednica Republike reagirala je državničkim instinktom kad je odlučila zaustaviti uporno premijerovo ponižavanje institucije Predsjednika. Od izborne noći, u kojoj je predsjednik Josipović poražen u borbi za drugi predsjednički mandat, premijer Milanović zaigrao je hazardersku igru. Njegova izjava o tome da sada ostajemo samo „mi ili oni", „svjetlo ili tama", bila je očit prelazak na retoriku svojevrsnoga političkoga „građanskog rata". U takvim ratovima, tko nije s nama, taj je protiv nas. Protiv „nas" je od neki dan i bivši predsjednik Josipović, a Milanovićevi sljedbenici već su poput legendarnoga Ilije Čvorovića uočili da je Hrvatska „mala zemlja kakav je on izdajnik". I to samo zato što nije odigrao do kraja u igri razaranja političkih institucija i opstrukcije uspostavljanja nove predsjedničke administracije. Igra s preseljenjem Ureda Predsjednika u Visoku u razdoblju pred primopredaju, očito, bila je pokušaj opstrukcije uspostavljanja novog Ureda Predsjednika, odnosno, Predsjednice sukladno izbornim rezultatima.

Prošlog tjedna pronio se glas kako premijer Milanović želi provocirati parlamentarne izbore u svibnju, govorilo se o 17. svibnju kao za njega poželjnom izbornom danu, ali pritom se našao pred malim problemom. Kukuriku koalicija ionako više ne funkcionira u pravom smislu riječi, ona više nije sposobna u zakonitoj i suvisloj proceduri donijeti niti jednu odluku. Unutar te koalicije nije mogao naći 77 glasova potrebnih za donošenje odluke o raspuštanju Sabora, jer velikom dijelu koalicijskih partnera kraj ovog mandata znači i kraj političke karijere. Zato bi njima više odgovarali izbori u veljači iduće, nego li u svibnju ove godine. Iz HDZ-a su jasno dali do znanja da ne misle Milanoviću pribavljati potrebnu većinu za odluku koja njemu „maksimalizira dobiti", ali da će s veseljem prihvatiti njegovu ostavku. Kad, naime, Vlada podnese ostavku, Predsjednica je ta koja upravlja procedurom i odlučuje kome će i kada povjeriti mandat za sastavljanje nove Vlade i hoće li i kada provocirati raspisivanje izbora. Milanović očito strahuje od proljetnoga bruxelleskog paketa - od kazni za neispunjavanje ciljeva suočavanja s prekomjernim proračunskim deficitom, javnim dugom i makroekonomskom neravnotežom.

Paralelno sa za sada neuspjelom epizodom pripreme svibanjskih izbora, Milanović je tijekom prošlog tjedna diskreditirao državu još jednom opasnom igrom - organizacijom protudemonstracija usmjerenih na prosvjed skupine najtežih vojnih invalida. Država nikad ne smije poticati sukobe između različitih skupina svojih građana.  Međutim, budući da on upravo to želi činiti, Milanović jasno pokazuje da nema elementarne građanske političke kulture, a taj nedostatak generira rastakanje državnih institucija.

Igra s pokušajem ismijavanja Predsjednice istog je porijekla. Ali, ovog puta Milanović je konačno dobio odgovor. Netko će reći da je time što je Predsjednica prihvatila scenarij sukoba, on pobijedio, jer je nametnuo strategiju „ili mi – ili oni". Međutim, unutar političkih institucija striktno se treba držati pravila i ograničenja ovlasti, ali kad netko počne razarati institucije, predsjednik Republike, kao jamac usklađenog funkcioniranja svih grana vlasti, mora reagirati. Predsjednica je reagirala, zapravo, vrlo blago i pristojno, ali ipak oštrije nego što je većina to očekivala.