Predsjednica: krajnji čas za definiranje politike prema izbjeglicama

Još prije nekoliko dana od premijera smo čuli kako Vlada smatra da je na izbjegličku krizu moguće odgovoriti samo jedinstvenom europskom politikom, a očito je da te politike nema. Tako je Hrvatska dočekala preusmjeravanje izbjegličkog vala s granice Srbije i Mađarske na svoju granicu između Tovarnika i Iloka, a da nije definirana jasna javna politika o tome kako će hrvatske vlasti postupati prema izbjeglicama i migrantima. Hrvatska je, naime, u bitno drukčijoj poziciji nego što je ona Mađarske ili Srbije. Mađarska je, kao i Hrvatska, članica Europske unije, ali je i dio schengenskog sustava. U takvim okolnostima ona je mogla neko vrijeme podnositi situaciju u kojoj su izbjeglice i migranti ulazili preko njenih granica, i definiranim koridorima nastavljali put prema Austriji, Njemačkoj i drugim državama „stare Europe“.

Time je, doduše, mađarska vlada dovela u pitanje svoj schengenski status, a radi zaštite  tog sustava Austrija je uvela privremenu suspenziju schengenskog režima na granici s Mađarskom. Međutim, Mađarska se već do neke mjere pripremila za promijenjeno stanje, fizički je i zakonski „utvrdila“ svoju granicu prema Srbiji i preusmjerila pravac migracije.

Hrvatska nije niti u situaciji u kakvoj je Srbija, da nije članica EU i da je zajedničke politike Europske unije ne obvezuju. Srbija se javno profilirala kao „dobar momak“ u ovoj krizi, ne preuzimajući na sebe relevantan socijalni trošak. Srbija je već odbila readmisiju, dakle, vraćanje ilegalnih migranata, u zemlju iz koje su stigli, i jasno je da će se na jednak način odnositi i prema readmisiji migranata koji ilegalno prelaze hrvatsku granicu.

Hrvatska je jedna od rijetkih novih članica koja za bruxelleskim stolovima, u Europskom vijeću i Vijeću ministara unutarnjih poslova, nije dovodila u pitanje svoju obvezu da solidarno snosi teret vala izbjeglica, a broj izbjeglica koje bi Hrvatska trebala primiti kretao se između najmanje 600, a najviše oko 3000. Te je izbjeglice Hrvatska trebala primiti iz Grčke, Italije i Mađarske. Kvota još uvijek nije definirana, ali će se uskoro postaviti pitanje koga Hrvatska treba zbrinuti, izbjeglice koje su u drugim europskim državama ili one koje su ušle na njeno područje.

Prilikom definiranja politike treba jasno razlikovati odnos prema onima koji su, u smislu međunarodnoga javnog prava, izbjeglice, dakle, onih koji bježe iz ratnih područja i ekonomskih migranata, koji bježe od bijede u svojoj zemlji. Naime, prema međunarodnom pravu, azilna se zaštita mora odmah pružiti svakom tko je izbjeglica, a odnos prema onima koji ne dolaze iz ratnih područja mora se posebno definirati. Srbija će odbiti readmisiju i kad je riječ o ekonomskim migrantima, jer tvrdi da su oni u Srbiju ušli iz Makedonije, a u Makedoniju pretežno iz Grčke, a neki iz Bugarske, dakle, iz država članica EU.

Hrvatska, prema tome, migrante mora smjestiti u prihvatne centre, a od izbjeglica bi trebalo očekivati da zatraže azilnu zaštitu u Hrvatskoj. Svima je jasno da za većinu njih Hrvatska nije poželjno odredište pa se postavlja pitanje kako postupiti prema onima koji odbiju prihvatiti zaštitu Hrvatske. Naime, prema međunarodnom pravu samo one izbjeglice kojima bi Hrvatska odbila dati azilnu zaštitu smjele bi se pojaviti na granici druge države članice EU, dakle, u ovom slučaju Slovenije i od nje zatražiti ulaz i pružanje azila. Hrvatska, kao članica EU i aspirantica na članstvo u schengenskom sustavu, ne može svoje organe sigurnosti pretvoriti u „jatake“ u ilegalnom prelaženju granice sa Slovenijom, kao što to čine policija, javne vlasti i nevladine organizacije (Crveni križ) Srbije u zoni Tovarnika i Iloka.  

Iako je već tjednima bilo jasno da će 15. rujna biti „dan D“, jer da će tada granica Srbije i Mađarske postati teško probojna utvrda, šef državnog represivnog sustava, Milanovićev potpredsjednik vlade, još je uvečer 15. rujna tvrdio kako on i njemu podređene službe imaju definiranu politiku, ali da još nije vrijeme da izdaje tajnu o tome kakva će biti policijska reakcija zapljusne li val izbjeglica hrvatske granice.

Vrlo je vjerojatno da će u prvih dvadeset i četiri sata, otkad je izbjeglička ruta skrenuta prema Hrvatskoj, u nju doći toliko migranata i izbjeglica, koliko je trebao biti najveći broj što bi ih Hrvatska morala zbrinuti. Zajedničke europske politike nema, osim što se u europskoj javnosti i političkim arenama nekih od vodećih zemalja članica EU proigravala varijanta sa stvaranjem tampon zona na rubu Europe. Inicijalno, kao zemlje tampon zone bile su spominjane Mađarska, Srbija i možda Rumunjska. Mađarska je konsolidirala svoj dio europske granice, Rumunjska za sada nije pod udarom izbjeglica, a Hrvatska se našla na njihovu putu, a da pritom nema definirane vlastite javne politike o tom pitanju.

Osim pitanja diferenciranog odnosa prema izbjeglicama i ekonomskim migrantima, jasno utvrđenog načina postupanja prema onima koji zatraže azilnu zaštitu u Hrvatskoj i onih koji je odbiju, definirane politike slobode kretanja azilatana i onih koji ne žele azilnu zaštitu u Hrvatskoj te politike zaštite hrvatske strane trenutne schengenske granice, ali i politike zaštite vanjskih granica EU, Hrvatska bi morala odrediti i detaljnije aspekte politike prema tražiteljima azila: politike njihova zbrinjavanja (da li „getoizirano“ u centrima, ili disperzno u različitim dijelovima Hrvatske, kako bi se spriječili getoizacija i rizik devijantnog ponašanja što ga uvijek donosi „kolektivni“ smještaj), politike socijalizacije, zdravstvene zaštite, uključivanja djece u obrazovni sustav…. Za to je nužno hitno oblikovanje interdisciplinarnih timova koje ne bi činili samo eksperti za upravljanje u izvanrednim situacijama i za civilnu obranu, nego i liječnici, epidemiolozi, specijalisti za infektivne i tropske bolesti, pedagozi, stručnjaci za sprečavanje devijantnih ponašanja, lingvisti… U te timove valjalo bi uključiti i hrvatske državljane koji su porijeklom iz Sirije i drugih zemalja otkud izbjeglice dolaze i one hrvatske državljane koji su i njima boravili i poznaju te krajeve i tamošnje ljude.

S utvrđivanjem svih tih politika uvelike se kasni. Istina je da ih je trebala pripremiti, prije svega, Vlada, ali čini se da nije napravila ništa, kao što se danas pokazuje da nekakva specijalna efikasna taktika policije, o kojoj je jučer govorio šef Milanovićeva represivnog aparata, jednostavno ne postoji.

Vlada bi trebala biti kolektivno tijelo koje definira javne politike i brine se da ih javna uprava provodi. Premijer Milanović pobrinuo se da naglasi monopol Vlade u kontroli nad izvršnom vlašću. Međutim, iako je još jučer govorio kako on postaje tek tehničkim premijerom, nastojeći izbjeći preuzimanje neke obveze, sada na to da je mandat ove vlade potrošen kao da zaboravlja i kao da nije svjestan da on ostaje tek skrbnikom nad izvršnom vlašću, i to samo tako dugo dok se ne provedu novi parlamentarni izbori, formira Sabor i nova Vlada koja će iz njega proizaći.

Možda se potajno nada da bi izbjeglička kriza mogla biti prilika kakva se krajem 2005. godine, poplavama u Njemačkoj, ukazala tadašnjem kancelaru Gerhardu Schröderu, koji je upravo prije velikih poplava provocirao raspuštanje Bundestaga i raspisivanje novih izbora, jer je bio svjestan da je njegova Vlada izgubila politički legitimitet. Suočen s prirodnom nepogodom pokazao se odličnim liderom i dobro je predvodio i inače dobro organizirani njemački državni sustav tijekom prirodne katastrofe. Zato je tijekom kampanje od gubitnika postao novom zvijezdom i uvelike je popravio rejting svoje stranke u javnosti, tako da SPD nakon izbora nije ostala poražena i na koljenima, nego da su je izborni relativni pobjednici CDU i CSU morali pozvati u veliku koaliciju.

Hrvatska, za razliku od Njemačke, nije tako dobro organizirana država, Milanović je već u proljeće prošle godine, u vrijeme poplava, pokazao da u krizi nema nikakvih liderskih sposobnosti, a posljedice njegova poigravanja državom u ovom bi slučaju mogle za Hrvatsku biti dugoročne i teške. Zato je važno što je Predsjednica podsjetila Vladu da je posljednji trenutak da se u okviru državnog vrha započne oblikovati javna politika prema krizi koja je već započela.