Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u misiji pomirenja s Njemačkom

Znamo li da je njemački predsjednik Joachim Gauck, jedan od predvodnika lustracijskog procesa na području negdašnje Istočne Njemačke, svojoj kolegici Kolindi Grabar Kitarović ponudio njemačku pomoć u lustracijskom procesu, jasno je da u njemačkoj politici epizoda Perković nije zaboravljena. Doduše, Josip Perković i njegov „kolega“ Zdravko Mustač nisu ti koji su pokvarili odnose službenih Zagreba i Berlina. Kontaminirao ih je Zoran Milanović, trenutni hrvatski premijer, i to ne samo nespretnim pokušajem „spašavanja kože“ ove dvojice aktera tajnih službi u autoritarnom režimu, koji su pod sumnjom da su sudjelovali ili organizirali urotu što je rezultirala ubojstvom emigranta Stjepana Đurekovića. Milanovićevi doprinosi stvaranju velikih rezervi prema Hrvatskoj u Berlinu počeli su već u rujnu 2012. kad je službeno posjetio njemačku kancelarku, i to s namjerom da lobira za ratifikaciju hrvatskoga pristupnog ugovora s EU u njemačkom parlamentu.

Tom je prigodom Milanović, međutim, napravio seriju nečuvenih poteza. U intervjuu ozbiljnom tjedniku i na predavanju u organizaciji socijalističke parlamentarne zaklade govorio je o tome kako Hrvatska nije demokratski konsolidirana država, kako nije fiskalno sređena, kako vlade u Hrvatskoj neuredno prikupljaju poreze, a istovremeno je objasnio svoj plan za „dan poslije“, za razdoblje nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Tada je po njegovu mišljenju trebao uslijediti gospodarski razvitak Hrvatske zahvaljujući investicijama iz blagajne Europske unije, dakle, javnim novcem građana europskih zemalja. Nijemcima je, drugim riječima, rekao kako dolazi iz zemlje paradoksa, koja se ne brine o svojim prihodima i zato je u dubokoj krizi, ali sve će se to riješiti kad dobije pristup fondovima u koje Nijemci obilno doprinose.

Nažalost, tog rujna, godinu dana prije pristupanja Hrvatske EU, nije se dogodilo zadnje iskustvo njemačke politike s hrvatskim premijerom. Već mjesec dana poslije ponovno je došao „lobirati“, ovoga puta među svojim stranačkim kolegama, socijalistima, a ovog je puta, nakon zgražanja u domovini zbog njegovih izjava, odabrao drugu taktiku. Sada Hrvatska više nije bila lijenčina s juga Europe, koja čeka da se prikvači na europske fondove, nego upravo suprotno, država koja je sama izgradila svoju infrastrukturu, za razliku od zemalja Srednje Europe koje su Uniji pristupile 2004. i na koje je Njemačka, nakon njihova pristupanja, potrošila velik novac.

Unatoč svemu, njemački je parlament na samom kraju procedure ratificirao hrvatski Ugovor o pristupanju EU, a tada je uslijedilo novo Milanovićevo iznenađenje Berlinu – Lex Perković. Nije bilo u pitanju samo to što se tim zakonom nastojalo zaštititi osobe koje su u ime nedemokratskog režima vjerojatno činile najteže zločine, nego se, prije svega, radilo o tipičnoj balkanskoj prevari. Hrvatska se prema partnerima, pa i Njemačkoj, obvezala da će poštivati zajedničku pravnu baštinu i provoditi obveze suradnje u pravosudnim stvarima, pa i izručivanjem svojih državljana drugoj državi u savezu, a onda je nakon ratifikacije, a još prije pristupanja, odlučila izigrati preuzetu obvezu. Dakle, ni tada se nije radilo o Perkoviću, nego o Milanoviću i njegovoj balkanskoj prevrtljivosti. Ono što je slijedilo, samo je učvrstilo uvjerenje o takvu karakteru poretka u Hrvatskoj, a proces u Münchenu ne otkriva samo tamnu stranu „jugoslavenske“ povijesti, nego i detalje o političkoj korupciji i nečuvenom ponašanju aktera represivnog aparata i onih koji bi trebali biti „službenicima suda“.

Kad je Njemačka prošle godine organizirala balkanski razvojni summit, Milanović se na njemu pojavio neozbiljno pripremljen. Pokušao je govoriti o nekakvoj regionalnoj suradnji Hrvatske, BiH, Crne Gore i Albanije, na osnovu jednoga jedinog, bijedno pripremljenog, sastanka premijera ovih država. Za razliku od njega, premijeri Aleksandar Vučić iz Srbije i Edi Rama iz Albanije došli su ozbiljno pripremljeni i ponudili konkretne projekte.

Njemačka politika počela je dizati ruke od Hrvatske, a pritom vjerojatno povremeno plaća neugodnu cijenu u zatvorenim europskim forumima. Ona je, naime, bila zagovornica europske integracije Hrvatske, a ova je postala najveće europsko razočaranje – jedina zemlja u povijesti koja nakon pristupanja Uniji nije ekonomski napredovala, nego konstantno nazaduje. Isto tako, Milanović i njegova Vlada ne obavljaju neki koristan posao za EU u svom susjedstvu, niti se pristupanje Hrvatske i u bilo kom smislu pokazalo „dodanom vrijednošću“ za Uniju.

Zato je prvi posjet nove hrvatske predsjednice Berlinu svojevrsna misija smanjivanja štete. Predsjednica je točno detektirala da prema političkom mentalitetu, koji je uspostavljen u zemlji, izgleda kao da Hrvatska nije postala članicom EU, a ne vidi se niti da je članica NATO saveza. U misiji „pomirenja“, koju je morala započeti riječima da Hrvatska zna tko joj je politički saveznik, predsjednica Republike zapravo je počela otklanjati štete uspostavljene Milanovićevim ponašanjem i dezorijentiranošću njegove administracije. Tako dugo dok Hrvatska sustavno ne provodi obveze, koje je preuzela u dogovorima s Bruxellesom, teško je postići bilo kakav ozbiljan napredak. Sve dok Vlada ne funkcionira unutar čvrstoga proračunskog ograničenja, dok ne kontrolira deficit i javni dugi, dok nemilice troši javni novac, ali ne na razvoj, nego na kupovanje političke potpore pojedinih socijalnih grupacija, teško je početi ozbiljno razgovarati s Berlinom. Međutim, Hrvatska koja bi poštivala preuzete obveze, koja bi funkcionirala kao demokratska država, ograničavala javnu potrošnju, ali ne i investicije, bila bi zanimljiva Njemačkoj, možda više nego ikad prije. Njemačkoj treba dokaz da njen model nije funkcionalan samo u protestantskim državama sjevera Europe, nego da može djelovati i u maloj, relativno siromašnoj, posttranzicijskoj ekonomiji s juga Europe.

Njemačkoj treba dobar primjer, ne samo za europsko susjedstvo, nego i za europski jug. Taj dobar primjer može se do neke mjere ostvarivati ozbiljnim provođenjem suradnje, poput one u okviru Brdo-Brijuni procesa, ali još više pretvaranjem Hrvatske u državu s funkcionalnom ekonomijom, koja se razvija, i pritom poštuje temeljne europske kriterije.

Po svemu sudeći, ova će administracija trajati još oko šest mjeseci. Ti mjeseci za Hrvatsku su ovako i onako izgubljeni. Ozbiljna strategija smanjivanja štete, međutim, mora osigurati da odmah nakon odlaska Milanovića i njegove administracije s političke scene, Hrvatska počne afirmirati temeljne njemačke vrednote: socijalno-tržno gospodarstvo, efikasnu javnu upravu, štedljivu državu, nultu toleranciju korupcije. Svjetonazorska srodnost s njemačkim ključnim kreatorima javnih politika, pa i naglašavanje vrijednosti, do kojih je njemačkom Predsjedniku (ali i Kancelarki) toliko stalo, na primjer, lustracije, mogu samo doprinijeti stvaranju povoljnih društvenih okolnosti za primjenu ovog modela.