Pred vukovarskom žrtvom mora ustuknuti svako malodušje i pasivnost, Hrvati su narod pobjednika

Herojski otpor hrvatskih branitelja protiv ljudstveno i tehnički daleko nadmoćnijeg neprijatelja ući će u anale vojne povijesti, a krvavi pir nakaza koje su osvojile grad tog dana trajno će svjedočiti do koje granice čovjek može izgubiti ljudskost i pretvoriti se u najobičniju zvijer („bit će mesa, klat ćemo Hrvate“). Analitičari CIA-e istraživali su fenomen otpora agresoru u Vukovaru i pronašli ga u visokoj motiviranosti hrvatskog vojnika da brani svoj dom.

Veliki Chesterton rekao je da se pravi vojnik ne bori zbog mržnje prema onome što je ispred njega, nego zbog ljubavi prema onome što je iza njega. Ljubav prema svom domu i prema svojim obiteljima koji su se našli pred ugrozom jedne zločinačke ideje, bila je motiv koji je vodio hrvatske branitelje. Bila je to dijametralna suprotnost prema drugoj strani koju je vodila mržnja i želja za osvajanjem tuđega, želja za otimačinom i pljačkom. Ta mitološko-patološka svijest i danas živi u mnogim usijanim glavama s druge strane Dunava. I danas velikosrpski krugovi Slavoniju, Srijem, Baranju i druge hrvatske krajeve nazivaju „srpskim zemljama“, negiraju počinjene zločine i žrtvu nastoje prikazati kao krivca za rat. A svoje saveznike imaju i s naše strane Dunava, na što u svojim izvješćima upozorava Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA).

Vukovarske žrtve nisu dobile pravednu zadovoljštinu

Ususret svakoj obljetnici sjećanja na žrtvu Vukovara postavlja se pitanje jesmo li učinili dovoljno za obnovu Grada na Dunavu? Jesmo li se odužili „divu hrvatskom“? Nema nikakve sumnje da je država dosta učinila na materijalnoj obnovi grada i na zbrinjavanju obitelji poginulih, invalida i udovica. Vukovar je uglavnom materijalno obnovljen, no, nažalost, mnogi primjeri svjedoče da vukovarske žrtve nisu dobile pravednu moralnu zadovoljštinu.

Možemo li, naime, o ikakvoj pravdi govoriti ako znamo da silovane Vukovarke i danas na ulicama susreću svoje silovatelje? Što tek reći o četničkim spomenicima u Borovu Selu, na kojima se veličaju velikosrpski okupatori, a hrvatski krajevi nazivaju „srpskom zemljom? Je li normalno da dvadeset i šest godina nakon Ovčare i Škabrnje država novcem poreznih obveznika financira tjednik koji – pod firmom tobožnje „slobode govora“ - iz broja u broj širi destiliranu protuhrvatsku mržnju i svetinje Domovinskog rata izvrgava ruglu? Poštuju li žrtvu Vukovara političari svih boja i predznaka koji potkradaju državu, pretvaraju Hrvatsku u svoje feudalno leno i nakaradnom ekonomskom politikom tjeraju mlade ljude u inozemstvo?

Jasno je kako navedeni primjeri, a slične primjere mogli bismo nabrajati do sutra, ukazuju da se nismo dovoljno odužili Vukovaru. Vukovar i slavonsko-srijemsku ravnicu natopila je krv hrvatskih branitelja, hrvatska mladost iz svih hrvatskih krajeva, a činjenica da se baš iz tih krajeva ljudi danas najviše iseljavaju najsnažnija je osuda političkih tzv. elita koje vode Hrvatsku svih ovih godina. Teške su to riječi, no mnogi političari parazitiraju na vukovarskoj žrtvi, na žrtvi branitelja koji su im omogućili pozicije i sinekure, i svojom destruktivnom politikom uništavaju hrvatsku budućnost.

Odnos prema braniteljima i žrtvama Domovinskog rata najveći je test hrvatske države

Pokojni general Janko Bobetko jednom je prilikom rekao da će odnos prema hrvatskim braniteljima biti najvažniji test hrvatske države. Uistinu, onoliko koliko poštujemo žrtvu branitelja, žrtvu Vukovara i ostalih gradova čija je herojska obrana u temeljima hrvatske države, toliko poštujemo i sami sebe. Samopoštovanje je nužna pretpostavka za izgradnju snažnog identiteta, temelj za stvaranje ozbiljne i prosperitetne države. A u stvaranju takve države treba krenuti upravo od Vukovara.

Vukovar je grad koji ujedinjuje cijelu Hrvatsku i većinu građana Republike Hrvatske. Hrvatsku državu nisu stvorili nikakvi „antifašisti“ (u Hrvatskoj „antifašizam“ sinonim je za rehabilitaciju komunizma i jugoslavenstva protiv kojih su se borili vukovarski branitelji), nego Blago Zadro i svi ostali heroji koji su položili život u borbi protiv velikosrpske i jugoslavenske ideje.

Svaka država koja želi opstati mora imati integrativne i kohezivne idejne čimbenike oko kojih ne postoje prijepori. Vukovar je u Hrvatskoj to integrativno tkivo, taj primjer koji pokazuje da složan narod okupljen oko plemenite ideje ništa ne može spriječiti. I danas, kad su pred Hrvatskom novi i ponešto drugačiji izazovi, ekonomski ili (geo)politički, trebamo se prisjetiti Vukovara. U usporedbi s vukovarskom žrtvom mora ustuknuti svako malodušje i svaka pasivnost. Hrvati su narod pobjednika, a ne gubitnika.