Pravila političke igre

Prečuli su Predsjedničinu deklaraciju o političkim i razvojnim ambicijama

13.03.2015. u 19:40
Ispiši članak

U sjeni efemernih rasprava i dnevnopolitičkih trivijalnosti prošlog su tjedna, istoga dana, ostala dva događaja, koja govore o tome da bi se hrvatska međunarodno-politička strategija uskoro mogla bitno promijeniti.

Ofanziva u međunarodnoj areni, koju je na samom početku svoga mandata pokrenula predsjednica Grabar-Kitarović, za mnoge je bila iznenađenje, a ono je tim veće što je već poznato da u ovom ofanzivnom otvaranju nove predsjedničke administracije vrhunac tek slijedi, i to susretom Predsjednice s kancelarkom Angelom Merkel.

Transatlantic Trade and Investment Partnership (Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo), ugovor o zoni slobodne trgovine, koji bi obuhvaćao Europsku uniju i SAD, jedna je od trenutno ključnih tema Europske unije, a u Hrvatskoj se ponašamo kao da se nas ne tiče, i aktualna Vlada u javnost nije iznijela nikakva službena stajališta naše države o tom sporazumu, kao što se ne spominju niti dogovori o zoni slobodne trgovine između EU i Japana.

U godinama ratne agresije i onima koje su nakon toga slijedile, u vremenima relativne međunarodne izoliranosti, možda je bilo moguće shvatiti nezainteresiranost državne administracije za ključne međunarodne procese. Čak i u vremenu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji i NATO-u bilo je jasno da ono malo kapaciteta, što ih Hrvatska ima, mora biti koncentrirano na ključne procese – na prilagodbu hrvatskoga političkog sustava standardima što ih zadaju Europska integracija i euroatlantske strukture. U takvim uvjetima jedina racionalna vanjska politika bila je ona posve usklađena s vanjskopolitičkim prioritetima Europske unije, bez iskakanja i soliranja.

Politika ekvidistance prema „globalnim blokovima" i „traganja za vlastitim interesima" između globalne blokovske podjele, što ju je zagovarao dio utjecajnih aktera, čak i u prethodnim predsjedničkim administracijama, obično je završavala neugodnostima i blamažama, ali i ekonomskom štetom. U razdoblju, koje je iza nas, „regionalna politika" morala je biti u središtu hrvatskoga političkog interesa, jer nam je „regionalna suradnja" bila zadana kao jedan od triju ključnih predkopenhaških kriterija u pristupanju Europskoj uniji. Međutim, o tome što je „regionalna politika" nakon što je Hrvatska pristupila Uniji, nije bilo ozbiljnog razgovora ni u javnosti ni u gremijima, koji bi trebali oblikovati vanjsku politiku.

Za razliku od pristupnog perioda, kad smo svoju politiku morali prilagođavati zajedničkoj europskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, sada bi hrvatski predstavnici u Europskom vijeću i Vijeću za vanjske poslove morali suoblikovati zajedničke europske politike. To znači da bismo u domaćoj političkoj areni morali imati razjašnjene pojmove o tome što su naši prioriteti i ciljevi, a zadaća premijera i ministra vanjskih poslova trebala bi biti da ti interesi i prioriteti budu ugrađeni u zajedničku europsku politiku. Predsjednica Republike bila je u pravu kad je u svom inauguracijskom govoru konstatirala da se u načinu, na koji se promišlja politika u Hrvatskoj, uglavnom ne vidi da je postala članicom EU i NATO saveza.

Vlada na odlasku, koja više nema niti političkog legitimiteta, niti zajedničkih političkih ciljeva, naravno, ne može definirati niti novu strategiju nacionalne sigurnosti, čije je usvajanje Predsjednica inicirala na sjednici Vijeća nacionalne sigurnosti, niti je u stanju definirati strategiju vanjske politike. Temeljna je karakteristika administracije na zalasku da ona nije bila dorasla uspostaviti konsenzus oko bilo kojeg političkog pitanja.

Relativno sigurna parlamentarna većina u kombinaciji s deficitom demokratske političke kulture ključnih donosilaca političkih odluka, prije svega premijera, rezultirala je time da ova administracija, koja je mandat započela dobivši „na tanjuru" članstvo u EU i NATO-u, nije bila sposobna definirati niti jedan zajednički politički cilj, bilo kakvu odrednicu koja bi definirala politički život dulje od jednog političkog mandata i koja bi povezivala cjelokupan ili najveći dio ustavnog luka u zemlji. Iako nije realno da ćemo tijekom ovoga parlamentarnog mandata dobiti opće prihvatljivu strategiju i jedne javne politike, odlično je da je Predsjednica nametnula temu o definiranju one javne politike za koju je imala institucionalno oruđe da je nametne.

Hrvatska se mora „otisnuti" iz regije. Njen položaj je takav da je uvijek bila otvorena globalnim izazovima. Hrvatski ljudi odavno su se „otisnuli na mora", a naši mornarički časnici globalno su prepoznatljivi, ne od jučer. Hrvatska ne može živjeti od investicija u regiji i od regionalnih projekata. Zatvorena u taj okvir ne može generirati ozbiljan gospodarski rast, a to bi u kratkom narednom periodu značilo da ne bi mogla niti servisirati svoje dugove. Hrvatska može potaknuti investicije samo ako se izbori za to da se otvori prema SAD i Kanadi, prema Južnoj Americi, prema Japanu i velikim azijskim tržištima. Investicije može privući u izgradnju infrastrukture, poput LNG terminala, željezničkih pruga, proširenja, prije svega, riječke luke, ali i izgradnjom prateće industrije.

Dakle, Hrvatskoj, na primjer, itekako treba Europska unija, ali ne kao autarkično tržište, nego kao probuđena ekonomska snaga, koja se otvara prema Americi i Aziji. Hrvatski odnos prema Transatlantic Trade and Investment Partnership ne mogu graditi netalentirani provincijalni parlamentarni zastupnici u Europskom parlamentu, pričama o standardu zaštite potrošača, nego se mora temeljiti na strateškom pristupu nove vanjske politike.

Koncept gospodarske diplomacije, koji se svako malo pojavljuje kao lajtmotiv jeftinih političkih floskula o hrvatskoj međunarodnoj zauzetosti i navodnoj uspješnosti, također je nemoguće ozbiljno graditi bez definirane strategije vanjske politike, ali i strategije gospodarstva i strategije nacionalne sigurnosti.

U jednom danu predsjednica Republike jasno je i diplomatima akreditiranima u Zagrebu i trenutnome predsjedniku Vlade rekla da želi nametnuti ambicioznu vanjskopolitičku, sigurnosnu, ali i razvojnu strategiju zemlje, da ne želi nastavak razmišljanja u okvirima najbližeg susjedstva, bez hrabrosti da se otisne u veliki svijet i da se iskoriste prednosti Hrvatske u komunikaciji s onim dijelovima svijeta koji prednjače u razvoju i ekonomskoj ekspanziji.

Istovremeno, Vlada i mediji ostali su u staroj paradigmi. Istina je da u medijskom reljefu Hrvatske na vidjelo izlaze vrlo neugodne činjenice, ali posve je neopravdano da izjava predsjednice Republike i Vladi i diplomatskom zboru o tome kako Hrvatska mora definirati svoju ambiciju, i kao članica EU i NATO-a, i kao zemlja na prostoru doticaja Mediterana, Srednje Europe i Balkana, ali takvom sjecištu koje je otvoreno prema globalnom prostoru. To nije samo politički cilj oko kojeg se vrijedi okupiti, već je to i gospodarski program koji može osigurati stabilan i održiv rast gospodarstva i razvoj društva.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.