Povratak realizma reflektira se i u politikama nabave cjepiva; države koje vode multivektorsku politiku mnogo uspješnije od onih koje sva jaja drže u istoj EU košari

Spremnost za obnovu transatlantskih odnosa na konferenciji je iskazala i njemačka kancelarica Angela Merkel. I ona se složila s potrebom razvijanja zajedničke transatlantske agende prema Rusiji, koja s jedne strane nudi suradnju, a s druge strane utvrđuje i razlike. Suradnja je za Berlin posebno važna u kontekstu izgradnje plinovoda Sjeverni tok 2 koji se trenutno nalazi pod američkim sankcijama, ali je u njega uloženo previše novca da bi se bez ozbiljnih posljedica po međunarodnu sigurnost mogla spriječiti njegova realizacija.

Na konferenciji je sudjelovao i francuski predsjednik koji je naglasio da koncept europske strateške autonomije u sektoru obrane ne znači odmicanje od SAD-a, nego bi isti od Europe napravio vjerodostojnijeg partnera što bi ojačalo NATO. Prigodničarske su to sve poruke, no što će kasnije donijeti međunarodna praksa ostaje nam vidjeti. Britanski premijer Boris Jonhson izrazio je zadovoljstvo time što se ''Amerika vratila kao lider slobodnog svijeta''.

''Specijalni odnosi'' Washingtona i Londona konstantna su zapadne politike posljednjih mnogo desetljeća, a na tu vezu Velika Britanija računa i u idućem razdoblju u okviru projekta ''Globalna Velika Britanija''.

Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenbeg na istoj je konferenciji izjavio da Kina i Rusija djeluju protiv međunarodnog poretka i žele napisati nova pravila te da Europa i Sjeverna Amerika moraju braniti poredak utemeljen na pravilima koji osporavaju autoritarne vlasti. Stoltenberg se založio za produbljivanje odnosa s partnerima poput Australije i Kine.

Politike obuzdavanja

Stoltenbergove poruke potpuno su u suprotnosti s Trumpovom strategijom nacionalne sigurnosti iz prosinca 2017. koja je Kinu, Rusiju, Sjevernu Koreju i Iran označila kao glavne revizionističke sile koje promiču koncepte suprotne američkim vrijednostima i interesima. Američka administracija u vremenu hladnog rata prepoznala je realnosti i približavanjem Kine k sebi ograničila utjecaj Sovjetskog Saveza.

Ideja dvostrukog istodobnog obuzdavanja i Kine i Rusije (a tu se dodaje i Iran kao treći faktor) danas je dosta popularna među neokonzervativnim i liberalno-intervencionističkim jastrebovima, no koliko je ona realna to je već drugo pitanje. Današnji hladni rat nema dva, nego tri globalna aktera što geopolitičku i sigurnosnu situaciju čini kompliciranijom i opasnijom po Ameriku. Pritom nema dvojbe kako glavni američki geopolitički, geoekonomski i sigurnosni protivnik danas nije Rusija (Rusija je energetski i vojno-sigurnosni gigant, ali bez odgovarajuće ekonomije za dugoročno globalno projiciranje moći), nego Kina.

Američki paleokonzervativni autor Pat Buchanan u jednoj je analizi dao zanimljivu usporedbu današnje Kine i nekadašnjega Sovjetskog Saveza: ''Za razliku od SSSR-a, Kina ima četverostruko veći broj stanovnika od naše populacije. Za razliku od SSSR-a, Kina je ekonomski i tehnološki sposoban i dinamičan takmac Sjedinjenih Država. Kad bismo započeli Hladni rat s Kinom, mi ga ne bismo započeli s prednostima koje je Trumanova Amerika, neoštećena kod kuće u Drugom svjetskom ratu, imala nad Staljinovom opljačkanom i opustošenom zemljom 1945. godine. (…) Dok je etnički nacionalizam rastrgao SSSR na 15 nacija, današnja Kina je više etnonacionalistička država u kojoj Han Kinezi sačinjavaju milijardu od kineskih 1,4 milijarde ljudi''.

Prema svijetu multipolarnosti

Sve više analitičara boji se i mogućega vojnog sukoba SAD-a i Kine (tzv. Tukididova zamka: opasnost od sukoba sile u padu i sile u usponu), pri čemu postoji nekoliko neuralgičnih točaka, no, kao što je još 2014. u knjizi Svjetski poredak apostrofirao stari diplomatski lisac Henry Kissinger, arhitekt politike približavanja SAD-a i Kine (upravo je to približavanje, paradoksalno, i uzdiglo Kinu) bit izgradnje konstruktivnog svjetskog poretka (gledano, dakako, iz američke perspektive) ''leži u tome da nijedna država, ni Kina ni Sjedinjene Američke Države, nije u mogućnosti da sama obnaša ulogu svjetskog predvodnika kakvu su Sjedinjene Države imale u razdoblju neposredno nakon rata, kada su u materijalnom i psihološkom smislu bile dominantne''.

Kissinger je svjestan da u budućnosti Amerika ne će biti jedina supersila i svjetski hegemon, nego da se krećemo prema svijetu multipolarnosti u kojemu će SAD biti najmoćnija, ali ne i jedina velika sila. Formirat će se nekoliko velikih blokova koji će oko sebe okupljati regionalne sile, ali i manje zemlje na strateški bitnim točkama. To je povratak politike ravnoteže sila i povratak realizma u međunarodnim odnosima.

Prema realističkoj paradigmi međunarodni sustav predstavlja anarhičnu strukturu u kojoj se države međusobno bore za svoje interese i u kojoj moć predstavlja osnovno sredstvo ostvarivanja tih interesa. Taj povratak realizma sada se jasno reflektira i u politikama nabave cjepiva, gdje su države koje vode multivektorsku politiku mnogo uspješnije u nabavi cjepiva od onih koje sva jaja drže u istoj EU košari.