Povratak njemačkog pitanja: Jesu li veze sa SAD-om nepovratno pokidane?

Međutim, tu je i niz drugih događaja od kojih treba izdvojiti izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika, izlazak Velike Britanije iz Europske unije (EU), trgovinski rat Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Kine, ali i prijepori SAD-a s nizom saveznika glede postizanja trgovinskih sporazuma, sve lošiji odnosi SAD-a i Turske kao ključne države južnog krila NATO-a, sada već posve sigurno neuspjela promjena režima u Siriji, nepostojanje konsenzusa SAD-a i država EU-a o pitanju Irana… Francuski predsjednik Macron, o čemu smo pisali u prošloj kolumni, vrlo je jasno konstatirao da zapadnoj hegemoniji dolazi kraj što je uzrokovano sve većim usponom Istoka koji postaje mjesto nadmetanja globalnih supersila.

Iza Drugoga svjetskog rata savezništvo SAD-a i Europe, danas Europske unije (transatlantska veza), predstavljalo je okosnicu zapadne geopolitičke, ekonomske i sigurnosne arhitekture. Međutim, čini se da posljednjih godina ni odnosi SAD-a i EU-a nisu idilični.

Sporazum o slobodnoj trgovini (TTIP) između SAD-a i EU-a je propao, a carinski rat dvije strane Atlantika jedva je izbjegnut nakon prošlogodišnjeg susreta Jean-Claudea Junckera i Donalda Trumpa. Od trgovinskog sporazuma smo još jako daleko. Pored navedenog, spomenut je i odnos prema Iranu. Nakon što je SAD izišao iz tzv. nuklearnog sporazuma s Iranom, europske potpisnice ugovora, prvenstveno zbog interesa svojih firmi, nastoje očuvati taj sporazum. 

Sve veća razilaženja Washingtona i Berlina

Država koja je iza Drugoga svjetskog rata (uz, dakako, "specijalne veze“ SAD-a i Velike Britanije) predstavljala glavnu točku američkog utjecaja u Europi nedvojbeno je bila Njemačka gdje je i danas stacionirano više od 30. 000 američkih vojnika. Njemačka se (tada Zapadna Njemačka) iza Drugoga svjetskog rata ekonomski oporavila uz veliku američku pomoć te je ponovno postala najmoćnija europska ekonomija.

Ipak, njezina politička moć nije bila proporcionalna ekonomskoj moći pa se često govorilo o Njemačkoj kao ekonomskom divu i političkom patuljku. Zbog negativnog nasljeđa Drugoga svjetskog rata Njemačkoj se nije dopuštalo da ponovno postane i snažan (geo)politički faktor, nego je u određenom smislu Berlin imao subkolonijalan odnos prema Washingtonu.

Mnogi potezi posljednjih godina ukazuju na njemačke ambicije jačanja autonomne geopolitičke pozicije (formiranje autonomnog pola u okviru novoga multipolarnog svijeta) što posebno vidimo na primjeru izgradnje Sjevernog toka 2, ali i protivljenja američkoj politici prema Iranu.

Berlin se oglušuje i na Trumpove prijetnje da će povući vojsku iz Njemačke (što možda i jest latentna želja Berlina, jer je prisutnost tuđe vojske ipak znak ovisnosti neovisno što je u njemačkom slučaju ta nazočnost omogućila državnoj politici da se više orijentira na jačanje ekonomije i blagostanja) ako se ne povise ulaganja za NATO na dva posto BDP-a. EU je već danas dijelom instrument njemačke ekonomske, a sve više i političke moći. Njemačka je ponovno prešla europske okvire i teži širem globalnom projiciranju moći.

Povratak njemačkog pitanja

Robert Kagan, američki povjesničar i utjecajni konzervativni intelektualac, u časopisu Foreign Affairs (svibanj/lipanj 2019.) objavio je iznimno zanimljiv članak pod naslovom "The New German Question: What Happens When Europe Comes Apart“. U samome uvodu članka Kagan piše: "Mnogi oplakuju zlohudu stazu kojom se kreću Europa i transatlantski odnosi, ali nema mnogo rasprave kuda ova staza vodi. Europske slabosti i podjele, strateško 'razdvajanje' od Sjedinjenih Država, krunjenje Europske unije, 'poslije Europe', 'kraj Europe' – ovo su tmurni scenariji, ali u njima ima neke utješne neodređenosti. Oni sugeriraju iznevjerene snove, ne košmare. Ipak, neuspjeh europskog projekta, ako se dogodi, mogao bi biti košmar, i to ne samo za Europu. On će vratiti, između ostalog, nešto što je ranije bilo poznato kao 'njemačko pitanje'“. 

Kaganov članak bavi se, dakle, povratkom "njemačkog pitanja" u kontekstu mogućeg neuspjeha projekta EU-a. A upravo iz tog pitanja proistekla je Europa današnjice, kao i transatlantski odnosi nešto duži od sedam desetljeća. Njemačko ujedinjenje 1871. godine stvorilo je novu naciju u srcu Europe koja je bila previše velika, previše brojna i previše moćna da bi joj djelotvornu protutežu predstavljale druge europske sile, uključujući i Ujedinjeno Kraljevstvo.

"Narušavanje europske ravnoteže sila dovelo je do dva svjetska rata i slanja više od deset milijuna američkih vojnika preko Atlantika da se bore i umiru u ovim ratovima. Amerikanci i Europljani oformili su NATO poslije Drugoga svjetskog rata barem podjednako zato da bi riješili njemački problem koliko i zbog suprotstavljanja sovjetskom izazovu, što je činjenica koju zanemaruju današnji realisti – 'da drži Sovjetski Savez izvan, Amerikance unutra, i Nijemce dolje', kako je to formulirao lord Ismay, prvi glavni tajnik alijanse. To je također bila svrha niza objedinjujućih europskih institucija, počevši s Europskom zajednicom za ugljen i čelik koja se na kraju pretvorila u Europsku uniju. Kao što je diplomat George Kennan rekao, neki oblik europskog ujedinjenja bio je 'jedino zamislivo rješenje za problem njemačkog odnosa prema ostatku Europe' i takvo ujedinjenje moglo se izvesti samo pod nadstrešnicom američkih sigurnosnih jamstava“.

Kagan ističe da je u proteklom razdoblju percepcija bila takva da je bilo nemoguće zamisliti Njemačku koja iznova postaje neka od verzija iz svoje problematične prošlosti, te se čak može tvrditi da su Nijemci postali najliberalniji i najmiroljubiviji ljudi na svijetu. Njemačka politika bila je takva da su mnogi htjeli vidjeti ne manje, nego više odlučnosti Njemačke u svjetskoj ekonomiji, diplomaciji i čak vojnim pitanjima. Ovakvo uvjerenje do sada se temeljilo na pretpostavci da ono što su Nijemci napravili da bi se preoblikovali ne može biti poništeno. Kegan se, međutim, pita je li istina da zaista ne može biti poništeno.

"Sada kada se poredak koji je današnju Njemačku učinio mogućom našao pod pritiskom, uključujući i od Sjedinjenih Država, svijet će to moći doznati. Povijest sugerira da mu se odgovor možda ne će svidjeti“.

Četiri su elementa koja su po Kaganu zajedno držala staro "njemačko pitanje“ duboko zatrpano ispod površine tla nakon Drugoga svjetskog rata: američka jamstva sigurnosti, međunarodni režim slobodne trgovine, demokratski val i potiskivanje nacionalizma. Povratak "njemačkog pitanja" najprije smo dobili na planu ekonomije: "(…) Stara neravnoteža koja je destabilizirala Europu nakon ujedinjenja Njemačke 1871. vratila se nakon ponovnog njemačkog ujedinjenja i uspostavljanja eurozone. Njemačka je ponovno postala dominantna snaga u Europi. Srednja Europa postala je njemački dobavljač i zapravo dio 'velike njemačke ekonomije', ovostoljetnog utjelovljenja Centralne Europe. Ostatak Europe postao je njemačko izvozno tržište.“

Četiri navedena elementa koja su obuzdavala "njemačko pitanje“, smatra Kagan, sada su pod znakom pitanja: nacionalizam je u usponu širom Europe, demokracija je pod pritiskom, a u nekim dijelovima kontinenta se i povlači; međunarodno ustrojstvo slobodne trgovine je napadnuto, posebno od strane Sjedinjenih Država.

Kagan optužuje Trumpa da ohrabruje desničarski nacionalizam i rastakanje paneuropskih institucija: on kritizira predvodnike europskog desnog i lijevog centra, od njemačke kancelarke Angele Merkel, preko francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, do sada već bivše britanske premijerke Therese May, dok je istodobno prigrlio vođe populističke neliberalne desnice, od Viktora Orbana u Mađarskoj, preko Marine le Pen u Francuskoj i Mattea Salvinija u Italiji, do Jarosława Kaczyńskog u Poljskoj.

U situaciji općeg jačanja desnice u Europi, Kagan se pita može li i Njemačka ostati imuna na te procese. "U sljedećim godinama, Njemačka se može naći u dobrano renacionaliziranoj Europi, sa strankama 'krvi i tla' ovog ili onog tipa koje su na vlasti u svim glavnim silama. Može li Njemačka u ovim uvjetima sama odolijevati povratku nacionalizma? Hoće li  – suočeni s pritiscima – njemački političari početi slijediti njemačke interese u većoj mjeri nego što to danas čine, u Europi i svijetu gdje svi ionako već slijede vlastite interese? Već danas, desničarska nacionalistička stranka Alternativa za Njemačku ima treći najveći broj mjesta u Bundestagu.

Stranku vode ideolozi koji su umorni od kulta krivice (Schuldkult) i za priljev stranaca okrivljuju njemačke političare, koje nazivaju, kako je rekao jedan stranački lider, 'marionetama sila pobjednica Drugoga svjetskog rata'. Nema razloga zašto stranka koja bi zastupala umjereniju, manje agresivnu verziju ovog sentimenta ne bi mogla u nekom trenutku pronaći svoj put do vlasti. Kao što je zapazio povjesničar Timothy Garton Ash, 'kulturna bitka za budućnost' već se vodi".

Kraj prijateljstva

Glavni urednik magazina Der Spiegel, Klaus Brinkbäumer,  prošle je godine objavio knjigu pod naslovom Osmrtnica za Ameriku: Kraj prijateljstva i budućnost Zapada. Brinkbäumer u uvodu knjige ističe da je svijet postao komplicirano mjesto, da Sjedinjene Države više nisu pouzdan partner i da to možda ne će postati ni nakon što Donald Trump ode s vlasti. Zbog toga, ističe glavni urednik Der Spiegela, Njemačka se treba emancipirati.

"Dani u kojima smo mogli računati na Ameriku, kada smo mogli prepustiti sve prljave poslove Amerikancima, su gotovi“ .

Europa ne smije dopustiti da se postojeće veze s SAD-om pokidaju, ali treba biti jasna: odnosi se nikada ne će vratiti na ono što su bili. Riječ je o novoj realnosti koju sada treba oblikovati. 

Protivno Kaganu Brinkbäumer za kidanje odnosa SAD-a i Njemačke ne optužuje isključivo Trumpa: "Kako to često u životu biva, prvi korak mora biti prepoznavanje. Transatlantski odnos ne trpi primarno zbog Donalda Trumpa. On je samo ubrzao razvoj koji je već otpočeo. Još prije 20 godina, Stephen Walt, profesor međunarodnih odnosa na Harvardu, pisao je o ,'dubokim strukturalnim silama koje rasturaju Sjedinjene Države i Europu'. Uspon Kine ne samo da skreće pozornost, on također dovodi do preusmjeravanja investicija i vojnih snaga. Druge države se također – neke brže, neke manje brzo – transformiraju u divove, uključujući Indiju, Indoneziju i mnoge druge. Populacija Afrike, pa čak i zemalja kao što je Pakistan, raste toliko brzo da izaziva brige, ili makar očekivanja, novih i većih valova migracija. Bitnije od toga, naš zajednički neprijatelj je nestao. Europi više nije potrebna konstantna zaštita Sjedinjenih Država. Amerika više ne predvodi Zapad, ni moralno, ni ekonomski, ni vanjskopolitički, niti vojno.“

U skladu s novom realnošću, Brinkbäumer smatra da će se Njemačka morati pozdraviti s mekanom, ušuškanom i na trenutke "moralizatorskom vanjskom politikom prošlosti.  Onoj koja je dopuštala Njemačkoj da se skriva iza svog zaštitnika i zauzima moralno čiste pozicije koje su ponekad bile sitničave i zanovjetajuće. Ti dani su gotovi. Njemačka mora postati aktivnija i mora postati vanjskopolitički akter ako želi učiniti bilo što više od toga da nijemo stoji i promatra dok drugi oblikuju politiku“ .

Brinkbäumer se zalaže za to da Njemačka zajedno s Francuskom pretvori Europu u jedinstveni entitet. Riječ je, zapravo, o uvodno spomenutoj želji formiranja zasebnoga geopolitičkog pola u novome multipolarnom svijetu. Pritom, što Brinkbäumer, dakako, ne želi otvoreno reći, bi Njemačka imala vodeću ulogu, a Francuska je Berlinu potrebna prvenstveno zbog dva razloga: 1.) kako ju se ne bi optuživalo za oživljavanje planova iz prošlosti, 2.) zbog činjenice da je Francuska članica Vijeća sigurnosti i nuklearna sila. 

Američko-njemačke veze trajno pokidane?

Prošloga mjeseca Matthias Gebauer, Christiane Hoffman, René Pfister i Gerald Traufetter u već spomenutom Der Spiegelu objavili su članak u kojemu ističu da su veze SAD-a i Njemačke "trajno pokidane". U članku se ističe da 85 % Nijemaca ocjenjuje odnose sa SAD-om kao negativne ili vrlo negativne, a 42 % Nijemaca vidi Kinu kao pouzdanijeg partnera.

"Zabrinjava me to što je čak i među vodećim elitama njemačke poslovne zajednice postalo popularno kazati zbog Americi“ – prenosi se u članku izjava Sigmara Gabriela, bivšeg njemačkog ministra vanjskih poslova i novoga šefa Atlantskog mosta, vodeće neprofitne asocijacije za promociju njemačko-američkog razumijevanja i atlantizma. Kao poseban kamen spoticanja Washingtona i Berlina ističe se izgradnja Sjevernog toka 2, što je očekivano jer je "očijukanje“ Berlina i Moskve stara noćna mora anglosaksonske škole geopolitičkog mišljenja. 

Iako se mnogi u Berlinu nadaju da će se dobri stari dani transatlantske suradnje ponovno vratiti kad završi Trumpova era, Gebauer, Hoffman, Pfister i Traufetter smatraju da bi to moglo biti iluzorno.

"Sjedinjene Države ne će ostati iste kao pod Trumpom, ali također nikada ne će biti onakve kakve su bile prije njega“ – citiraju autori ponovno Sigmana Gabriela. U prilog tome ide i činjenica da i političari Demokratske stranke sve više postavljaju pitanje njemačke vojne potrošnje. 

Razumjeti geopolitička kretanja u Europi i svijetu

Slabljenje američko-njemačkih odnosa i posljedična želja Berlina da postane novi predvodnik Europe kao zasebnoga geopolitičkog entiteta sve više postaju geopolitička realnost koja ne ovisi samo o Trumpovoj nazočnosti u Bijeloj kući, nego je, kako smo vidjeli, riječ o geopolitičkom procesu koji ima mnogo šire uzroke. Što to znači za male europske narode, pa tako i za hrvatski narod, pokazat će budućnost, no nije teško pretpostaviti da bi formiranje Europe kao zasebnoga geopolitičkog entiteta pod njemačkom kontrolom zapravo značilo stvaranje Sjedinjenih Europskih Država što bi dodatno dovelo do slabljenja suvereniteta naroda i država. 

Već danas i Hrvatska i preostale države srednjoistočne Europe de facto predstavljaju polukolonijalni rasadnik radne snage i sirovina za bogatije europske države, prvenstveno za njemačko tržište, a daljnji uspjeh pronjemačkog eurofederalizma značio bi dodatno osnaživanje takvih procesa. Srećom, u Europi se javljaju suverenistički pokreti koji se protive takvim tendencijama, a nema nikakve dvojbe da niti „Veliki brat“ s one strane Atlantika ne će tek tako dopustiti ponovno pretvaranje Europe u isključivi instrument njemačke moći. 

Kako bilo, očekuje nas vrlo "zanimljiva“ budućnost u kojoj će jedino države s mudrim političkim vodstvima, koja će razumjeti geopolitička kretanja u Europi i svijetu (a geopolitika nije ništa drugo do nastupa gole sile), moći za svoje narode osigurati zadovoljavanje onih bitnih nacionalnih interesa. Ostali će kao i uvijek u povijesti predstavljati tek igračke u rukama velikih sila odnosno čistače tuđih cipela u predvorju. 

Kojim će putem Hrvatska?