Pravila političke igre

Povratak autoritarne ljevice

Iskustvo s fašizmom odnosno nacizmom, kad su, najprije u Italiji, a potom i u Njemačkoj, totalitarne političke stranke došle na vlast izbornom procedurom, a onda uništile liberalno demokratski poredak, provele holokaust, a svijet gurnule u rat, dovelo je do toga da se napusti stara doktrina o tome kako stranke nisu dio liberalno-demokratskoga poretka, koji se zasniva na slobodnom mandatu parlamentarnog zastupnika, nego da su one na neki način 'nasuprot' tom poretku.

23.09.2017. u 20:48
Ispiši članak

Ustav SR Njemačke iz 1949. prvi je ustav neke demokratske države koji regulira djelovanje političkih stranaka. Hrvatski Ustav baštini tradiciju, koja je započeta njemačkim, o konstitutivnom reguliranju djelovanja političkih stranaka. Stranke su, naime, dio demokratskoga političkog poretka, one su javne, a ne privatne institucije, i zakonodavac zato mora regulirati načela unutarstranačke demokracije.

Iskustvo u kome su totalitarne političke stranke svoju unutarnju totalitarnu matricu prenijele na cijelo društvo i gurnule svijet u rat svih protiv sviju, bilo je pouka da se djelovanje političkih stranaka mora regulirati, da se unutarstranačka demokracija mora zakonski zaštititi, a da se moraju uspostaviti i mehanizmi za isključivane totalitarnih političkih organizacija iz nacionalnoga političkog života.

Devedesetih je u hrvatskoj javnosti i, naročito, medijima ukorijenjena zabluda, prema kojoj desnica može biti demokratska ili autoritarna, ali da je ljevica po definiciji demokratska. Ivica Račan u to je vrijeme uspješno vodio SDP, potiskujući autoritarnu tradiciju te stranke i pretvarajući je u demokratsku političku organizaciju.

Ustrajanjem na demokratskim unutarnjim odnosima stranke uvijek utječu i na svoje sljedbenike, ne samo na stranačko članstvo nego i na širi krug relativno vjernih birača. Demokratizirajući stranku, nasljednicu Komunističke partije, Račan je radio važan posao za društvo – poticao je izgradnju demokratske ljevice.

Međutim, pokazalo se da demokratizacija, što ju je provodio Ivica Račan, nije konačna i ireverzibilna. Izbor Zorana Milanovića za predsjednika stranke, čistka u vrhu organizacije, što ju je on proveo, a naročito formiranje Milanovićeve vlade, koja je bila nesposobna artikulirati racionalne javne politike, pa je totalni kolaps prikrivala zaoštravanjem društvenih sukoba, pokazali su kako je autoritarni sindrom u hrvatskoj ljevici ostao itekako snažan.

Autoritarna stranka i svoje je birače gurala prema autoritarizmu, što je bitno doprinijelo kreiranju izrazito teških društvenih napetosti koje je Milanović ostavio odlazeći iz političkog života.

Izbor novog predsjednika stranke, nakon Milanovića, za SDP je bio izbor odluke o tome hoće li se SDP vratiti Račanovoj koncepciji izgradnje demokratske stranke, ili će se odlučiti za model „i poslije Milanovića Milanović“, dakle, za nastavak autoritarne političke prakse.

Od četvorice važnijih kandidata, po dvojica su pripadala demokratskome i autoritarnom političkom bloku. Tonino Picula i pobjednik izbora Davor Bernardić jasno su profilirani predstavnici demokratske „račanovske“ ljevice, a Ranko Ostojić i Orsat Miljenić one autoritarne, 'milanovićevske'.  

Budući da su stranke dio demokratskoga političkog poretka, uvjerljiva pobjeda demokratskoga nad autoritarnim krilom SDP-a imala je relevantno društveno značenje i doprinijela je uspostavljanju mirnije društvene atmosfere i jačanju demokratskih odnosa u društvu, na čemu administracija Andreja Plenkovića sustavno radi, nastojeći prevladati negativno nasljeđe Zorana Milanovića i njegove sljedbe.

Autoritarna struktura u SDP-u, međutim, Bernardićevu pobjedu nikad nije priznala kao svoj poraz, nego ju je doživjela kao 'trenutnu slabost'. U njenim rukama ostala je golema većina u zastupničkom klubu, jer parlamentarni zastupnici te stranke uglavnom su virilisti autoritarnoga Zorana Milanovića, dakle, ljudi koje, po definiciji, ne mogu odlikovati demokratske političke vrednote.

Nakon preuzimanja vođenja stranke, prije nešto manje od godine dana, krajem studenoga prošle godine,  Bernardić nije imao ni trenutka političkog mira. Doduše, u prvom udaru na Bernardića nisu prednjačili najistaknutiji predstavnici nedemokratske frakcije u stranci - oni okupljeni u zastupničkom klubu - nego je ta skupina u prvi plan gurnula neke marginalce, poput onih što su osnovali 'sindikat gladnih političara', ali od početka je zastupnički klub bojkotirao legitimno izabranog predsjednika.

Taktika skupine, u kojoj su se kao vođe profilirali Peđa Grbin, Milanka Opačić, Ranko Ostojić, Mirando Mrsić… sustavno je „izluđivala“ i članstvo i sljedbenike SDP-a stvarajući kaos i puštajući u javnosti glasine, a medijska osovina stvorena u vrijeme Milanovićeve autoritarne vladavine sustavno je sudjelovala u ismijavanju demokratskog bloka u stranci i legitimnog predsjednika stranke i javnosti plasirala spinove protudemokrata.

Protudemokrati u stranci računaju na to da su pobijedili Bernardića, i da je samo pitanje vremena kad će on pasti. Bernardić, pak, nikad nije bio vješt u komunikaciji s javnostima, na tome je daleko premalo radio, vjerojatno pretpostavljajući da je u vrijeme kad se ne naziru izbori za stranku 'unutarstranački rad' važniji od nastupa pred općom javnošću. Svojim kontaminiranjem javnosti, međutim, protudemokrati su ga uspjeli dovesti u situaciju u kojoj nema dobrog poteza što bi ga mogao povući.

Njihov cilj je jasan. Natjerati Bernardića, po mogućnosti, na ostavku ili na prosinačkoj izvještajnoj konvenciji stranke provocirati izglasavanje nepovjerenja Bernardiću. Nakon toga, smatraju, predsjedničko će mjesto po automatizmu pasti u ruke nekome od protudemokratskih milanovićevaca i sav strah od demokratizacije ljevice postaje izlišan.

U uvjerenju kako je samo pitanje vremena da provede svoj scenarij, protudemokratska frakcija postaje i previše otvorena. Naime, jasno je dala do znanja i to da, ako bi na stranačkoj konvenciji Bernardić preživio glasanje o nepovjerenju, onda to predstavlja uvod u raskol stranke.

Računa, naime, da su niže pozicionirani članovi stranke, posebno oni koji pripadaju demokratskoj svjetonazorskoj skupini, lojalni stranci i uz nju afektivno vezani, pa da bi mogli biti spremni, i protiv svog uvjerenja, pridružiti se bloku protiv demokratskog predsjednika, samo da „spase jedinstvo stranke“.

Bernardić je pogriješio što cijelu tu strukturu, koja ga sustavno ruši, odavno nije suspendirao. Njegovi protivnici su odreda ljudi koji nemaju nikakvih specifičnih znanja važnih i potrebnih za politički život, što su pokazali kao katastrofalni ministri, nemaju neke potpore u biračkom tijelu, sjede u stranačkoj središnjici, u koju ih je uglavnom doveo Milanović, i nemaju relevantnog utjecaja na stranačke organizacije.

Nažalost, sada je Bernardiću kasno vući radikalne poteze. Dapače, kad bi te poteze povukao sada, dio onih koji pripadaju demokratskoj svjetonazorskoj skupini u SDP-u, mogao bi ga percipirati kao autoritarnoga aktera, koji represivno djeluje protiv svojih protivnika.

Još uvijek nije jasno kako će se ovaj svjetonazorski rat u SDP-u okončati. Za sada je vjerojatno u pravu stari lisac, šef primorsko-goranskoga SDP-a, župan Zlatko Komadina, koji tvrdi da u stranci nema kritične mase za Bernardićevo smjenjivanje. Završi li se sukob Bernardićevim opstankom i odlaskom 'milanovićevaca' iz stranke, to će značiti skoru marginalizaciju autoritarnog bloka, privremeno će oslabjeti stranku, ali će joj dugoročno omogućiti povratak tradiciji demokratske ljevice, a time i jačanje utjecaja u društvu.

Pobjeda autoritaraca sa razine društva i političkog sustava ne bi bila bitno štetnija – ona bi dovela do privremene pobjede autoritarnog nad demokratskim blokom, ali bi takav SDP vrlo brzo završio na margini političke arene.

Politika Zorana Milanovića silno je nalikovala politici Ferenca Gyurcsányja na čelu mađarske socijalne demokracije, a 'milanovićevski' SDP sigurno bi završio ondje gdje su danas Gyurcsányjevi socijaldemokrati – na rubu preživljavanja u političkoj areni.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.