U POVODU BREXITA: EU se nalazi u stanju duboke identitetske i geopolitičke krize

Britanski premijer više neće sudjelovati na EU summitima, britanski predstavnici neće sudjelovati na ministarskim sastancima, a britanski zastupnici izlaze iz Europskog parlamenta. Međutim, do kraja godine vrijede ista prava glede poslovanja, putovanja i trgovine kad su u pitanju odnosi razvedenoga para.

Nesumnjivo, unatoč nastojanjima EU zelota da se prikaže kako se ništa bitno nije promijenilo i da je EU jača nego ikada prije (ispraznice kakve su se mogle čuti i početkom jugoslavenske krize), EU više nikada neće biti ista. Ona je sada tek kontinentalna tvorevina, a iz njezina članstva nije se isključila neka drugorazredna ili trećerazredna, nego prvorazredna sila. Riječ je o državi koja je u bitnom određivala arhitekturu Unije. Velika Britanija posebno je snažan ton davala vanjskoj politici Europske unije. Radi se o državi koja se odlikuje vrlo iskusnom i jakom diplomacijom, a i na vojnome planu uz Francusku ima najveće kapacitete. U konačnici, riječ je o stalnoj članici Vijeća sigurnosti.

Nužnost reforme Europske unije

Što zbog Brexita, što zbog krize koja na mnogim područjima pogađa EU u posljednje dvije godine sve se više govori o nužnosti reforme Unije. Reformističke inicijative ponnajviše dolaze iz Njemačke i Francuske koje nakon Brexita ostaju najmoćnije države EU-a te sebe percipiraju kao lokomotivu EU projekta. Pred dvije godine njemački CDU i SPD svoj su koalicijski ugovor nazvali "Novi elan za Europu", a nedavno je napravljen, u suradnji Berlina i Pariza, nacrt dvogodišnje "Konferencije o budućnosti Europe".

Nacrt Konferencije, što je i očekivano jer je proizišao iz inkubatora okamenjene birokratske strukture, obiluje općim mjestima i frazama o nužnosti reforme EU-a, o jačanju jedinstva, sigurnosnim izazovima, vladavini prava, "europskim vrijednostima", demokratizaciji, digitalizaciji, borbi protiv nejednakosti i korupcije, migracijama itd. Izvorno, konferencija je ideja francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, a nova predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen na prihvaćanju te ideje je među ostalim temeljila svoju platformu za izbor na mjesto šefice Komisije. Veliki reformistički potezi, međutim, prebačeni su za vrijeme njemačkog predsjedanja Unijom. Tada nas očekuju i dva velika vanjskopolitička susreta, a to su EU-kineski summit kao i EU-afrički summit.

Prijepori Berlina i Pariza

Njemačka i Francuska predvodnice su federalističko-unionističke struje unutar EU-a. No i među tim državama, kao i uvijek tijekom burne prošlosti, postoje međusobno suprotstavljeni interesi. Francuska je Njemačkoj potrebna kao stalna članica Vijeća sigurnosti i nuklearna sila, a Pariz u suradnji s Berlinom vidi način kako spriječiti da Njemačka potpuno zavlada Starim kontinentom (stari strahovi još od vremena De Gaullea i Mitteranda). Cilj je Njemačku integrirati u što više zajedničkih struktura kako Berlin ne bi mogao samostalno poduzimati poteze.

U godinama koje slijede očekuje nas nova borba za dominaciju u Europi. Pojedini analitičari ističu kako se nakon Brexita Njemačka mora okrenuti srednjoistočnoj Europi, primarno državama Višegradske skupine, kako bi ih ne samo ekonomski, što je već sada realnost, nego i (geo)politički što više vezala uz sebe i tako smanjila utjecaj desnih pokreta kakve imamo u Francuskoj i Italiji. S obzirom na to da su upravo pod njemačkim utjecajem pokrenuti postupci protiv Poljske i Mađarske, vezivanje država Višegradske skupine ipak će ići malo teže. Navodno bi, prema dogovoru s Ursulom von der Leyen, taj posao trebao napraviti austrijski kancelar Sebastijan Kurz, o čemu sam pisao u prošloj kolumni.

Reforma EU-a s ciljem stvaranja europske superdržave

Kad govorimo o reformi EU-a, nema nikakve dvojbe da Njemačka i Francuska kao ciljeve te reforme zapravo vide stvaranje europske superdržave. Bivši belgijski premijer Guy Verhofstadt, o čemu sam ranije pisao, na godišnjoj je ljetnoj konferenciji britanskih liberal-demokrata vrlo jasno istaknuo cilj stvaranja europskog imperija. "Sutrašnji svjetski poredak neće biti zasnovan na nacionalnim državama ili zemljama. Taj poredak će počivati na – imperijima", rekao je Verhofstadt na konferenciji. Za stvaranje Sjedinjenih Europskih Država svojedobno se jasno založila i Ursula von der Leyen. Njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas zalaže se za "jaku i suverenu Europu", što je lijepi eufemizam za europsku superdržavu. Da je na istome zadatku i Macron suvišno je i govoriti. Stvaranje EU vojske, protiv čega je najviše istupala upravo Velika Britanija, također je jedan od aspekta daljnje dublje integracije koja bi trebala završiti u stvaranju superdržave.

Tako su protivnici stvaranje europske superdržave? Naravno, to su, riječima Junckera, "glupi populisti", pod kojima bruxelleski establishment podrazumijeva i suvereniste odnosno nacionaliste iz država srednjoistočne Europe koji se zalažu za očuvanje nacionalnih i kulturnih individualnosti europskih naroda. Zlobni analitičari u borbi protiv nacionalizma, koji tobože ugrožava same temelje europskog ujedinjenja, zapravo vide refleksiju interesa moćnih država koje svoj nacionalizam jačaju i održavaju borbom protiv nacionalizma manjih naroda. Lijep način za opsjeniti političku prostotu, zar ne?

Guranje problema pod tepih i velika kriza identiteta

Europska unija nedvojbeno je u stanju permanentne krize što je posljedica guranja problema pod tepih. Na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj 2005. odbačen je prijedlog tzv. Europskog ustava. No umjesto da se tada povela rasprava o europskoj budućnosti bruxelleski birokratski Moloh kroz tzv. Lisabonski ugovor je 2007. nastojao progurati mnoga rješenja iz odbačenoga ustava, a to su upravo ona koje teže stvaranju europske superdržave. Politika guranja problema pod tepih dovela je do krize europskih institucija koja posebno postaje vidljiva u doba kriza kao što su ekonomska kriza 2008./2009. ili migrantska kriza 2015.

No još je važnije istaknuti da svjedočimo velikoj krizi uopće europskoga identiteta, kulture i civilizacije. Europska unija iz svojih je temelja izbacila kršćansko naslijeđe, koje je stoljećima činilo kohezivno tkivo Europe, i jednostavno nema unifikacijsku "pripovijest" koja bi vezivala njezine temelje. Stari poredak vrijednosti – kultura (duhovnost)/politika/ekonomija danas je potpuno izokrenut, a tamo gdje se povezivanje temelji isključivo na ekonomizmu, jasno je da ne postoje svijetle perspektive. Ekonomija, dakako, kao što ističe liberalna paradigma međunarodnih odnosa, često veže narode i kontinente te smanjuje mogućnost međusobnih ratova, no postoji i druga strana ove priče: nerijetko se upravo radi ekonomskih interesa vode i krvavi ratovi. A ako se i politika pretvori u neku vrstu poduzetništva (a upravo to danas imamo na djelu) te potpuno izbace duhovne vrijednosti jasno je kako nas očekuju problemi. Katolička kultura je ta koja je stoljećima povezivala europske narode, a suprotstavljeni ekonomski i politički interesi su ih razdvajali.

Bez unificirajuće ideje usred migrantske krize

Nepostojanje kohezivnoga duhovnog tkiva postaje posebno opasno u vremenu velikih migracija u Europu, gdje migranti imaju, za razliku od Europljana, vrlo snažno definiran vjerski i kulturni identitet. Kao što u knjizi Čudna smrt Europe (str. 13.) piše Douglas Murray: "…Europljani u dvadeset prvome stoljeću ostaju bez ijedne unificirajuće ideje koja bi im mogla urediti sadašnjost ili ukazati na budućnost. U svako bi doba gubitak svih unificirajućih priča o našoj prošlosti ili ideja što učiniti s našom sadašnjošću ili budućnosti bili ozbiljan problem. A u vrijeme bitnih društvenih promjena i previranja, posljedice su kobne. Svijet dolazi u Europu točno u trenutku kad je ona iz vidika izgubila vlastiti identitet. I dok bi dolazak milijuna ljudi iz drugih kultura u jaku i čvrstu kulturu mogao funkcionirati, dolazak milijuna ljudi u iznurenu i umiruću kulturu opterećenu krivnjom sigurno ne može".

Hoće li Konferencija o budućnosti EU-a odgovoriti na ovo pitanje? Želi li Europa nastavak dosadašnje sulude migrantske politike koja stvara no-go zone, geta i paralelne svjetove? Želi li Bruxelles da predgrađa velikih europskih gradova, koja su identitetskom smislu već danas Bliski istok i sjeverna Afrika, postanu realnost cijele Europe? Nekoliko godina prije migrantske krize mnogi su europski čelnici proglasili smrt multikulturalizma da bi zatim 2015. pustili još veći broj migranata. "Ako multikulturalizam nije funkcionirao s otprilike 50.000 ljudi koji su svake godine tražili azil u Njemačkoj, kako se moglo očekivati da funkcionira s trideset puta više ljudi koji su stizali svake godine?" (Čudna smrt Europe, str. 129.). Zbigniew Brzezinski inaugurirao je termin "balkanizacija", kao stanje nestabilnosti regija u kojima postoje sukobi na etničkoj i vjerskoj osnovi, koji vode dezintegraciji država. Tko nam jamči da upravo sjeverozapadnoj Europi ne prijeti balkanizacija usred najnovijih migrantskih strujanja?

Kriza proširenja i ideja Europe više brzina

Veliki problem EU-a odnosi se i na politiku proširenja. Macron je nedavno blokirao pregovore Albanije i Makedonije s Unijom. A jasno da je ako se EU povuče iz ovoga prostora da će taj vakuum popuniti druge velike sile koje imponiraju svojim geopolitičkim, geoekonomskim i vojnim utjecajem. Bilo da je riječ o Putinovoj Rusiji, o Kini i inicijativi "Pojas i put" ili o Erdoganovoj Turskoj. Jednom kad EU postane neprivlačna novim članicama, a mogla bi to postati vrlo brzo ako se nastavi politika blokiranja, Bruxelles će se naći u velikoj krizi legitimiteta.

Međutim, prije nego u Bruxellesu donesu odluku o novim proširenjima, Berlin i Pariz moraju se dogovoriti o arhitekturi same Unije. Politika Europe više brzina latentna je francuska želja još od vremena Mitteranda koji je pravom Europskom unijom smatrao samo države osnivačice. Ni Berlin još uvijek nije rezolutno odbacio ovu ideju. U biti francuskoga koncepta Europe više brzina je arhitektura koncentričnih krugova. U centru i blizu centra su države osnivačice, u drugome krugu tzv. nova Europa, u trećemu krugu tzv. Zapadni Balkan, a u četvrtome krugu je područje Bliskog istoka i sjeverne Afrike koje, u skladu s politikom françafrique, predstavlja mjesto francuskog geopolitičkog, geostrateškog i geoekonomskog utjecaja (energenti i strateške sirovine za francusku ekonomiju).

Privremeni ili stalni mostobran?

Projekt Europske unije nastao je kao izraz želja da se spriječe novi ratovi među europskim narodima, no i kao projekt koji je, u suradnji sa Sjedinjenim Američkim Državama, u vremenu hladnoga rata trebao spriječiti širenje komunizma. Već spomenuti Brzezinski je svojedobno rekao da je EU "najvažniji američki mostobran u Euroaziji". Po karakteru, kao što je poznato iz vojnoga umijeća, mostobrani mogu biti privremeni ili stalni. Brzezinski pritom nije definirao radi li se u o privremenom ili stalnom mostobranu, no vidimo da posljednjih godina dolazi i do sve veće krize u tzv. transatlanskom konceptu.

Europske države (prije svega najmoćnija Njemačka) imaju sve divergentnije stavove o nizu pitanja u odnosu na SAD. To se posebno očituje u izgradnji Sjevernog toka 2 i u odnosu prema nuklearnom sporazumu s Iranom. Macron je nedavno proglasio kraj zapadne hegemonije, ali i moždanu smrt NATO saveza. U skladu s time sve se više postavlja pitanje o tome može li i želi li EU postati autonoman geopolitički faktor u multipolarnom svijetu koji je nesumnjivo u nastajanju. Jer, iako je EU danas najmoćniji ekonomski sustav na svijetu, njezin (geo)politički utjecaj slabi. To pak nameće pitanje može li ekonomski razvoj koji nema potporu u (geo)političkoj i vojnoj moći biti dugoročan? Mišljenja sam da ne može. Toga je svjesna i Kina koja uz visok ekonomski rast sve više ulaže u jačanje svoje vojske.

Autonomija geopolitička uloga EU-a?

Novi šef europske diplomacije Joseph Borell založio se za jačanje globalne pozicije EU-a, a von der Leyen je nedavno izjavila da EU mora biti "strateška, upornija i sjedinjena u svojim metodama u međunarodnim odnosima". Hoće li ove najave rezultirati jačanjem autonomnije geopolitičke uloge EU-a u međunarodnim odnosima ostaje za vidjeti, no to će uvelike ovisiti o tome hoće li se nastaviti sve očitiji proces diferencijacije Njemačke od SAD-a. I Macron u nekim aspektima podupire tu diferencijaciju pa se nedavno založio za popravljanje odnosa s Rusijom.

Simptomatična je nedavna izjava jednoga od vodećih francuskih geopolitičara, Pascala Bonifacea: "Kontradiktorni su osjećaj pripadnosti jednom istom savezu i manjak poštovanja od strane vođe glavne države toga saveza. Danas nijedna država ne narušava suverenitet europskih zemalja više nego američki saveznik. Dokle će to europske države prihvaćati? Amerikanci su, zapravo, od Brežnjeva preuzeli načelo ‘ograničene suverenosti’, koje je 1968. bilo posebno primijenjeno na Čehoslovačku, pa na zemlje Varšavskog pakta općenito. U tom kontekstu, Macronova izjava da je NATO u stanju 'cerebralne smrti' djeluje kao optimističan pogled na svjetsku geopolitičku stvarnost. Atlantski savez je još uvijek živ i zdrav, čak i zahtjevniji, ali SAD u njemu više ne igraju ulogu zaštitnika. Sjedinjene Države igraju ulogu strateškog kastratora europskih ambicija. Stvarno je vrijeme da Europljani izađu iz strateškog mamurluka koji ih tjera da se ne suprotstavljaju Amerikancima u zamjenu za zaštitu od, do jučer stvarno postojećih sovjetskih prijetnji, danas ruskih – umjetno napuhanih, održanja radi američkog imperiuma" (citirano prema: dr. sc. Sanja Vujačić, "Hoće li se EU i Hrvatska u 2020. probuditi iz strateškog mamurluka", GeopolitikaNews, 11. siječnja 2020.).

Pseudoelitizam i gubitak povjerenja

Na kraju, u EU postoji i veliki problem pseudoelitizma. Tijekom povijesti uglavnom se trebalo čuvati onih koji su se pozivali na narod (kao što znademo sve su komunističke satrapije u svome nazivu imale pridjev "narodne" republike), no prijezir prema narodu opća je odlika ne samo bruxelleskih elita nego i njihovih namjesništava po europskim državama. Ne čudi stoga što prema najnovijem istraživanju Europskog vijeća za vanjske odnose (ECFR) u svakoj ispitanoj članici EU-a, osim u Španjolskoj, više od 40 posto građana vjeruje kako bi se EU mogla raspasti u sljedećih 10-20 godina. Ignoriranje volje tzv. običnog čovjeka, kao što vidimo, rezultira i slabim povjerenjem u budućnost EU-a.

Hrvatska danas predsjeda Europskom unijom. I mi se pridružujemo čestitkama. No za Hrvatsku je mnogo važnije da definira svoju vanjsku politiku i "izlaznu strategiju" za sutrašnje moguće dezintegracijske procese. Integracija sa srednjom Europom pritom je jedini zdravorazumski odabir koji je u skladu s hrvatskim interesima. Sve ostalo vodi nas u već viđenu prošlost i u nove distopijske scenarije.