Potrošač je majmun koji želi kupiti manje keksa za više novca. Vjerujete li u to?

To nije ništa novo, sadržaj brojnih pakiranja već godinama je sve prazniji, a jedno od najurnebesnijih obrazloženja odabrane poslovne politike glasi da je tome tako zato što potrošači to vole. Pokazala su im to, tvrde neki trgovci istraživanja.

Naime, mi potrošači smo pametni ljudi. Silno želimo manja pakiranja. I manje jogurta, grickalica, salame ili keksa u njima. Laktoza nije zdrava, sol je opasna, šećer je otrovan, mast je skandalozna. Sve smo to mi potrošači osvjestili i negdje u nekim pomno osmišljenim fokus grupama proizvođače hrane obavijestili kako želimo manju čašicu jogurta za veću cijenu, samo nam je važno da bude više vrsta. Jogurta, naravno. Želimo naravno da nas proizvođači salame spase od vlastite pohlepe i proždrljivosti jer samo oni to mogu pa ćemo vrlo rado više platiti pakiranje narezane salame ako oni u njega stave četiri šnite manje nego prije. Mi potrošači smo jako pametni. Mi želimo da nas proizvođači hrane donekle zavaravaju kako bi nas spasili. Zato, pokazuju podaci o prodaji, tvrde trgovci, ta prodaja ne pada iako su skuplja pakiranja istodobno lakša. Majka mnogobrojne djece je sretna jer im je kući za više novca donijela manje keksa. Mališani će biti zdraviji. Jupi!

Potrebno je naglasiti kako ovdje nije riječ o prevari. Sitnijim ili krupnijim slovima na ambalažama sve piše. Potrebno je samo posvetiti punu vremena kupnji. Pa nismo valjda mi potrošači tamo neki divljaci koji petkom posljepodne ili u subotu ujutro utrče u trgovinu kako bi u roku od dva sata napravili nabavku za narednih deset dana! Nismo ni nervozni online kupci koji na prekidajućoj internetskoj vezi brzo klikaju po namirnicama ne bi li u manje od pola sata sve smjestili u košaricu, platili karicom i nadali se da će dostava doći kako je i najavljeno. Ma ne. Mi smo pametni kupci koji ulažu vrijeme u kupovinu.

Ponedjeljkom dva sata proučavamo ponudu čitajući reklamne letke i akcije. Koristimo povećalo za iščitavanje gramaže i imamo spremnu tablicu na svojim kompjutorima u kojoj su ispisani povijesni podaci o cijenama svih proizvoda koje redovito kupujemo. Utorkom ispisujemo popis za kupnju i posvećujemo tome najmanje sat do sat i pol vremna. Hrana je važna. Potom uža obitelj održava sastanak o popisu u srijedu da bi se u četvrtak dodavale posljednje želje za taj tjedan nakon još detaljnih konzultacija. U petak se bježi ranije s posla jer provesti u kupnji hrane manje od pet do šest sati i obići manje od tri ili četiri trgovačka centra jednostavno je neozbiljno prema najvažnijem organu u tijelu – želucu. E, sada kada smo utvrdili kako se ispravno kupuje možemo zaključiti da su trgovci i prizvođači hrane u pravu kada kažu da s većom cijenom i manjom gramažom nitko nikoga ne vara i zadovoljene su želje kupaca. Onih kupaca koji znaju što žele.

Stvarnost je naravno puno drugačija od ove karikature. Potrošači naravno nisu ni ovce ni majmuni, niti su nam mozgovi baš toliko isprani marketingom društvenih mreža. Mi nemamo izbora. I to je paradoks tržišne ekonomije koja počiva na mogućnosti izbora, mogućnosti koju smanjuje ili ukida potreba da se troškovi smanje, prihodi povećaju, a vjernost kupaca zadrži. I ako baš svi smanje gramažu pakiranja i povećaju njihovu cijenu potrošači mogu samo jedno – kupiti ono što im se nudi. Da nam bude lakše, posljedično će nas uvjeriti da smo sami to tražili. Može li se netko u politici izboriti za promjenu ovakve prakse? Naravno da ne može. Nije ta tema dovoljno klikabilna, to je samo novac koji se ljudima izbija iz džepa u Hrvatskoj, najzaduženijoj zemlji srednje i istočne Europe.