Postupci DORH-a prezentiraju postautoritativnu Hrvatsku

Posao državnog odvjetnika moguće je definirati na dva načina. Prema jednom shvaćanju, onome koje prevladava u demokratskim društvima i konsolidiranim pravnim sustavima, državni je odvjetnik predstavnik žrtve krivičnoga dijela, on zastupa slabije i ranjive u društvu, i u njihovo ime nastoji osigurati pravdu, a zakon i načelo vladavine prava pritom su mu glavno oruđe. Upravo zbog toga što je zaštitnik žrtve, državni odvjetnik u takvom sustavu radi osjetljiv posao, ali uživa veliki društveni ugled. Drugo je shvaćanje pozicije državnoga odvjetnika ono naslijeđeno iz totalitarnih i autoritarnih poredaka, u kojima je državni tužitelj tek dio represivnog aparata, pod potpunom kontrolom vlasti. Kad državni odvjetnik djeluje iz te paradigme, agenta vladajuće elite, u javnosti ga obično prati podozrenje, a svaku njegovu „osjetljivu“ odluku preispituje se procjenjivanjem odnosa snaga pojedinih političkih skupina i aktera vlasti, a rijetko se vjeruje da tužitelj djeluje motiviran isključivo načelima provođenja zakona i vladavine prava.

Korupciju na visokim političkim razinama rijetko, čak i u konsolidiranim demokratskim društvima, uspijevaju raščistiti policija i državno odvjetništvo. U otkrivanju takve korupcije obično su djelotvorniji neovisni mediji i institucije građanskog društva, koji onda pomažu državnim odvjetnicima, ali onima koji nastupaju kao agenti građana – žrtava te korupcije, a ne političke klase. U sustavima bez utjecajnih neovisnih medija i bez snažnih institucija građanskog društva, na udaru represivnog aparata uglavnom je korupcija na nižim i srednjim razinama, ili se pod firmom provođenja zakona i sprečavanja korupcije vode politički obračuni s protivničkim stranama, koje ne pripadaju vladajućoj većini, ili prema onima koji su unutar te vladajuće nomenklature izgubili političku borbu i ostali na margini, ali su „neugodan svjedok“ stvarnim gospodarima političke moći.

Uhićenje zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića nije uhićenje do sada najutjecajnijeg političkog aktera, jer u Hrvatskoj je već iza rešetaka i bivši predsjednik Vlade. Bandić nije niti prvi neposredno izabrani dužnosnik, koji se našao pod udarom kaznene istrage. Prije njega u pritvoru su se našli gradonačelnik Varaždina Ivan Čehok i sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić-Merzel i (oboje sada bivši, jer su iz pritvora izašli tek nakon podnošenja ostavki na svoje položaje). Iako je bivši premijer Sanader pod udar kaznene istrage došao nakon ostavke, ali i nakon toga što je šest mjeseci poslije povlačenja iz politike pokušao provesti udar u stranci i povratiti prepuštenu političku moć, njegovi argumenti, kako se protiv njega vodi politički proces, građanima nisu djelovali vjerodostojno. Vjeru građani nisu poklanjali niti jednakoj argumentaciji uhićenoga, sada bivšeg, predsjednika Gospodarske komore Nadana Vidoševića.

Kad se „konačno“ dogodilo uhićenje zagrebačkog gradonačelnika Bandića, o čemu se prije dugo spekuliralo i najavljivalo u kuloarima, a pogotovo kad je do javnosti doprla argumentacija za to uhićenje, poduprta nekim elementima, koji su evidentno „bagatelni“, zbio se kopernikanski obrat. Javnost više ne vjeruje u neutralnost istražnih organa i nepostojanje političke namjere da se iz arene u Zagrebu eliminira nosilac izvršnih poslova koji, ujedno, i to uz pomoć svoje liste, kontrolira i skupštinsku većinu.

Bandić je Zagrebom upravljao potiskujući institucionalno odlučivanje, preuzimajući na sebe velik dio procesa donošenja odluka. Njegov „ispad“ iz sustava mogao je dovesti do ozbiljnog kolapsa grada, a da se stvorio dojam kako građani prihvaćaju uhićenje gradonačelnika kao opravdano, vjerojatno bi i uslijedio raspad njegove skupštinske većine. Tajming uhićenja, neposredno prije početka predsjedničke predizborne kampanje i na samom kraju razdoblja kad se ulazi u finale mandata aktualne administracije, također se činio čvrsto povezanim s uhićenjem. Glasine koje su se pojavile, o distanci između Tužiteljstva i Policije, o sukobima unutar državno-odvjetničke strukture, te o kontaktima ključnih nosilaca izvršne vlasti i aktera iz represivnog aparata, zaoštravali su dojam da je uhićenje gradonačelnika i njegove „skupine“ politički motivirano.

Kad se govori o razlikovanju državno-odvjetničke logike u konsolidiranim demokracijama i u autoritarnim ili postautoritarnim društvima, bez snažne autonomne javnosti i izgrađenih institucija građanskog društva, jasno je da je riječ i o različitim mjerilima na osnovu kojih državni odvjetnici vrednuju i „doziraju“ svoje akcije. U autoritarnim i postautoritarnim sustavima pritisak tužiteljevih političkih pokrovitelja mjera je stvari, a u demokratskim društvima državni odvjetnik, prije svake represivne akcije, pomno analizira razmjernost planirane represivne mjere. Dokazni materijal moguće je izuzeti i bez akcija privođenja i zadržavanja u pritvoru, a i bez velike represije moguće je osigurati nesmetan tijek procesa. Kad je riječ o primjeni represivnih mjera prema nekome tko ima posebne ovlasti, jasno je da je tada moguće obrazlagati i braniti snažniju primjenu represivnih mjera, ali istovremeno, kad se radi o akterima neposredno izabranima od građana za obavljanje neke funkcije, potrebno je voditi računa da se taj izbor ne obezvrijedi ako takvo obezvrjeđivanje ne može „proći“ na testu razmjernosti.

Za državnog je odvjetnika važna i politička vjerodostojnost. Najgore, što se državnom odvjetniku može dogoditi, stvaranje je percepcije u javnosti kako se nekoga kazneno proganja za djela koja se istovremeno nosiocima ključne političke moći u društvu toleriraju. Isto je tako opasno kad se stvori dojam o selekciji onoga što se kriminalizira, pa tako u slučaju kaznenih istraga protiv zagrebačkog gradonačelnika, interes tužiteljstva izaziva samo razdoblje Bandićeve samostalne vladavine Zagrebom, a ne i ono dok je gradom vladao kao član stranke, koja je danas vladajuća na nacionalnoj razini.

Situacija da će zagrebački gradonačelnik biti lišen slobode četiri tjedna, a da u ta četiri tjedna nije donesena pravomoćna sudska odluka o pritvoru, krajnje je neugodna, ne za sudbenu vlast, nego za Tužiteljstvo. Čak i ako nakon četiri tjedna dođe do pravomoćne potvrde o određivanju pritvora, radit će se o neugodnoj sjenci na rad Državnog odvjetništva, a dogodi li se da nakon četiri tjedna Milan Bandić iziđe iz pritvora, što je vrlo vjerojatno, bit će to neugodan skandal. Pritom je malo važno mogu li glavni državni odvjetnik i njegovi najbliži suradnici preživjeti takav ishod procesa. Mnogo je važnije pitanje što bi takav scenarij značio za poimanje pravne sigurnosti i ostvarivanje načela vladavine prava u Hrvatskoj. Ionako manjkava zaštita elementarne pravne sigurnosti u javnosti bi se počela percipirati još lošije, a sliku o političkoj instrumentalizaciji Tužiteljstva i o tome kako je Hrvatska još uvijek nekonsolidirano postautoritarno društvo bilo bi dugoročno vrlo teško prevladati.