Postavlja se logično pitanje: Zašto ne smanjiti proizvodnju nafte kao odgovor na pad cijena? Odgovor je jednostavan

O plinskim "ratovima" već smo pisali u ovoj kolumni, a aktualna kriza prilika je da se osvrnemo na drugi strateški energent – naftu. Živimo, naime, u vremenu tektonskih poremećaja u geopolitici nafte.

Cjenovni rat Rusije i Saudijske Arabije

Iako su prošlotjedna divljanja cijena nafte izravno uzrokovana smanjenom potražnjom za naftom kao posljedicom pandemije korona virusa, problemi s cijenama krenuli su i ranije. Početkom ožujka Rusija je prekinula suradnju s državama OPEC-a, a istovremeno Saudijska Arabija je značajno povećala vlastitu proizvodnju kao odgovor na ruski potez, s ciljem smanjenja udjela ruskoga tržišnog udjela (općenito govoreći cilj saudijske strategije je smanjivanje udjela ruske uralske nafte zbog čega saudijska državna naftna kompanija nudi niže dampinške cijene od ruske nafte svugdje u svijetu). Potez Saudijske Arabije nanio je štetu ruskoj ekonomiji, ali je bacio na koljena i američke proizvođače nafte iz škriljaca s obzirom na to da su cijene nafte i prije prošlotjednih padova (30-35 dolara) bile mnogo niže od eksploatacijskih troškova. 

Prijepori Rusije i Saudijske Arabije, pravi cjenovni rat, privremeno su okončani 13. travnja dogovorom postignutim nakon maratonskih pregovora organizacije OPEC-a i drugih velikih proizvođača nafte među kojima je najbitnija Rusija. U pregovorima su sudjelovale i Sjedinjene Američke Države, a dogovoreno je smanjenje proizvodnje za 9,7 milijuna barela nafte dnevno, s ciljem rebalansa ponude i potražnje na svjetskom tržištu što bi u konačnici trebalo rezultirati podizanjem cijena nafte. Dogovor ide u korist svih zainteresiranih strana, no čini se da će se u skoroj budućnosti morati pregovarati o novome smanjivanju proizvodnje uslijed bitno smanjene potražnje koju je uzrokovala paraliza prometnog sektora zbog pandemije COVID-19. Potražnja će i u budućnosti biti smanjena zbog recesije. Predviđanja analitičara nakon sklapanja sporazuma bila su da bi cijene nafte do sredine godine trebale dostići cifru od otprilike 40 dolara po barelu, no zbog pandemije veliko je pitanje što nas stvarno očekuje. 

Američka nafta otišla u minus

Početkom prošloga tjedna cijena barela sirove nafte WTI (West Texas Intermediate) na američkom tržištu doživjela je pad kakav nije zabilježen u povijesti. S 18, 27 dolara po barelu pala je na minus 37,63 dolara po barelu. Odakle takav pad? Riječ je o elementarnome zakonu ponude i potražnje. Zastoj gospodarskih djelatnosti i prometa doveo je do smanjene potražnje za gorivom, a budući da se proizvodnja nastavila istim tempom na tržištu se pojavilo toliko nafte da se ovaj energent više nema gdje skladištiti jer su sva skladišta već puna. Dodatna nafta jednostavno je u takvim relacijama postala bezvrijedna. Umjesto da zarađuje na nafti prodavač je sada u situaciji da plaća kupcu da uzme naftu i negdje ju uskladišti. Skladištenje je, naime, vrlo skupo.

Preciznosti radi, treba istaknuti kako se ovdje radi o špekulativnim cijenama nafte. U pitanju su tzv. terminski ugovori za svibanj koji su istekli 21. travnja. Tu se, zapravo, ne radi o cijenama za naftu, nego o cijenama za tzv. futurese (ročnice). Kao što je za portal Energypress pojasnio dr. sc. Ivor Altaras Penda, "futuresi (hrv. ročnice) su ugovori o kupnji ili prodaji standardizirane imovine (najčešće robe ili financijskih instrumenta) na neki budući točno određeni datum. Trgovina ročnicama se obavlja na uređenim tržištima (burzama). Zbog činjenice što postoji imovina koja je u podlozi ročnice kao financijskog instrumenta, ona je u financijskom smislu izvedenica tj. derivat. Cijena ročnica se mijenja dnevno s promjenom tržišne vrijednosti imovine čija je razmjena ugovorena ročnicom".

Neki ovakav način trgovanja nazivaju trgovanjem s budućnošću: ugovor se potpisuje danas, ali isporuka se radi u budućnosti na određeni datum. Naime, javni pokazatelji burzi nafte ne odražavaju cijene transakcija s proizvodima izvršenih tog dana, nego se odnose obično na isporuke jedan ili dva mjeseca kasnije. Primjerice, dok je početkom prošloga tjedna cijena  WTI  nafte za svibanj otišla u minus (veći isti dan se vratila u plus), u isto vrijeme se isporukama za lipanj trgovalo s oko 20 dolara po barelu. Ako se, međutim, zbog pandemije prolongira sadašnje stanje gospodarske i prometne neaktivnosti, vrlo vjerojatno nas očekuju novi "minus" padovi.

Problemi sa zaustavljanjem crpljenja nafte

Postavlja se logično pitanje: zašto ne smanjiti količinu crpljenja i proizvodnje nafte kao odgovor na pad cijena nafte uslijed smanjene potražnje? Odgovor je jednostavan: zato što je komplicirano i neisplativo jer su troškovi gušenja naftne bušotine i kasnija regeneracija iznimno skupi. Kada su pak u pitanju pogoni za vađenje nafte iz škriljaca (kojima Amerika može zahvaliti svoj energetski boom posljednjih godina) proces se ni ne može zaustaviti poslije fraktuiranja stijena do pražnjenja zaliha u skladištu; može se samo nepovratno zaustaviti. K tome, treba uzeti u obzir da su proizvođači već ranije uzeli kredite u koje je uračunat određeni obujam proizvodnje. A krediti se, naravno, moraju vraćati. 

Kod proizvodnje nafte iz škriljaca primjenom metode hidrauličkog fraktuiranja konstantno se moraju raditi nove bušotine kako bi se zadržao isti obujam proizvodnje jer od toga pak obujma ovise njihova kapitalizacija i kreditna sposobnost, a da bi se dalje bušilo potrebni su novi krediti. Usred sadašnje smanjene potražnje sve to dovodi ovaj način eksploatacije nafte u velike probleme. Američki proizvođač nafte iz škriljaca Whiting Petroleum već je proglasio bankrot, a gotovo polovica američkih proizvođača prema nekim bi prognozama mogla bi ići istim putem. Međutim, postoje i optimističnije prognoze prema kojima se neće dogoditi taj scenarij jer se protekom vremena značajno smanjuju troškovi fraktuiranja skretanjem fokusa na iskorištavanje isplativijih škriljaca. Troškovi su tako do sada pali za oko 40%. K tome, održavanje škriljaca nema troškove održavanja kao kod slučaja "tradicionalnih" naftnih ležišta. 

WTI i Brent nafta

Ovdje je potrebno još jednom istaknuti kako su se padovi u minus prošloga tjedna odnosili na američku naftu tipa WTI. S druge strane, cijena sirove nafte tipa Brent (europska nafta) u isto se vrijeme smanjila za petinu, s 20 na 26 dolara. Kao što u analizi za Deutsche Welle ističe Mischa Ehrhardt, problem je WTI tipa nafte taj što "ima veliku manu – od mjesta gdje se crpi, do mogućih skladišta vodi samo jedan put: naftovodima do mjesta Kushing u Oklahomi, gdje se nalaze najveća svjetska skladišta nafte. Kako su ta skladišta skoro puna, a za naftu WTI nema drugog puta, cijena preostalog skladišnog kapaciteta skočila je na deset dolara po barelu, što se trgovcima teško može isplatiti. Sjevernoeuropska sorta nafte Brent bolje prolazi jer razgranatija mreža naftovoda omogućuje njenu isporuku u različitim pravcima".

Aktualna kriza pokazuje da u budućnosti teško možemo očekivati jedinstveno formiranje cijene u Europi i SAD-u. Cijene će se očito početi formirati na regionalnim tržištima što nije, primijetili su pojedini analitičari, sretna vijest za sustav petrodolara. 

Problemi za izvoznike: Početak kraja zlatne naftne ere?

Kako će se aktualna naftna kriza odraziti na države proizvođače čiji proračuni bitno ovise o prodaji nafte? Za američku proizvodnju nafte iz škriljaca već smo iznijela dva moguća suprotstavljena scenarija. RBA analiza od pred mjesec dana ističe kako je Rusija tijekom posljednjih nekoliko godina prikupila značajnu rezervu od oko 500 milijardi američkih dolara za gubitak prihoda u slučaju nižih cijena nafte. Saudijska Arabija ima slične rezerve, a prednost je što ima najnižu cijenu nafte po barelu. Prema ovoj analizi i Rusija i S. Arabija mogu preživjeti niže cijene nafte nekoliko tromjesečja.

Dugoročno, i Rusija i Saudijska Arabija mogle bi se naći u problemima. Kad se prošle godine donosio proračun u Rusiji računalo se s cijenom nafte od cca 57 dolara po barelu (u trenutku pisanja ovoga članka cijena uralske nafte je 24 dolara po barelu), a proračun je definiran na 42,40 dolara po barelu. Deficiti su dugoročno neupitni. Moskovska Nezavisimaya Gazeta daje sljedeću prognozu: "Trenutno smo svjedoci ne samo početka svjetske ekonomske krize, već i početka kraja zlatne naftne ere za Rusiju. U sljedećim godinama će svjetska potražnja za naftom biti manja od predviđanja prije krize i znatno niža od njene trenutne ponude. To znači da će visoke cijene nafte zamijeniti era viška jeftine nafte u svijetu. A razdoblje od skoro 50 godina naftnog prosperiteta za Rusiju najvjerojatnije se bliži kraju".  

U problemima će se naći i Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Kuvajt. Bogate zaljevske monarhije (slično kao recimo i Venezuela) su de facto jednodimenzionalne ekonomije (u slučaju Rusije ipak postoji diversifikacija ekonomskih aktivnosti) koje presudno pune proračun prodajom energenata. Većina proračuna fiksirana je na cca 50-60 dolara po barelu. Financijske rezerve ovih država nisu osobito impresivne, a diversifikacija je dugotrajan proces. U sličnim problemima kao i zaljevske zemlje naći će i se i Iran i Irak kao  svi drugi proizvođači nafte koji presudno ovise o izvozu toga energenta. Ova kriza, kao što se navodi u analizi Nicholasa Muldera i Adama Toozea za Foreign Policy, ističe potrebu za diversifikacijom gospodarstva ranjivih proizvođača na Bliskom istoku, sjevernoj Africi, podsaharskoj Africi i Latinskoj Americi. Ako to ne postanu prioriteti vlada ovih država dekarbonizacija bi u budućnosti mogla postati formulom društvenih kriza koje će pogoditi stotine milijuna ljudi. 

Smanjivanje troškove proizvodnje

Teško je trenutno raditi predikcije za budućnost, no izgledno je da bi otvaranje gospodarstva i eventualni novi dogovor OPEC + o novome smanjenju proizvodnje mogli dovesti do stabilizacija cijena nafte. Naravno, najprije je potrebno obnoviti promet i potrošnju, a pritom će one države koje će sada, kad su niže cijene, kupiti više nafte kasnije biti u prednosti kad krene ponovno pokretanje proizvodnje. K tome, kompanije će i dalje smanjivati troškove proizvodnje poboljšavanjem tehnologija. Još pred pet godina cijena od 70 dolara po barelu predstavljala je kritičnu cijenu za, primjerice, proizvodnju nafte iz škriljaca, dok je danas to već između 40 i 45 dolara. Pred nekoliko godina norveška međunarodna naftna kompanija troškove je pokrivala s devedesetak dolara po barelu, a danas je to devedesetak dolara. Smanjivanjem troškova proizvodnje nafte moguće su i niže cijene nafte koje jamče isplativost. 

Za kraj ove analize, valja se upitati što nam govore povijesna iskustva za ranije situacije pada cijena nafte? U analizi za Geopolitika News ta je iskustva kratko i efektivno sumirao naftni stručnjak prof. dr. sc. Igor Dekanić."Iskustva iz 1973., 1979., 1986. i 2008. godine pokazala su" – piše Dekanić u svojoj analizi – "kako su poremećaji na energetskim tržištima uz velika kolebanja cijena nafte rezultirali recesijom i smanjenjem potrošnje energije barem na godinu ili dvije poslije poremećaja. Recesija je imala za posljedicu trajniju odgodu porasta ili stagnaciju potražnje za energijom u trajanju od 2-3 godine. U tom razdoblju smanjena su ulaganja u istraživanja novih nalazišta primarne energije, što je imalo za posljedicu smanjivanje rezervi ugljikovodika u ležištu raspoloživih za eksploataciju. No to je nakon ciklusa od 3 do 5 godina dovelo do privlačenja kapitala u energetske djelatnosti koje bi nakon nekog vremena opet postajale atraktivnim za ulagače. Pri kraju ili po završetku recesije, cijene nafte i ostalih izvora energije su porasle, ulaganja kapitala u eksploataciju ugljika rastu i ove industrijske djelatnosti bi nakon nekoliko godina ušle u novi investicijski ciklus. Kako su ulaganja u istraživanja i eksploataciju ugljikovodika investicije s dugim razdobljem ulaganja i povrata investicija, prvi investitori bi pobrali najveće profite, a tijekom prvih godina oporavka i novog prosperiteta ove djelatnosti bi postale iznimno profitabilnima".

Nafta će i u budućnosti predstavljati bitan energent

Summa summarum: stabiliziranje cijena nafte u budućnosti ovisit će o suzbijanju pandemije korona virusa i susljednoj obnovi proizvodnje i prometa. Cijene će ovisiti i o dogovorima unutar organizacije OPEC +, pri čemu je izgledan novi dogovor o novome smanjenju proizvodnje. Usred sadašnje krize novi cjenovni vrat ne bi trebao biti u interesu niti jedne države. K tome, i dalje će se smanjivati troškovi proizvodnje usred razvoja tehnologija što će omogućiti profit u prodaji naftom i s nižim cijenama nafte. 

Možda više ne živimo u stoljeću nafte. No nafta će i u budućnosti predstavljati bitan energent, ali i – nema sumnje - važnu polugu geopolitičkih i geostrateških nadmetanja.