Pošta treba strateškog partnera, a ne prodaju dionica građanima!

Svaka “dobra” vlast mora stvoriti dojam da je građanima nešto poklonila. Ovog puta to su dionice Pošte s vjerojatno nekim popustom na paket. Slagalica je uvijek ista. Pola vlasništva u kompaniji preuzeli bi mirovinski fondovi. Tako bi zavladala neviđena sreća. Mirovinci, građani i država zajedno bi upravljali Poštom koja prema aktualnim izvješćima posluje solidno i taman su investirali 350 milijuna kuna u novi sortirni centar. Pošti, zna se to godinama, treba strateški partner. Kao i svemu državnome, uostalom. No nitko se tu ne brine o budućnosti Pošte. Priča o prodaji četvrtine vlasničkog udjela građanima uopće nije poslovna priča u čijem je fokusu Pošta. To je politička priča. Mirovinski fondovi moraju negdje uložiti novac. Prinos od državne obveznice je sve manji i bit će skoro nikakav. I to je u redu, da ulože novac za mirovine u Poštu. To bi ulaganje ipak bilo unosnije kad bi država i građani imali što manje veze s njim. Poština bi bila treća narodna dionica. Nakon dionice Ine. Koju su građani masovno prodavali mađarskom MOL-u prije 11 godina da bi potom naricali “Ina je naša”.

Kad bi Deutsche Telekom sutra objavio javnu ponudu za preuzimanje svih dionica Hrvatskog telekoma uz šuškanje kako zbog ulaganja slijede godine siromašne dividende, građani bi nesumnjivo pohrlili prodati narodnu dionicu.

Osim zarade za one građane koji imaju novca za ulaganje u dionice, ne postoji nikakva druga korist od prodaje dionica građanima. Druga razina istog trika priča je o razvoju tržišta kapitala. Tužna je ta ekonomija u kojoj liberalni ekonomski svijet čuči čekajući da im država razvije tržište kapitala. U zdravoj ekonomiji tržište kapitala bi na brži razvoj i veći uzlet poticale privatne kompanije. Evo primjerice Orbico Branka Roglića. No to nije njegov stil.

Vladin očito jest. U košarici mjera mora biti barem jedno dijeljenje dionica građanima sa svim onim krasnim izračunima koliko se može zaraditi na jednom paketu i uz ponudu jeftinih kredita za kupnju paketa dionica Pošte.

Bit priče je u političkoj reklami, nalaženju destinacije za novac iz mirovinskih fondova kako se njihovi lideri ne bi morali puno mučiti i načinu da se potroši još malo novca na neku edukativnu kampanju financijskog opismenjavanja građana. Dosadašnje kampanje nisu pomogle. Pošta je pak zanimljiv zalogaj. Lani je ostvarila 1,7 milijardi kuna prihoda i 39,4 milijuna kuna neto dobiti i ušminkali su joj vizualni identitet. Da joj vlast želi dobro, većinsko vlasništvo bi prepustila mirovinskim fondovima i tražila strateškog partnera kao manjinskog vlasnika, s recimo 49 posto dionica. Građani doista ne moraju imati ništa dodatno s time, jer bi već imali svoju financijsku vezu s Poštom preko mirovinskih fondova.

Bit će zanimljivo promatrati u ove dvije izborne godine kako se ekonomija i biznis podređuju interesima politike i kako se istoj publici vjerojatno uspješno prodaje isti stari propali trik. Kako propali, ako će neki građani zaraditi na dionicama Pošte, mogao bi pitati netko površan. Jednostavno. Zaradili su mnogi građani i na dionicama HT-a, a većina građana i dalje čeka ozbiljnije širenje moderne internetske mreže po zemlji. Zaradili su mnogi građani i na dionicama Ine pa je Ina postala lanac benzinskih postaja mađarskog MOL-a. Mogu tako građani pojedinci zaraditi i na dionicama Pošte. A što ćemo kao građani imati od toga je sasvim drugo pitanje. Ništa ili malo manje od toga. Stoga bih ponovila, Pošti uz mirovince treba naći strateškog partnera. Plenkoviću neka netko savjetuje da odustane od Sanaderovih trikova i ignorira ovaj savjet čelnika Hanfe.