'Posljednji put se javio prije proboja, mama je po glasu znala da nešto nije u redu'... Ovo je priča o Vladi Urbanu 'Dedi'

U Čaglinu je Vladimir pohađao osnovnu školu, a nakon Drugog svjetskog rata obitelj Urban seli u Zagreb. Vladimir će u Karlovcu završiti srednju šumarsku školu te će, nakon što stekne zvanje šumarskog tehničara, neko vrijeme raditi u karlovačkoj šumariji. U Sarajevu će upisati Vojnu akademiju JNA koju uspješno završava, te dobiva raspored u tadašnjoj kasarni Maršal Tito u Zagrebu, poznatoj kao 'Maršalka'. Godine 1956. Vladimir će se oženiti Slobodankom Stokić koja će im dvije godine kasnije roditi sina Davorina, a 1964. i kćerku Danielu. Nakon završene topničke obuke u Zadru, Vladimir će biti raspoređen u Jastrebarsko, kao načelnik topništva, a punu mirovinu u koju odlazi 31. prosinca 1990., dočekat će u Križevcima.

Ne radi se to dečki tako…

Vladimirova kći Daniela ispričat će: "Tata je bio dobar čovjek, blage naravi, izuzetno privržen obitelji. Nikada nije vikao, nikada nekoga od nas djece krivo pogledao… Bio je veliki ljubitelj prirode, u mirovini je uživao u šetnji, osobito je volio duge šetnje po kiši po Parku mladenaca u Novom Zagrebu, s kišobranom u ruci… Obožavao je malu djecu i rado je provodio vrijeme s unucima Vladimirom i Andrijom, djecom moga brata Davorina. Kada je u Hrvatskoj počeo rat, tatu je sve to jako pogodilo. Smatrao je kako još uvijek može biti koristan i donio je neopozivu odluku da se prijavi u Zbor narodne garde. Dana 28. rujna 1991. po njega je došlo vojno vozilo i to je bio posljednji put da smo ga vidjeli. Iz Vukovara nam se javio nekoliko puta, po noći, kratko, samo da nam se javi da je dobro. Posljednji put se javio dva-tri dana prije pokušaja proboja. Mama se javila na telefon, a poslije je zabrinuto rekla kako mu je po glasu znala da nešto nije u redu… Umrla je ove godine, u svibnju, ne dočekavši da sazna istinu o tome što mu se dogodilo…".

Kako je Vladimir Urban odlučio staviti se na raspolaganje hrvatskoj vojsci, prepričao je njegov sin Davorin: "Kada je počeo rat u Hrvatskoj, tata noćima nije spavao. Neprestano je slušao vijesti, hodao po kuhinji, čak bi noću supruzi i meni znao doći u sobu i reći – 'Ne, nije dobro, ne radi se to dečki tako… Kostajnica se ne može obraniti iz grada, mora se braniti s brda!'…  Strašno je proživljavao svaki gubitak, osobito ga je pogađalo ono što se događalo u njegovoj Slavoniji. Nigdje nije mogao pronaći mira. Znao je da sam se ja prijavio kao dragovoljac u našoj Mjesnoj zajednici i da je pitanje dana kad ću biti poslan na ratište. Rekao mi je – 'Ne, nećeš ti prije mene, red je da ja idem prvi… Moram pomoći, moram ići braniti Slavoniju!'. Dana 27. rujna 1991., otišao je Antunu Tusu, njih su dvojica nekada zajedno radili u Maršalki, pa su se već poznavali… Antun Tus koji je tada bio general-pukovnik i načelnik Glavnog stožera HV-e, odmah je zapovjedio da se otac i kapetan I. klase Zvonko Čukelj rasporede na mjesto službe u Vukovar. Otac ga je pitao kad treba ići, a Tus mu je odgovorio – 'Sutra, Vlado'. Tata je samo rekao – 'Dobro'".

Nemoj me zaboraviti…

Kada je došao kući, mojoj supruzi koja je tada bila doma, na porodiljnom, pokazao je zapovijed i spremio ju je u džep.  Sutradan, prije polaska, oprostio se s nama, a mom mlađem sinu Andriji, nakon što ga je poljubio, šapnuo je – 'Nemoj me zaboraviti'. Ispratio sam ga ispred zgrade, bilo je to u poslijepodnevnim satima. Budući da smo stanovali u vojnoj zgradi, a vozilo koje je trebalo doći po njega je kasnilo, postao je nervozan, stalno je pitao što ih je zadržalo. Kada se napokon pojavio džip u kojem se nalazilo još nekoliko ljudi, kratko smo se pozdravili… Znao je da nas gledaju kroz prozore… Samo je kratko, vojnički, rekao – 'Čuvaj obitelj, pazi na suprugu, djecu, mamu i sestru…' To je bio naš oproštaj… Kasnije, kad je otišao, doživjeli smo brojne provokacije, noću smo primali anonimne telefonske pozive, a jednom su nam napisali i slovo 'U' na ulaznim vratima stana…".

Posljednji zapovjednik obrane Vukovara, Branko Borković – Mladi Jastreb, prisjetit će se: "Dopukovnik Vladimir Urban u Vukovar je pristigao s kapetanom I. klase, pilotom Zvonkom Čukeljom. Po dolasku, obojica su raspoređeni na, prema njihovim znanjima i umijećima, adekvatne dužnosti u sustavu obrane grada. Urban je bio pripadnik zapovjedništva i obnašao je zadaće sukladno potrebama kao pomoćnik zapovjednika za topništvo. O njemu, privatno, mogao bih reći kako je bio izuzetno zanimljiv i drag čovjek s kojim sam vodio duge razgovore jer smo imali puno zajedničkih tema. Budući da je dugi niz godina bio topnik, imao je dosta oštećen sluh. S obzirom na to koliko je imao godina i zdravstveno stanje te da je bio u mirovini, osobno, bio sam vrlo iznenađen što se unatoč svemu odlučio dragovoljno prijaviti za ratište kakvo je bilo u Vukovaru, osobito jer su ga mnogi napuštali. Za to mu treba odati posebno priznanje".

Mirko Sabljak, pripadnik osiguranja Zapovjedništva obrane Vukovara, ispričat će: "Tu noć, kad smo krenuli u proboj, već pri polasku, učinilo mi se da je dopukovnik Urban malo smušen, slabije je čuo, a bila je mrkla noć, magla… Nakon što smo prošli kroz šumu Adica i došli do crkve sv. Petke na Dobroj vodi, krenuli smo se penjati po uzbrdici s lijeve strane crkve. U tom su trenutku iz crkve zapucali na nas i nastao je metež. Raštrkali smo se po uzbrdici i kad smo stigli do vrha, primirili smo se između kuća u vikend naselju koje se nalazilo poviše tog pravoslavnog hrama. Po zapovijedi Branka Borkovića, s obzirom na to da je među nama bilo žena i djece, nismo uzvratili vatru. Kad su prestali pucati, nisu krenuli u potragu za nama, a mi smo se skupili, prebrojali i utvrdili kako nam nedostaju dopukovnik Urban i zapovjednik veze Julije Novak. Neko smo ih vrijeme tražili i čekali hoće li se sami odnekuda pojaviti, no onda smo morali krenuti dalje. Julije Novak se uspio sam provući kroz njihove redove i izaći iz okruženja, nažalost, dopukovnika Urbana više nikada nismo vidjeli".

Nestao je bez traga…

Nevenka Urban, Vladimirova snaha, s tugom će se prisjetiti: "Kad smo čuli da je Vukovar, kako se govorilo – pao i da Vukovarci pomalo izlaze, raspitivali smo se na sve strane. Išli smo u sve hotele, stacionare, na sva mjesta na kojima bi netko mogao imao bilo kakvu informaciju o svekru. U jednom smo intervjuu pročitali priču Josipa Horvata Mađara, koji je spominjao starijeg čovjeka, pripadnika zapovjedništva, a koji je nestao u proboju. Odmah smo pretpostavili da bi to mogao biti naš Deda. Susreli smo se s Horvatom koji nam je to i potvrdio i uputio nas na druge ljude koji bi nam nešto mogli reći o njegovoj sudbini, poput Julija Novaka koji ga je zadnji vidio.

Julije Novak: "U trenutku kad su na nas zapucali, nalazio sam se na začelju kolone. Ne znam s koje strane je sve pucano, no siguran sam da su pucali i arkanovci iz smjera Lušca. Koristili su prigušivač, siguran sam, jer oko mene su fijukala zrna, no pucnji se nisu čuli. Zalegao sam, a nakon što je pucnjava prestala, vidio sam da sam sam. Nigdje nikoga. U tom sam se trenutku nalazio na sredini uzbrdice, s lijeve strane crkve. Pošao sam prema gore i iza crkve skrenuo u desno. Kod jednog grma sam vidio Vladimira Urbana u zaklonu. Prišao sam mu i rekao – 'Deda pričekaj tu malo, idem okolo pogledati gdje su ostali'… Otišao sam, nigdje nisam nikoga vidio, no kad sam se vratio, bilo je to vrlo brzo, možda pet minuta, Dede više nije bilo tamo gdje sam ga ostavio. U podnožju sam čuo glasove arkanovaca koji su išli za nama i znao sam da, ako ostanem, gotov sam i ja… Nisam imao izbora, morao sam ići dalje…".

Nada…

Nevenka Urban emotivno će nastaviti: "Dedu smo tražili preko Crvenog križa, sačekivali sve razmjene, autobuse, išla sam od čovjeka do čovjeka sa svekrovom fotografijom… U stacionarima gdje su se razmijenjeni zarobljenici, pripadnici HV-e i civili pregledavali, stajala sam ispred vrata. Nitko nije ušao u ordinaciju, a da nije pogledao sliku. Doktori su imali razumijevanja, pa su mi to dozvoljavali. Onda, jednoga dana, čovjek koji je razmijenjen iz logora u Nišu, zvao se Zvonko Ruskaj, rekao mi je da je čovjeka s fotografije tamo vidio. Ispričao je kako nije bio u kontaktu s njim, da je ovaj bio zatvoren u zasebnu prostoriju pokraj kupaonice. Također je rekao da su njih, ostale logoraše, tukli svaki dan, ali ove 'izolirane', među kojima je bio i svekar, ubijali su od batina. Napomenuo je da ta osoba više ne izgleda kao na fotografiji. Opisao nam je kako mu se na licu ističe madež, da mu je kosa duža i kovrčava te da izgledom podsjeća na Fabijana Šovagovića. Suprug je na te riječi protrnuo, jer je opisom to doista mogao biti njegov otac".

Davorin Urban će završiti: "Iako su riječi bivšeg logoraša u nama probudile nadu, danas više u njih nisam siguran. Bio sam na mjestu na kojem je moj otac posljednji put viđen, s ljudima koji su ga zadnji vidjeli. Sad se još samo nadamo kako ćemo mu ipak, jednom, pronaći kosti. Dao je svoj život za Hrvatsku, nesebično, zaslužio je da bude dostojanstveno pokopan".

Kada je kao dragovoljac otišao u Vukovar braniti svoju Domovinu, Vladimir Urban imao je 60 godina. Vladimire, nismo te zaboravili.

*** Ovaj članak je nastao u sklopu projekta portala Direktno ''Heroji Domovinskog rata'', s ciljem predstavljanja pripadnika Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova, koji su se istaknuli junačkim djelima u obrani Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata i nerijetko položili i svoje živote za hrvatsku slobodu i nezavisnost. Cilj projekta je očuvanje sjećanja i vrijednosti Domovinskog rata, odnosno trajno podsjećanje na važnost borbe za hrvatsku nezavisnost te nastojanje da Domovinski rat i istaknute bitke i pojedinci ne da padnu u povijesni zaborav.