Poreznicima je lakše ganjati frizere i zubare nego se usuditi dirati u 'sveti' sektor

Na sivu ekonomiju i njezin obim uvijek nas podsjeti Porezna uprava kada vrijedno najavi pojačan nadzor, već uobičajeno ususret špici turističke sezone, ali ovaj put i u povodu deset godina fiskalizacije računa koja se ne obavlja bez greške u čak 58 posto njezinih obveznika.

Siva ekonomija rastezljiv je pojam i u definiciji i iznosu pa se tako procjene obima gospodarstva koje se događa ispod poreznog radara kreću od skromnih šest posto koliko procjenjuje Državni zavod za statistiku, do ogromnih 30 posto BDP-a koliko Svjetska banka vjeruje da zaista iznosi u Hrvatskoj.

To znači da je raspon sive ekonomije u Hrvatskoj između četiri i 20 milijardi eura. Ilustracije radi, u sivoj se ekonomiji u Italiji i francuskoj primijenimo li procjenu Svjetske banke godišnje okrene nešto manje od 400 milijardi eura, pri čemu je udio sive ekonomije u talijanskom BDP-u 20,3 posto, a u francuskom 14,2 posto.

Godišnje se u Švicarskoj u sivoj ekonomiji okrene oko 40 milijardi eura, a udio u BDP-u je 5,6 posto. U švedskoj ekonomiji u sivoj se zoni godišnje okrene 60 milijardi eura, odnosno 10,8 posto njihova BDP-a.

Udjeli se uglavnom ne mijenjanju značajno kroz posljednjih nekoliko desetljeća, što nam govori da je količina novca koja se godišnje zarađuje i troši izvan zahvata poreznih škara ujednačena, a siva ekonomija stabilna.

Štoviše, sivu je ekonomiju zapravo nemoguće istrijebiti, ona postoji u svim gospodarstvima svijeta, samo je pitanje do koje razine ju je moguće tolerirati. Uobičajeno se alarmi ne pale na udjelima do desetak posto što znači da Hrvatska kontinuirano ima ozbiljan problem s razinom sive ekonomije.

No Hrvatska ima problem i obračunu s tom sivom ekonomijom. Kafići, restorani, kućni majstori, alternativni medicinari, frizeri i zubari, građevinari, trgovci i ribari, obrtnici, poljoprivrednici i mali poduzetnici svih vrsta i profila uglavnom se nađu na popisu potencijalnih krivaca za lov u mutnom i okrivljenika za varanje države.

No koliko doista svi nabrojeni i neki zaboravljeni mogu okrenuti u sivoj ekonomiji u tom našem rasponu od četiri do 20 milijardi eura?

Sitan prihod od sive ekonomije u vremenu visoke inflacije okreće se u trgovinama hranom i pićem, kroz njih se vraća u legalne tokove da bi u ilegalne ponovno isplovio kroz plaćanja rada na crno ili prodaje proizvoda bez računa. To je onaj dio sive ekonomije koji će uvijek biti sveprisutan, koji nije iskorjenjiv ni u švicarskoj zemlji u kojoj su ilegalne aktivnosti vezane uz novac uglavnom rezervirane za najveće banke, a manje za male poduzetnike. No je li to ta siva ekonomija koja može u Hrvatskoj dobaciti do 20 milijardi eura godišnje?

Gdje tražiti novac okrenut u sivoj ekonomiji kada njezina procjena prelazi neku inače neiskorjenjivu razinu i doseže kao u Hrvatskoj čak 30 posto?

Možemo se naoružati kokicama i napeto pratiti porezni progon raznih poduzetnika i njihovih fiskalnih računa zgražajući se nad iznosom sive ekonomije da bismo za deset godina ponovno pročitali da ona doseže ponovno 30 posto BDP-a , samo što će zahvaljujući rastu BDP-a iznos biti i veći. Naime, porezni progon sitnih poduzetnika u posljednjih deset godina očito nije smanjio obim sive ekonomije, pa je naivno vjerovati da će ga smanjiti u idućih deset godina. Možda je to malo prehrabro ustvrditi, ali vjerojatno nije daleko od istine – država se zapravo ne želi ozbiljno obračunati sa sivom ekonomijom, onim njezinim velikim dijelom koji se ne okreće na sitno u sitnom poduzetništvu nego na krupno među malim brojem velikih igrača i nerijetko je su rezultati te sive ekonomije vidljivi u pozamašnoj imovini neobjašnjenog porijekla.

Lakše je naime, uhvatiti, osuditi i kazniti kozmetičarku koja je na crno ljudima lakirala nokte ili zubara koji je bez računa izradio zubnu plombu, ali je već malo problematičnije dirnuti u građevinski sektor u kojem teku rijeke gotovog novca. I tako će bitka protiv sive ekonomije nastaviti biti uzaludna.