Ponašamo se kao razmažena djeca: Je li moguće da je Hrvatska napokon ušla u tranziciju?

Isto vrijedi i obrnuto. Gospodarstvo mora biti ograničeno malim regulacijama kako ne bi preuzelo državu samo radi vlastitog napretka. No kada se dvije birokracije, državna i gospodarska, počnu činiti jedno jedinstveno tijelo sa zajedničkim interesima, bez ikakve mogućnosti kontrole, onda se to naziva socijalizam. Izlazak iz takve mreže birokracije u današnje vrijeme volimo nazivati tranzicijom. I napokon, nakon dugo vremena, došla je i u Hrvatsku. 

Iako smo zakonski zadovoljili određene preduvjete za ulazak u, kako to vole političari nazivati, klub najrazvijenijih zemalja svijeta - Europsku uniju i NATO, Hrvatska ipak nije nikad doživjela bilo kakav oblik gospodarske tranzicije. Imali smo određenu političku pa danas imamo relativnu trodiobu vlasti. Imali smo i društvenu pa smo danas postali zemlja koja u tom klubu najrazvijenijih ima najbolje zakone koji štite LGBTQ osobe i njihova prava, a nedavno smo usvojili i Istanbulsku konvenciju i napravili i društveni korak naprijed, kako neki smatraju. 

No i danas, skoro 30 godina nakon osamostaljenja i određivanja Hrvatske prema tržišnom gospodarstvu i liberalnoj demokraciji, mi nemamo ni jedno ni drugo. Slobodno tržište umrlo je tijekom pretvorbe i privatizacije kad su na 'djelu bili grijehovi struktura što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro pojedinca i zajednice', a liberalna demokracija u kojoj sloboda govora, učenja, obrazovanja, sloboda misli i rasprave umrla je pod grijehovima struktura određenih zajednica i udruga koje su dugim maršem preuzele institucije i slobodu pojedinca da u cijelosti ostvaruje vlastite etičke ciljeve i podredile samo jednom, specifičnom obrascu ponašanja i mišljenja. 

S obzirom na to da su u proteklih nekoliko desetljeća državne strukture propustile dopustiti tržištu da živi i radi i da su trošile novac poreznih obveznika i u ime naše djece i budućnosti taj novac potrošile spašavajući tvrtke koje nisu mogle preživjeti, da to i danas rade, o nekakvom neoliberalizmu i bauku kapitalizma mi u Hrvatskoj ne možemo govoriti. U našem gospodarstvu još uvijek je glavna ideologija socijalizam. Za razliku od našeg, u gospodarski slobodnim društvima strateškim firmama, ako ih uopće moramo u takvim društvima i imenovati strateškim, zovemo one koje proizvode ekstraprofit, a ne gubitaši koje moramo sanirati novcem poreznih obveznika. U takvim društvima većina gospodarstva je u privatnim rukama, opet za razliku od našeg u kojem je većina proizvodnih procesa još uvijek u rukama države. U slobodnim društvima nema govora o miješanju politike u poslove privatnih tvrtki, kao što nema ni ogromne birokracije i sulude administracije koja služi isključivo i samo podizanju razine korupcije. 

No tek su nedavno Hrvati su počeli negodovati protiv poreza, protiv spašavanja posrnulih tvrtki i protiv miješanja politike u privatne, dobrovoljne odnose pojedinaca. Tako da nam ostaje nada da će Hrvatska uistinu i napokon krenuti putem tranzicije koji će omogućiti, barem jednim dijelom onu slavnu, iz 90-ih godina krilaticu: hrvatski novčanik u hrvatskom džepu, hrvatska puška na hrvatskom ramenu. 

Upravo zbog nedostatka slobode u gospodarstvu i korištenju privatnog kapitala i vlasništva, ne možemo ni govoriti o slobodi hrvatskog društva. Društvo koje želi biti slobodno onda prije svega mora prestati nadodavati funkcije onima koje vlada već obavlja. To mi kao društvo ne prestajemo raditi. S obzirom na to da se još nalazimo u stanju mentalnog komunizma, jer kako drugačije objasniti medijsku pozornost koju je dobila Ujedinjena ljevica s novim marksističkim pamfletom iz Šibenika, jedini način na koji mi razumijemo državnost je davanjem svojih sloboda, svojih odgovornosti političarima i vladama. Kao razmažena djeca, nesposobna za preuzeti odgovornost za vlastite pogreške non stop pozivamo državu da nešto učini, a da sami ne shvaćamo da time dajemo političarima, političkim opcijama rešetke s kojima oko nas rade kavez. Tako svakodnevno proširujemo ovlasti birokratima i političarima i proširujemo im polje njihovog djelovanja na sve aspekte našeg života. Oni nas obrazuju, upućuju, objašnjavaju kako ćemo govoriti, kada govoriti i kako misliti. 

I sad se vraćamo na početak teksta. Jer upravo u takvoj državi živimo. Državi koja kontrolira velika poduzeća i plaća njihove radnike, koja posredno kontrolira lokalnu upravu centralizirajući vlast na jednom mjestu, u kojoj birokrati i zaposlenici državnih tvrtki koje imenuje i plaća Vlada novcem poreznih obveznika, zbog svoje brojnosti počnu utjecati na kakvoću življenja pojedinca stvarajući mediokritetsko društvo, tada se takva država unatoč svoj slobodi medija, govora i djelovanja ne može nazivati slobodnom po ničemu osim imenom. E tada živimo u socijalizmu, iz kojeg osim po imenu mi Hrvati nismo nikad izašli.