Pomilovanje udbaškog dvojca značilo bi novi šamar svim žrtvama jugoslavensko-komunističkog totalitarizma

Republika Hrvatska u mnogo je čemu "plitka država", i dalje opterećena brojim tranzicijskim problemima i naslijeđem socijalizma. No i Hrvatska ima svoju duboku državu, tj. one političko-medijsko-financijsko-obavještajne krugove koji imaju presudan utjecaj na mnoge važne odluke u našoj državi. Duboka država u Hrvatskoj nije monolitna. I među njezinim pripadnicima i regrutima nerijetko dolazi do sukoba oko podjele financijskog i političkog kolača. 

Korijeni duboke države

Međutim, ako pogledamo korijene hrvatske duboke države, onda je jasno kako su to prvenstveno relikti moćnih udbaških i komunističkih struktura koje su, koristeći usred rata ideju nacionalne pomirbe, izvršile transmisiju svoje moći i u samostalnu Hrvatsku. Riječ je o strukturama koje su kroz 45 godina komunističke Jugoslavije jako dobro naučile tehnologiju vladanja, a uvijek su bile i pri financijskoj pipi što im je početkom devedesetih omogućilo da – u suradnji s tehnomanagerskim strukturama – osiguraju golemi kapital kojim i danas presudno utječu na financijske i političke procese u državi.

Komunistička tajna policija, koja je u različitim razdobljima imala različita imena, ali ju se kolokvijalno naziva UDBA-om, samo je u emigraciji likvidirala 69 političkih emigranata. Jedan od njezinih osnovnih zadataka bio je borba protiv „ustaško-terorističke emigracije“ i svih onih krugova koji su se zalagali za stvaranje samostalne hrvatske države. Žrtvom djelovanja tajne policije mogli su postati svi oni koji su na bilo koji način ugrožavali jugoslavensko-komunistički poredak. Metode se pritom nisu birale, pa je tako Stjepan Đureković likvidiran sjekirom u glavu. Sama ubojstva izvodio je regrutirani ljudski šljam, no iza svih njih stajao je rukopis samoga vrha jugoslavenske države. 

Kako smo već istaknuli, ideja nacionalne pomirbe poslužila je bivšim obavještajnim strukturama kao instrument kojim će svoju moć transferirati i u novu državu protiv čijeg su ostvarenja prethodno neumorne radile. "Jednom žandar, vazda žandar", stara je izreka kojom se opisuje mentalni sklop ljudi iz represivnog i obavještajnog miljea. Nije rijetkost da se nova država koristi uslugama upravnog, pa dijelom i represivnog aparata neke bivše države. Čak je i Nezavisna Država Hrvatska zadržala dio kadra iz monarhističke Jugoslavije. Slično nismo vidjeli 1945. s obzirom na to da je nova komunistička vlast bila stava da "bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas".

Ne dira se onoga tko ima moć

Hrvatske su vlasti početkom devedesetih bilo mnoge "milosrdnije". U knjizi profesora Josipa Jurčevića "Slučaj Perković: Spašavanje zločinačke budućnosti" možemo pronaći vrlo zanimljiv podatak kako je približno 90 posto djelatnika Službe državne sigurnosti (SDS) iz razdoblja jugoslavensko-komunističkog jednoumlja ostalo na svojim položajima i nakon raspada komunizma i Jugoslavije, dakle u samostalnsoj Hrvatskoj. Mislim da se ovog podatka uvijek trebamo prisjetiti kada se pitamo zašto nam je stanje u državi takvo kakvo jest, tim više što je usporediv obrazac primijenjen i na drugim područjima društva i države, a posebno u gospodarstvu.

Bivši službenik UDBA-e Željko Kekić Pauk u knjizi "Čovjek i njegova sjena" bio je vrlo eksplicitan: "Danas Hrvatsku nemaju oni koji su se za nju borili, nemate ju Vi koji ste za nju robijali, niti je imaju domoljubi. Hrvatsku imaju oni koji je nikada nisu htjeli, a to su moji kolege udbaši, koji su se uknjižili na Hrvatsku, kao na svoj posjed, s vlasništvom 1/1".

S obzirom na sve navedeno, ne čudi što nitko, ali baš nitko iz udbaških i komunističkih struktura jugoslavenske države nije osuđen pred hrvatskim sudovima. Ne dira se onoga tko ima moć. A posljednjih dana vidimo da se nastoji eliminirati jedini lustracijski akt moderne hrvatske povijesti, a to je osuda Josipa Perkovića i Zdravka Mustača pred njemačkim sudom. Ove se nastoji ekskulpirati tobožnjim velikim zaslugama za stvaranje hrvatske države iako im se čitav posao prije 1990. svodio na suzbijanje hrvatskih težnji za slobodom. A i te "zasluge" iz devedesetih bile su potaknute pojavom Slobodana Miloševića koji je mnoge podsjetio na to da su ipak Hrvati. 

Pomilovanje udbaškog dvojca značilo bi novi šamar svim žrtvama jugoslavensko-komunističkog totalitarizma i novu sramotu hrvatske države. Osuda zločina i zločinaca nije samo pravno pitanje, nego i pitanje elementarnog morala. Nemoralno je da bivši sluge totalitarnih sustava i u demokraciji ne samo da imaju jednaka prava kao njihove žrtve, nego se u hrvatskom slučaju doslovce ovima izruguju. Država bez pravde jednostavno nema budućnosti.