Političko Sarajevo očito vodi kroatofobnu politiku, a Hrvate je označilo kao neprijateljski faktor

Ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da svaka zvijer pokaže svoj trag. I prije nego je prema dobrome diplomatskom običaju provjereno radili se o autentičnoj izjavi, sarajevski krugovi krenuli su s lavinom svojih kroatofobnih komentara. 

Primitivne kroatofobne izjave

Željko Sejdo Komšić požurio se Kolindu Grabar Kitarović proglasiti nestabilnom osobom, drugi bošnjački član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović ocijenio je da Hrvatska vodi "fašističku politiku" prema BiH, a "ugledni" bosanskohercegovački novinar i bivši kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva Bakir Hadžiomerović Predsjednici Republike Hrvatske opsovao je mater i nazvao je "ustaškom kobilom". 

Iako je riječ o primitivnoj kroatofobnoj izjavi, koja nije upućena isključivo osobi Kolinde Grabar Kitarović, nego instituciji Predsjednika RH, tu izjavu nisu imali potrebu osuditi domaći ljevičarski i progresivoidni krugovi (sličan se sličnome veseli), ali su zato, prije provjere autentičnosti izjave, Jadranka Kosor i Drago Carlos Zvonimir Pilsel požurili olakšati se po Hrvatskoj i dati za pravo sarajevskim kroatofobnim krugovima. 

Novinarka Jerusalem posta na kraju je priznala da je izjava koja je izazvala buru zapravo plod njezine interpretacije, a sporni dio teksta na webu je i izbrisan. Bošnjački političari, kao što je bilo i za očekivati s obzirom na njihov loš kućni odgoj i nepostojanje političke kulture, nisu se ispričali za svoje primitivne izjave, a glasa nije bilo za čuti niti od strane domaćih lijevih i pseudoliberalnih trubadura koji zbijaju redove i čekaju neku novu priliku da napadnu Kolindu Grabar Kitarović, koja uopće nije bez pogrješaka u svojoj politici, ali je očigledno da njezini protivnici od baš svake njezine izjave pokušavaju stvoriti materijal za napadanje i izrugivanje.

Moderni džihad je rođen u Bosni i Hercegovini

Neovisno o tome što je izjava da su vlast u BiH preuzeli militantni islamisti na kraju osporena, vrijedi se zapitati nije li ta izjava možda i činjenično točna, kao što su primijetili brojni komentatori na društvenim mrežama? Mišljenja sam da bi bilo debelo pretjerivanje tvrditi da islamisti drže vlast u BiH, no nema nikakve dvojbe da u susjednoj državi postoji utjecaj radikalnog islama. Iranski utjecaj u BiH bio je prilično jak devedesetih godina (unatoč tome što su bosanskohercegovački muslimani uglavnom suniti, a Iran glavna šijitska država), no s vremenom je njihova nazočnost bitno smanjena, a ojačao je utjecaj Turske (doktrina neoosmanizma) i Saudijske Arabije koja investira velik kapital u susjednu državu.

U Bosni Hercegovini danas postoji 21 paradžemat u kojemu se okupljaju vehabije, pripadnici radikalne vehabijsko-selefijske inačice islama koji uživaju potporu Saudijske Arabije. Bivši džihadist Maajid Usman Nawaz u svojoj biografiji piše da je moderni džihad rođen upravo u Bosni i Hercegovini. Ritualna klanja bila su specijalnost postrojbe El-mudžahid (dio 7. muslimanske brigade u sastavu 3. Korpusa Armije BiH pod neposrednim Izetbegovićevim zapovjedništvom) koja su počinile stravične zločina nad Hrvatima i Srbima. 

Prema procjenama hrvatskih službi, u BiH živi oko desetak tisuća radikaliziranih pripadnika islama. Tvrditi da islamisti vladaju BiH bilo bi nekorektno (iako Sarajevo nema problema izjaviti da Hrvatskom vladaju fašisti i ustaše), no njihov utjecaj nije zanemariv o čemu svjedoči i činjenica da je u ožujku 2016. reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović u posjet primio Imada Al-Husina poznatijeg kao Abu Hamza. Abu Hamza je bio ratni vođa mudžahedinskih boraca u Gučoj Gori i jedan od vođa kampa na Orašcu gdje je ritualno odsječena glava srpskome civilu Dragoljubu Popoviću. U tome kampu bili su zatvoreni i ugledni travnički Hrvati, uključujući svećenike i časne sestre, nad kojima su se vojnici tzv. Armije BiH iz odreda El – mudžahid  nekoliko mjeseci iživljavali.  

Hibridni rat protiv Hrvatske i Hrvati kao neprijateljski faktor

Reakcije Sarajeva nakon objave lažne vijesti u Jerusalem postu zapravo nisu nimalo iznenađujuće. Već nekoliko godina Sarajevo vodi hibridni rat protiv Hrvatske koji se manifestira na više razina. Od špijuniranja hrvatskih političara i gospodarstvenika od strane bošnjačke OSA-e, preko onemogućavanja promjene Izbornog zakona i nametanja Hrvatima Sejde Komšića za člana Predsjedništva do opstrukcija glede izgradnje Pelješkog mosta. Sarajevo vodi vrlo očitu kroatofobnu politiku i Hrvate je jasno označilo neprijateljskim faktorom. 

Neprijateljstvo ide do te mjere da sarajevski novinari pozivaju Bošnjake da ne ljetuju u Hrvatskoj, nego u Turskoj, zaboravljajući one stotine tisuća muslimana koji su – pomozi sirotu na svoju sramotu – devedesetih zbrinjavati po hotelima Splita i drugdje. Tada im nije smetala hrvatska obala, možda zato što su "ljetovanja" bila besplatna? Iako je vojna akcija "Oluja" spriječila genocid nad Bošnjacima u bihaćkoj enklavi, vidimo da pojedini generali Armije BiH, koje se optužuje za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, danas u svojoj mržnji i maloumnosti tvrde da je zapravo BiH spašavala Hrvatsku.

U politici vrijede diplomatska pravila i naravno da od hrvatskih političara ne možemo očekivati da stanje stvari javno detektiraju jasno i precizno kao novinari i analitičari. Međutim, zaokretanje hrvatske politike prema Sarajevu postaje nužnost. Neovisno o svim mogućim političkim patronima Sarajeva, Republika Hrvatska i Zagreb imaju moćniju poziciju nego Sarajevo. Demografski, politički, vojno, ali i vanjskopolitički (RH je članica EU-a i NATO-a). Krajnje je vrijeme da tu poziciju krenemo i koristiti i da zaustavimo političku dekapitaciju naših sunarodnjaka u Bosni i Hercegovini. Pitanje je, međutim, ima li hrvatska politika hrabrosti za takav iskorak?