Političko kadroviranje i popularno 'uhljebljivanje' kao temelj hrvatskog 'napretka'!

U članku „Hrvatska u raljama klijentelizma“ dr. sc. Kristijan Kotarski klijentelizam definira kao „selektivnu distribuciju koristi u zamjenu za pružanje političke podrške“. Koristi koje percipiraju pobornici takve političke prakse – navodi Kotarski – uključuju: zaposlenje u javnom sektoru, gotovinska plaćanja, političke usluge, ugovori uz privilegirane uvjete za odabrane privatne tvrtke te selektivno pružanje javnih dobara poput obrazovanja i zdravstvene skrbi. Ne-tržišna razmjena predstavlja bitnu komponentu klijentelizma. Autor se u ovome radi bavi klijentelističkim praksama u državnim poduzećima i klijentelizmom u domeni socijalne politike.

Klijentelizam lokalnih vlasti

Problematikom klijentelizma lokalnih vlasti u nekoliko istraživačkih radova bavio se ekonomist Vuk Vuković. Vuković se pozabavio transferima (pomoćima) iz središnje države lokalnoj državi s ciljem postizanja izravnanja fiskalne nejednakosti (pojedini gradovi i općine, kao što je poznato, ne mogu sami prikupiti dovoljno poreznih prihoda za financiranje javnih usluga). Istraživanja koja je Vuković proveo pokazala su da zbog političke motivacije alokacije sredstava središnja država ne ispunjava svoju funkciju poticanja lokalnog razvoja. U praksi tako imamo primjer da bogatiji gradovi i općine s većim fiskalnom kapacitetom dobivaju više novca iz središnjeg proračuna nego siromašnija mjesta.

Vuković je nadalje na temelju istraživanja pokazao da postoji pozitivan odnos korupcije i reizbora i da se lokalnim čelnicima u Hrvatskoj isplati biti korumpiran do određene granice kako bi maksimizirali vjerojatnost političkog opstanka. Građani zbog raznih razloga prihvaćaju određenu razinu korupcije koju potvrđuju izbornim ponašanjem, iako ju delarativno odbacuju. Zbog „fiskalne iluzije“ i „krade, ali nama dade“ mentaliteta građani biraju čak i kandidate koji su sudski procesuirani ili su završavali u zatvoru radi korupcije. Glasači nerijetko kažnjavaju fiskalnu odgovornost i nagrađuju proračunski populizam i potpuno im je opravdano da nacionalna vlast kupuje glasove dajući lokalnim načelnicima iz iste stranke više proračunskog novca.

Što je veća korumpiranost lokalnog čelnika, to je veća porezna stopa koju nameće. Jer, veći porezi – logično – znače i veću oazu za financiranje izgrađene mreže lokalnoga klijentelističkog sustava, tj. „hranidbenog lanca“.

Negativne posljedice klijentelizma

Klijentelistički kapitalizam (koji bi u hrvatskom slučaju mogli nazvati kumsko-rodijačko-mafijaškim kapitalizmom), a gore izneseni rezultati istraživanja samo su jedna njegova dimenzija, jasno je da ima izrazito negativne učinke na ekonomske aktivnosti i funkcioniranje političkog sustava, od kojih su svakako najvažniji porast javnog duga i javne potrošnje (što je, dakako, praćeno konstantnim podizanjem stupnja porezne presije) i nemogućnost reforme javne uprave u smislu njezine racionalizacije i uspostave kvalitetnog sustava regrutiranja i evaluiranja državnih službenika.

Visoki porezi, glomazna i nedjelotvorna javna uprava (bitno regrutirana sustavom negativne selekcije po političkom ključu), korupcija i hiperbirokacija glavni su kočničari ekonomskog razvitka Hrvatske. Začarani krug klijentelističkog kapitalizma uništava privatni sektor, malo i srednje poduzetništvo, koje je temelj ekonomskog razvitka svake uspješne države. Država u kojoj se raspravlja o tome trebaju li nam borbeni zrakoplovi, iako je sigurnost jedna od temeljnih funkcija svake države (a avijacija elita svake vojske), a proračunska sredstva koriste za popularno „uhljebljivanje“ partijskih instalacija po javnoj upravi i državnim poduzećima (stvaranje biračke baze) – dugoročno je osuđena na propast.

Klijentelistički sustav posljednjih godina obilno rađa otrovnim plodovima od kojih je najvidljiviji iseljavanje mladih ljudi iz Hrvatske, i to ne samo zbog nedostatka radnih mjesta (prema najnovijim istraživanjima 60% iseljenih je prije odlaska u Njemačku imalo posao!), nego i zbog toga što su psihološke posljedice klijentelističke džungle takve da su ljudi izgubili optimizam i vjeru da se u Hrvatskoj išta može promijeniti. „Ako nemaš veze – onda si bezveze“ – glavno je pravilo zapošljavanja u Hrvatskoj kad je u pitanju javni sektor, čija skupa cijena održavanja uništava mogućnosti otvaranja novih radnih mjesta u privatnom sektoru.

Hrvatski mirovinski i zdravstveni sustav već su sada na rubu održivosti, a uz nastavak sadašnjih trendova (Hrvatska iseljavanjem gubi „poreznu bazu“ za financiranje mirovina i zdravstvene zaštite) kroz pet do deset godina posve će krahirati.

No, hrvatski političari vječiti su optimisti. Umjesto poduzimanja trenutnih mjera koje će hrvatskome gospodarstvu dati malo svježeg zraka, a od kojih su ključni smanjenje porezne presije i određena doza deregulacije, što bi djelovalo stimulativno za privatni sektor i posljedično dovelo do otvaranja novih radnih mjesta, oni se i dalje bave političkim kadroviranjem i „uhljebljivanjem“ svojih pulena na unosno plaćene sinekure. O tempora, o mores, živio hrvatski progres!