POLITIČKI ULTIMATE FIGHT: U borbi za gradonačelnička mjesta, suparnici neće birati sredstva; udaranje 'ispod pojasa' potpuno je 'normalan' običaj

Zagreb je financijsko i političko središte Hrvatske, a dužnost gradonačelnika je po svojoj moći i utjecaju jedna od najvažnijih u hrvatskom političkom životu. 

Hrvatska već dugo živi u poluizvanrednom stanju, koje nije proglašeno - od epidemioloških mjera kojima se pokušava suzbiti širenje virusa, do svakodnevnih afera, muljaži, pljački i otimačine državne imovine: čitaj- imovine građana.

Većina građana nema više ni snage, a bogami ni živaca za gledanje političkih emisija, a i vijesti jedva odgledaju, upravo zato što im se čini da su u onom poznatom američkom filmu ''Beskrajni dan'', s genijalnim Billom Murrayom, u kojem se glavnom junaku događaji stalno vrte iznova. Upravo tako- u Hrvatskoj se stalno iznova ponavlja gomiletina crnjaka, krađa, afera, lopovluka, nesreća, u posljednjih godinu dana i užasnih potresa. 

'Ubijanje' lošim vijestima

Svakodnevno nas se ''bombardira'' i fotografijama i tekstovima o jezivim mučenjima ljudi i životinja.

Stoga se ljudi, s kime god da razgovarate, povlače sve više u samoizolaciju, čak i bez ove propisane zbog Covida-19, jer je tolerancija na negativne događaje i niz loših vijesti jednostavno teško psihički izdrživa.

''Osjećam se kao da me pogodio šleper pa se malo utješim gledajući povijesne dokumentarce na kablovskoj, jer me sve na hrvatskim programima nervira. Na trenutke mi se čini da sam preosjetljiv, ali razgovarajući s ljudima na poslu, u životu, vidim da su svi već poluludi od ovakvog življenja'', kaže mi jedan prijatelj, već iznemogao od svakodnevnih horrora.

'Politički virus' uništava sve pred sobom

I sama sam neki dan ''kukala'' vlastitoj sestri kako ''ne mogu više'' i ''dosta mi je svega'', uz opasku kako bih ''zbrisala negdje u neku zabit gdje nema novina i televizije, a ni ljudi'', na što mi je ona, na moje pitanje, ''dobro, Ivona, kakav mi to život vodimo?'', jednostavno odbrusila- ''nikakav''. Od tada to zovem Ivonin poučak.

Doduše, ona je, uz ostalo i zbog ovakvih tegobnih razloga prije četiri godine odselila u Irsku zatvorivši vrata užasima kojima nas se stalno zasipa. Oni se žestoko bore protiv virusa, ali barem nisu opterećeni političkim virusom koji razara tkivo Hrvatske i njezinih građana.

Povrh svih tegoba s kojima se suočavamo, gledajući pritom i stalni dramolet na relaciji predsjednik-premijer, u kojemu nas Andrej Plenković i Zoran Milanović uvlače u svoje gotovo 30-godišnje razmirice, ali sada na moćnim političkim pozicijama, sada smo u vremenu ususret lokalnim izborima. A na njima su ulozi visoki i ništa nije prepušteno slučaju.

Izgubljeni građani, nemilosrdna država

U ring je ušla nekolicina kandidata, a međusobna su ''podmetanja'' i udaranje ''ispod pojasa'' te prave verbalne šamarčine koje udaraju također postala dio svakodnevnog trpnog življenja u Lijepoj Našoj. U kojoj su, građani- potpuno pogubljeni. I to ne treba prikrivati, niti gurati glavu pod tepih, jer naočigled gledamo kako osiromašujemo, ne iz dana u dan, već iz sata u sat. Korona-kriza nas je dotukla, a kako stvari stoje, bit će još i gore. I već jest, a priče kako smo dotaknuli dno nisu točne - jer do dna ima još.

Država okrutno traži svoja davanja, PDV nam je najveći u Europi, cijene hrane preko noći poskupljuju, što se itekako vidi i osjeti na tankom kućnom budžetu. Tko je kriv onima koji još imaju, zamislite, u 21. stoljeću, i automobil i koji imaju sreću da rade i primaju plaću redovito - a takvi su najčešće u državnom i javnom sektoru; čast privatnim poduzetnicima koji poštuju sve regule, a država ih ''guli'' do zadnje kapi krvi.

'Pretorijanci' ganjaju građane za svaku minutu kašnjenja

Ima da platimo sva davanja državi koja guta ''šakom i kapom'' i šutimo. I krug se tu zatvara- ako i građanima plaća kasni, ili je, žalosti li, ne dobivaju mjesecima (a tako je sa stravično velikim brojem zaposlenih u ovoj državi), onda i oni moraju pričekati s plaćanjem dadžbina državi. I tako vječno netko nekome duguje- država nama, mi državi; lokalna uprava ''dere'' po svojem, a tamošnji šerifi kroje pravdu od županije do županije, uvijek ista, stara, već izlizana priča.

No, da ne bude zabune- država, dakle, ova središnja, glavna, ima čitavu sjajno organiziranu vojsku koja ganja sve dužnike po pitanjima svega i svačega i tu nikada nema kašnjenja. Jeste li možda ikada čuli da je nekome banka zakasnila poslati opomenu zbog neplaćenog računa na kartici? Ili, ne daj Bože, zbog neplaćene, a dospjele stambene rate? Ili neplaćene struje? Ne, niste, jer to se ne događa, kada vojska utjerivača naših dugova revnosno radi; moguće je da oni i najodgovornije rade od svih nas.

Samo, ti utjerivači naših dugova, ustrojeni kao Pretorijanska garda koja točno vodi računa o svakoj minuti kašnjenja naših plaćanja, nemaju obrijane glave kao oni iz filmova koji ti polome noge i ruke ako si dužan kakvom mafijaškom bossu. Pretorijanci koji vrebaju nad svakom sekundom naših nedospjelih uplata uglavnom su pristojni ljudi koji vješto barataju kompjuterima i brojkama. I svaka ih vlast ima pa je to potpuno u redu.

Samo, u malo kojoj državi je ovakav kaos kao u našoj, gdje mjesecima rintaš, poslodavac ti ne daje plaću, ti i dalje rintaš, on se bogati, a ti dolaziš čekajući svoju crkavicu. A država istodobno očekuje redovito podmirivanje svojih obaveza.

I još je dio ove prekrasne, a tako nesretne zemlje razoren nedavnim katastrofalnim potresima pa je već 30-40 kilometara od metropole ''spaljena zemlja'', ruševine, prizori iz apokaliptičnih filmova, a i dan-danas mnogi ljudi nemaju vodu, ni struju; hej, u vremenu kada smo sletjeli na Mars i kada nas zbog pandemije nevjerojatno jaka tehnologija održava na životu, jer da je nemamo, u sadašnjoj blokadi svijeta mogli bismo samo sjesti i plakati, a onda krenuti putem pučkih kuhinja. To ne znači da nećemo.

Mlaćenje 'verbalnim toljagama'

I sada, u ovakvoj shizofrenoj situaciji, koga, zapravo, uopće zanimaju nekakvi izbori, k tome još i lokalni? U kojima se kandidati već u prvih mjesec dana kampanje ''mlate'' verbalnim ''toljagama'', što i mogu, jer riječ je o situiranim ljudima koji žele i dodatnu političku moć. Svi oni koji su barem jednom zakoračili u političku arenu, dobro znaju da je politika najveći afrodizijak i zato joj se uvijek iznova i vraćaju, kakav god posao u međuvremenu radili. Jer, u njoj je to čemu streme- raskoš, novac, kadroviranje, crveni tepisi, nepresušni financijski bunari.

Građani? A da, oni su negdje na kraju te podulje liste beneficija. Čast, dakako, poštenim izuzecima među kandidatima u cijeloj Hrvatskoj.    

''Uopće ne razumijem ljude koji druge vrijeđaju na osnovu fizičkog izgleda, godina, vjere, nacionalnosti, a ne razgovaraju argumentima'', jednom je prilikom izjavio u intervjuu slavni francuski vozač Alain Prost, četverostruki prvak u Formuli 1. Pokušavajući mu osporiti sjajan talent, Prosta su vrijeđali zato što je nizak, ali on je takvima začepio usta osvajajući titulu za titulom.

'Heroji' pod lažnim nicknameovima, izađite iz svoje anonimnosti

Uvrede pljušte na sve strane, posebice na portalima, punima ''heroja'' pod nickovima, koji zaštićeni anonimnošću pljuju po svemu. Vrijeđaju kolumniste, novinare, predsjednika, premijera, ministre, gradonačelnike, župane, sve što misle da mogu. Pa i mogu, to je demokracija, sloboda govora. Ali, potpišite se, gospodo. U čemu je tu problem? U slobodnoj državi zbog svog mišljenja nitko ne treba strahovati zbog toga; dapače, to je poželjno, neka cvijeta tisuću cvjetova.

Najmanje se komentira ono što netko izgovori, bilo u dobroj, bilo u manje dobroj namjeri, ali sve je to politička borba, a najviše udara po njima osobno, vrijeđajući ih da su ''ustaše'', ''partizani'', ''četnici'', ''titooisti'', ''bivši Jugoslaveni'', ''pederi'', ''pijanci'', ''Srbi'', ''Bosanci'', ''lopovi'', ''debili'', dugačak je i nepregledan niz nemaštovitih gadarija koje čitamo.

Svašta se tu nađe, ako se pobuniš, ne smiješ, jer, to je- ''sloboda medija''. Novinari pišu pod svojim imenom, iznose stavove javno, a kojekakvi tipovi sakriveni iza kompjutera na poslu, ili doma psuju ti mater jer imaš zelene, a ne plave oči, ili ti poručuju da pišeš pjesmice i da si zapravo tupan/tupača. Administrator na portalu, koji bi trebao skidati takve uvredljive komentare često spava ili ga baš briga, jer će možda zbog uvreda biti veći ulaz na stranice.

Ma kako da ne. No, u tome je valjda i draž pisanja- da te svaki lik opauči kako stigne. Ipak, za te uvrede nisi plaćen, a moraš ih trpjeti, pritom još i bilježeći ''fajtove'' svakojakih političkih veličina koje nas ne puštaju na miru ni pet minuta, već na nama liječe svoje ego-tripove.

Zemlja u poluanarhiji

Zato me posebno živciraju oni koji trabunjaju kako nisu znali što potpisuju ili su sjedili kao koferi na nekim sastancima, valjda igrajući ''kružić-križić'', dok se, primjerice, raspravljalo o nekom važnom, strateškom nacionalnom pitanju.

Posebno su otužni oni koji se ulizuju i dižu spomenik onima koji su trenutačno na poziciji, a sada, kada ih više nema, nabacuju se blatom na grob koji se još nije ni ohladio. Za života su ga doživljavali kao - božanstvo na zemlji. Sada ga treba još jače zatrpati u zemlju.

Razumijem dobro što je hijerarhija i prema tome valja imati poštovanja, jer bi u suprotnom vladala anarhija. Ali, u ovoj državi, unatoč tome što postoji ta hijerarhija, ipak vlada poluanarhija. Stvarno se više ne zna tko što radi, potpisuje, dopisuje ili otpisuje. Svi nešto napola znaju, a nisu krivi ni za što. Pogotovo mi je to drago čuti iz usta onih u Banskim dvorima. Ili s Pantovčaka. Ili s druge strane Markova trga, iz Hrvatskoga sabora.

Kako bilo da bilo, guramo dalje iz šupljeg u prazno. Ajde, neka, naviknuti smo na to pa još jedan tjedan gluposti ne znači ništa. Ako ništa drugo, bar je glupost bezgranična, a toga nam ne nedostaje.

Maske preko očiju

Stoga, u muci svagdašnjoj, mirne duše možemo uzeti kokice i gledati ultimate fight na političkoj sceni; iako više nije ni zabavno, jer odavno je već riječ o doslovce preživljavanju, a niti više imamo zanimanja za te beskonačne, dobro poznate igrice, nije pretjerano reći, nakon što smo promatrači gotovo 30 godina - običnom, ''malom'' čovjeku, zapravo, ništa se bitno neće promijeniti u njegovom životu sastavljenom od sakupljanja komadića dostojanstva i silnih računa.

No, ni to većinu ljudi već odavno ne zanima - vremena su preteška, riječi koje slušamo pregrube, budućnost neizvjesna, a količina laži u javnom prostoru nepodnošljiva.

Izdržali smo sve do sada, a izdržat ćemo sigurno i još dva mjeseca kampanje i prljavština koje će tek izaći na vidjelo, a poslije, tko zna. Šteta što zaštitnu masku ne možemo staviti preko očiju, da ne vidimo ovu tugu oko nas.

Ne možemo pogledati ni u oči generacijama koje dolaze, a koje su već sada duboko nesretne, jer zbog zatvorenih granica nisu uspjele ''zbrisati'' iz ove opustošene države. U toj nesreći je i naša sreća, da su nam mladi prisilno ostali, ali, sadašnje političke garniture, bez obzira koje orijentacije bile, nisu učinile ništa da zaustave raspad ove tako lijepe, a tako nesretne države. 

Pa ima li na horizontu ikoga tko bi konačno mogao podvući crtu ovoga beskraja? Kažu mudri da ''nada umire zadnja''; vjerujete li u to?