Politički sustavi i obrambeni mehanizmi demokracije u Europi

Štoviše, naklapanje o ugroženosti demokratskoga poretka se nastavlja, jer se pobjeda Emmanuela Macrona na predsjedničkim izborima zlonamjerno tumači kao tek privremena odgoda crnog scenarija, koji da ponovno prijeti na parlamentarnim izborima, što će se održati: prvi krug 11, a drugi 18. lipnja.

I predsjednika republike i parlamentarne zastupnike Francuska bira sustavnom apsolutne većine, dvokružno. Model u kome se parlament bira tako da je država podijeljena u onoliko malih uninominalnih izbornih jedinica, koliko zastupnika se bira, a svaki zastupnik mora biti ili u prvom krugu izabran apsolutnom većinom, ili mandat mora izboriti u drugom krugu, i to najvećim brojem glasova u izbornoj jedinici, nazivamo „francuskom modelom“. Uostalom, i Hrvatska je preuzela „francuski model“ i za izbor svoga Predsjednika, a primijenila ga je i na prvim parlamentarnim izborima, za izbor svih triju domova tadašnjeg Sabora.

Dvokružni izborni sustav omogućuje svakom biraču da u prvom krugu glasuje „srcem“, za onog kandidata koji je najbliži njegovim prioritetima. Međutim, u drugom se krugu više ne glasuje „srcem“, nego razumom i to je krug u kome se može „popraviti šteta“.

Naime, građani koji pripadaju demokratskom ustavnom luku, imaju svoje stranačke preferencije, ali ih sve povezuju temeljne demokratske vrednote. Ako su karta pale tako da neki od kandidata dovodi u pitanje temelje demokratskog poretka, u drugom se krugu demokratski glasači grupiraju oko onog kandidata koji pripada demokratskoj političkoj areni, a ima najviše šansi u odmjeravanju izborne snage s protudemokratskim kandidatom.

U drugi izborni krug načelno ulaze svi oni kandidati koji prijeđu 11 postotni izborni prag, ali je običaj da se oni kandidati, koji nemaju šanse biti izabrani, unatoč tome što su prešli prag, povlače u korist onog kandidata koji ima tu šansu, tako da su u drugom krugu izbori kao i na predsjedničkim izborima obično odmjeravanje snage dvoje kandidata.

Kao što su na predsjedničkim izborima protiv Le Pen u prvom krugu poraženi konzervativci i socijalisti pozvali svoje birače da glasuju za centrističkog Macrona, tako će se i na parlamentarnim izborima stvarati koalicija socijalista, republikanaca i Macronovih liberalnih demokrata, koja će Nacionalnu frontu s lakoćom ostaviti na marginama francuskog parlamenta.

Izborni sustav u Francuskoj nije slučajno oblikovan tako da osigurava snažan mehanizam obrane demokracije. Francuska V. republika politički je dizajnirana tako da osigurava elementarnu političku stabilnost, što je Francuskoj nije pružala III. republika (od 1870. do početka II. svjetskog rata) sa svojom permanentnom političkom nestabilnošću, usporedivom s nestabilnošću koja je obilježavala weimarsku republiku u Njemačkoj u razdoblju između dva svjetska rata.

Francuske ustavne pravnike i politologe zabrinjavala je mogućnost da se u takvim nestabilnim uvjetima i Francuskoj dogodi ono što se dogodilo Njemačkoj – da se pojavi protudemokratski pokret koji bi trećinskom potporom u biračkom tijelu mogao formalno demokratski uspostaviti kontrolu nad parlamentarnom većinom, a onda uvesti tiraniju i apsolutističku vlast. Francuski odgovor na ovaj izazov bila je izgradnja polupredsjedničkog sustava i odabir izbornog modela apsolutne većine.

I Njemačka je političku nestabilnost otklonila kao opasnost ustavnim modelskim rješenjima. U Njemačkoj su se odlučili za model „kancelarske demokracije“ koji sprečava nestabilnost vlade i stalno ponavljanje parlamentarnih izbora zbog raspadanja parlamentarnih saziva, a defragmentacija stranačkog sustava osigurana je primjenom „njemačkog izbornog modela“ koji osigurava ostvarivanje i prednosti razmjernih izbornih sustava, ali isto tako i onih većinskih.

Nijemci parlament biraju razmjernim sustavom, ali tako da polovinu svih parlamentarnih zastupnika izabiru izravno, u malim izbornim jedinicama, i to modelom relativne većine. Međutim, na taj način se ne postiže pretjerana nadzastupljenost neke od stranaka, jer se ravnoteža uspostavlja time što se mandati osvojeni u malim izbornim jedinicama odbijaju od mandata što ih stranka osvoji razmjernim sustavom.

Pretjerana fragmentacija parlamenta osigurava se relativno visoko postavljenim izbornim pragom, od 5 %, koji se ne utvrđuje na razini izborne jedinice (savezne države) nego na nivou središnje države. Mandate u parlamentu osvajaju stranke koje imaju najmanje 5 % glasova na državnoj razini ili one koje osvoje najmanje tri izravna mandata u malim izbornim jedinicama.

Jedino je Danska manjinska stranka izuzeta od primjene izbornog praga, i kad bi ona nastupala na izborima ostvarila bi mandat i pobjedom u jednoj izbornoj jedinici (međutim, Danci se u Njemačkoj ne koriste ovim političkim pravom na razini središnje države, a njihova manjinska stranka natječe se na izborima samo za lokalne vlasti i u saveznoj državi Schleswig-Holstein.

U Hrvatskoj smo u dva izborna ciklusa, 1992. i 1995. godine, Sabor birali prema modelu sličnome onom kojim se koriste u Saveznoj Republici Njemačkoj (razlika je bila tek u tome da nije uspostavljana ravnoteža između broja mandata osvojenih u malim izbornim jedinicama s onima sa stranačkih lista, te što je u drugom ciklusu smanjen broj mandata osvojenih neposredno u malim izbornim jedinicama).

U Hrvatskoj elementarna politička stabilnost postaje problem, a očito je da model parlamentarne vlade i razmjerni izborni sustav, ovakav hibridni kakav primjenjuje Hrvatska, s izbornim pragom koji se utvrđuje na razini izbornih jedinica, ne funkcionira dobro.

Politički sustav počinje generirati nestabilnost. Na početku svoje političke samostalnosti, dakle, u vrijeme kad je demokratska politička kultura prosječnog građanina bila još prilično skromna, a isto takva su bila i iskustva političke klase u nastajanju s parlamentarnom procedurom, primjena francuskog izbornog modela osigurala je miran prijenos vlasti i stabilno uspostavljanje parlamentarnog poretka.

Primjena modela nalik njemačkom, nakon toga, ubrzala je racionalnu defragmentaciju stranačkog sustava i potakla izgradnju demokratskih koalicija. Defragmentacija je, doduše, nastavljena i s modelom koji primjenjujemo od 3. siječnja 2000. nadalje, tog hibridnog razmjernog sustava, ali u zadnja dva ciklusa taj je model omogućio pojavu populističkih pokreta koji, de facto, blokiraju racionalan parlamentarni život.

Zanimljivo je primijetiti da Marine Le Pen i njena Nacionalna fronta u francuskom parlamentu redovito imaju marginalnu ulogu, tek zanemariv parlamentarni klub. Međutim, stranka je počela uspostavljati veći utjecaj na nacionalnu politiku zahvaljujući rezultatu izbora za Europski parlament i tome što je u njemu osvojila 20 mandata te ostvarila i relevantna financijska sredstva koja troši za svoje „domaće“ političko djelovanje. Paradoks je što je francuska domaća politička arena protudemokratski kontaminirana utjecajem protueuropske stranke u Europskom parlamentu. Još veći je, naravno, paradoks vezan uz Nigela Faragea i njegov UKIP. Ta stranka koja je populističkom kampanjom provocirala odluku o izlasku Britanije iz EU uvijek je gubitnik izbora većinskim sustavom u Britaniji, ali je na političkoj sceni ojačala zahvaljujući sudjelovanju u Europskom parlamentu, u sadašnjem sazivu čak s 10 zastupnika.