Politički kapital Josipovića, suprotno onom što on misli, ravan je nuli

Predsjednik SDP-a Zoran Milanović čekao je do pretposljednjeg dana „tranzicijskog predsjedništva“ Ive Josipovića da bi poraženom na izborima uputio poziv da se vrati u SDP. Kad se takvi pozivi šalju javno, jasno je da su izrečeni s „figom u džepu“, a poziv Josipoviću zapravo je bio tek malo manje nepristojan od onoga drugog, što ga je Milanović, u istom dahu, poslao Predsjednici da dođe na sjednicu Vlade.

Pitanje, na koje nema odgovora, a vezano je uz taj poziv, u dobroj je mjeri istovjetno pitanju koje se nameće vezano uz poziv Predsjednici da prisustvuje sjednici Vlade. Kao što nije shvatljivo zašto bi predsjednica Republike bila na sjednici Vlade u Milanovićevoj režiji (jasno je što bi radila na tematskoj sjednici Vlade, sazvanoj na njen zahtjev, ali ne i čemu bi bila na nekoj od redovitih sjednica, koje traju po nekoliko minuta i na kojima nema nikakve ozbiljne tematske rasprave) nije jasno niti to što bi dosadašnji predsjednik Ivo Josipović radio u SDP-u. Otkad ga vodi Milanović, SDP nije stranka unutar koje bi se vodile ozbiljne rasprave o političkim problemima, nije stranka koja bi razvijala socijaldemokratsku političku doktrinu, u kojoj bi se promišljale ozbiljne javne politike i definirale političke alternative.

Nekoć su SDP-ovci to radili, funkcionirali su i kao dobar debatni klub, okupljali lijevu inteligenciju, raspravljali o relevantnim političkim problemima. Doduše, akademski background Ive Josipovića nije takav da bi on u takvim raspravama mogao dati nekakav ozbiljan doprinos. Josipović je jasno rekao da ga ne zanima sudjelovanje u unutarstranačkim frakcijskim grupiranjima, koja bi dovela do smjene Milanovića i promjene odnosa u stanci. Dakle, Josipović u stanci zaista ne bi imao što raditi. Samo je takav Josipović, koji nema što raditi u stranci, Milanoviću zanimljiv kao povratnik s položaja predsjednika Republike.

I Milanović i Josipović, naime, uvjereni su kako Josipović raspolaže nekim golemim političkim kapitalom, a kapital se u politici denominira u broju glasova. Posve pogrešno, u SDP-u misle da Josipović nosi oko milijun glasova. Na njihovu veliku žalost, politički kapital Ive Josipovića ravan je nuli. Ne postoje niti neke socijalne skupine koje bi ga čvrsto podržavale, niti on kontrolira neka geografska uporišta, stranačke utvrde, niti su birači s njim uspostavili neku čvrstu empatiju. U mandatu se pokušao dopasti što većem broju ljudi, funkcionirati po obrascu Woody Allenova Zeliga, i samo je pitanje vremena kad će građani zaključiti da je neki čovjek bio tu, ali da više nitko ne zna niti tko je to bio, niti kako je izgledao, niti kakve su mu namjere bile.

Milanović kreira svoju predizbornu poziciju, a mora se pripremiti za izbore, ne samo zato što mandat istječe, nego i zato što njegova koalicija više ne funkcionira i nije sposobna donositi odluke. Gubitak sposobnosti odlučivanja groteskno se iskazao prilikom usvajanja SDP-ovih promjena Izbornog zakona. S takvim klubom vladajuće stranke i takvom koalicijom, kojima se mogu dogoditi takve blamaže u parlamentarnoj proceduri, nije moguće opstati na vlasti. Jedina paradigma, koju Milanović ima na izborima, obrazac je „mi ili oni“. Računa da u tom građanskom ratu može pobijediti, zato što misli da ima podjednako glasačke vojske, a više naoružanja (kontrolu nad medijima i dodatne glasove manjinskih zastupnika). Međutim, tih milijun glasova o kojima Milanović snatri, na predsjedničkim se izborima nije vezalo uz SDP nego su se oni našli u izbornoj kutiji Ive Josipovića. Cijela Milanovićeva konstrukcija je groteskna. Međutim, doda li se zadnji stavak koji bi kazivao: „Mi imamo dobre izborne izglede zato što iza nas stoji milijun Josipovićevih glasova, ali Josipović s nama više ne želi imati posla“, groteska se pretvara u burlesku.

Poziv Milanovića Josipoviću da se vrati služi, dakle, samo tome da se ne bi odmah vidjelo do koje je mjere Milanović sebe, svoju stranku i predizborne šanse pretvorio u burlesku.