Politički i medijski teror: Nema teme u koju se neće upetljati famozna 'regija'

Kao što u svojoj poznatoj knjizi Diplomacija piše Henry Kissinger: “Novostvorena Jugoslavija ostvarila je težnje južnoslavenskih intelektualaca. No, u stvaranju te zemlje trebalo je prijeći crtu razgraničenja europske povijesti, koja je dijelila Zapadno Rimsko Carstvo od Istočnoga, katolike od pravoslavaca, latinično pismo od ćiriličnoga – crtu razgraničenja koja se pruža otprilike između Hrvatske i Srbije koje nikada u svojoj složenoj povijesti nisu pripadale istoj političkoj cjelini.” (H. Kissinger, Diplomacija, Golden marketing, Zagreb, 2000., str. 213.). 

U prvoj Jugoslaviji nastojalo se “što više zanemariti vezanost hrvatskih prostora za Srednju Europu, koji se pojam nastoji izbrisati iz političke svijesti naroda” (Mira Kolar, “Hrvatska u prvoj Jugoslaviji – bitne značajke položaja”, u: Hrvatska politika, Matica hrvatska, Zagreb, 2006, str. 194). Još snažnija protueuropska orijentacija karakterizirala je komunističku Jugoslaviju, pa tako gotovo nevjerojatno zvuči podatak da se na vrhuncu Titove moći 80-90 % diplomatske aktivnosti Jugoslavije odnosilo na afroazijske zemlje. (Pero Simić, Tito – Fenomen stoljeća, Večernji list, Zagreb, 2009, str. 265.)

Politički i medijski teror 'regije'

Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, u vremenu Tuđmanove vladavine, Hrvatska se ponovno pozicionira kao država srednje Europe. U razgovoru za časopis “MI” 1998. Tuđman je bio vrlo jasan glede svoje vanjskopolitičke orijentacije: “Mi pripadamo toj Europi jer smo u toj Europi između Jadrana i Baltika. Za one smo integracije dakle koje su u skladu s hrvatskom poviješću, s hrvatskom kulturom, kao zemlja Sredozemlja i Srednje Europe, ali ni pod koju cijenu nećemo natrag na Balkan gdje smo se našli stjecajem povijesnih okolnosti nakon prvoga svjetskog rata. Znači, od četrnaest stoljeća na ovom tlu samo smo sedamdeset godina bili povezani s Balkanom...“

Nakon smrti Franje Tuđmana, “velikoga državnika srednje Europe” (V. Orban), Hrvatska se ponovno sustavno gura na Balkan kao dio geostrateškog projekta “Zapadni Balkan” odnosno “Jugosfera”, a ni nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju (EU) ne prestaje politički i medijski teror neojugoslavenstva, sada u oblike “regije”.

Potpisivanje deklaracije sveučilišta jugoistočne Europe i zapadnog Balkana, donošenje tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku, financiranje (pseudo)kulturnih projekata neojugoslavenskog sadržaja, medijsko teroriziranje temama iz tzv. regije, ali i geopolitika vezivanja Hrvatske uz tzv. Zapadni Balkan (uloga tzv. locomotive koju joj namjenjuje Bruxelles) svih su ovih godina nakon ulaska Hrvatske u EU i dalje našu državu čvrsto geopolitički i duhovno držale na prostoru bivše Jugoslavije. 

Medijska opčinjenost regijom

Inicijativa Triju mora, koju je zajedno s poljskim kolegom Andrzejom Dudom inicirala Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, predstavlja odličnu geopolitičku alternativu za Republiku Hrvatsku. Međutim, ta inicijativa nema potporu svih relevantnih čimbenika hrvatske politike. Balkansko blato mnogo je draže političkim pseudoelitama jer su u balkanskoj kaljuži naučili savršeno plivati i preživljavati.

Tzv. hrvatski mediji, pri čemu posebno mislimo na one koje se obično naziva medijima glavne struje, imaju ključnu ulogu u balkanizaciji Hrvatske. Oni su jednostavno opčinjeni tzv. regijom. Vanjskopolitičke i kulturne rubrike ozbiljnog karaktera u novinama praktički više ne postoje, a ono malo vanjskopolitičkog i kulturnog sadržaja gotovo je isključivo usmjereno na fiksanje čitatelja događajima u “regiji”.

Konzumenti hrvatskih medija odlično znaju što rade srpske starlete, arlaukače i pevaljke, a čak i nacionalna dalekovidnica jako se brine da gledatelji imaju izravne prijenose prosvjeda u Srbiji. Srpska estrada gotovo da je stopljena s hrvatskom; razlike u prezentaciji gotovo da i nema. Regija ovo, regija ono, nema teme u koju se ne će upetljati famozna regija. Mogu li Hrvati uopće bez “regije”? Čini li vezanost uz regiju kvintesenciju hrvatskoga nacionalnog bića?

Zapuštena država i na planu geopolitičkog i geostrateškog promišljanja

U isto vrijeme dok se fiksamo “regijom”, većina čitatelja i gledatelja nikada nije čula za pojam Višegradske skupine. Većina ih nema pojma o tome što se događa u državama srednje Europe s kojima smo do pred sto godina dijelili stoljeća i stoljeća zajedničke prošlosti. Ako ponekad iz mainstream medija nešto i doznamo, onda je u pravilu riječ o ljevičarskim i pseudoliberalnim invektivama o strašnim desničarima i populistima koji harače tim državama i prijete uništenjem Europe.

O tome kako su ove države ostvarile ekonomski rast i razvoj ne znamo, naravno, ništa. A nije ni primjereno da znamo, jer bismo onda vidjeli što je Hrvatska sve propustila učiniti. Onda bismo vidjeli koliko nas i danas košta balkanizacija i balkansko-uhljebarska filozofija “ruka ruku mije”.

Kao i na drugim područjima, Hrvatska je zapuštena država i na planu geopolitičkog i geostrateškog promišljanja. Mi danas u Hrvatskoj nemamo niti jednu jedinu televizijsku ili radijsku emisiju koja bi sustavno obrađivala geopolitičke probleme današnjice i hrvatski položaj u žrvnju geopolitičkih zbivanja. Nemamo, na žalost, niti aktivne institute ili udruge koje bi se bavile ovim temama.

U takvoj situaciji ne čudi što niti nacionalno orijentirani pojedinci ne iskazuju gotovo nikakvo zanimanje za geopolitiku i međunarodne odnose koji presudno utječu i na položaj Hrvatske.

I dok se s jedne strane pristaje na takvu ignoranciju, Balkan Express i dalje vozi poznatim kolosijekom korupcije, klijentelizma i balkanskog primitivizma. A putnika je, na žalost, sve manje…