Policijska brutalnost – manifestacija protudemokratske vladavine

Nevjerojatno je da policija čak objavljuje i snimku represivnog postupanja policajca prema starijoj gospođi, koja je počinila „težak i za društvo opasan zločin" prelaska ceste u vrijeme crvenog svjetla na semaforu, tvrdeći da policajac pritom nije prekršio svoje ovlasti.

Malo je vjerojatno da bi i bez prikazivanja snimke, već na osnovu godina starosti (gospođa, navodno, ima 66 godina) itko mogao povjerovati da je u ovom slučaju opravdan bilo kakav oblik upotrebe fizičke sile, ali kad smo na internetu mogli pregledati snimku, na kojoj se jasno vidi da je gospođa u umirovljeničkim godinama bačena na pod i na podu držana nekoliko minuta, nema dvojbe da se radi o slučaju koji ozbiljno kompromitira i konkretnog policajca, koji je ovako postupao, i hrvatsku policiju, ali posebice cijelu strukturu Policijske uprave.

Temeljna kvalifikacija svakog policijskog službenika, svakoga tko je u ime države ovlašten nositi oružje i provoditi represiju nad građanima, mora biti sposobnost brzog provođenja „testa razmjernosti". Sila uporabljena protiv prekršitelja, koliko god neki prekršaj bio nesporan, ne smije biti nerazmjerna težini njegova prekršaja. Prelazak ceste u vrijeme crvenog svjetla na semaforu jest prekršaj, ali bagatelan. Čak da je bila u pitanju mlada i snažna osoba, privođenje i upotreba sile ni u takvoj situaciji ne bi bili primjereni, ali kad je riječ o starijoj osobi, radi se o doista sramotnom ponašanju policajca.

Ako državno odvjetništvo i policijska upravna struktura toleriraju ovakvo ponašanje, oni jasno šalju signal policijskim službenicima što se od njih očekuje i kakvo je njihovo ponašanje primjereno. Ako test razmjernosti kršenja ljudskih prava valja obavljati tako da je zbog nepropisnog prelaženja ceste primjereno bacanje na pod, stavljanje lisica i odvlačenje u policijsko vozilo osobe u respektabilnoj životnoj dobi, onda policijski službenici jednostavno smiju činiti sve.
Nevjerojatno je da Policija na Internet stavlja snimku, iz koje je moguće saznati i ime i prezime osobe, podvrgnute policijskoj represiji, dakle, ona biva izložena javnoj poruzi, a objavljuje se i ime i prezime osobe koja se odvažila stati joj u obranu. Poruke su opet jasne: policija vas smije ponižavati i izlagati podsmjehu sugrađana, a oni koji se tome usuđuju barem blago verbalno suprotstaviti (drugo građanin i ne smije učiniti na licu mjesta) bit će također javno prokazani, a sigurno i zabilježeni u policijskim kartotekama.

Kad se počelo s političkom zlouporabom Policije, kad je formirana stranačka pretorijanska garda unutar policijskog sustava i kad je ona izuzeta od bilo kakva oblika građanske kontrole, kad je ta garda korištena za prisluškivanje, izlistavanje telefonskih poziva građana, nepoćudnih trenutnoj vlasti, koji su se otvoreno suprotstavljali autoritarnom vladaru i njegovoj sljedbi, većini se građana činilo da se to njih ne tiče. Pod prismotrom pretorijanaca iz kruga Milanovićeva šefa represivnog aparata ipak je tek društvena manjina.

Kad represija u jednom segmentu postane neograničena, kad se u jednom dijelu društva „preskače" pažljivo vaganje je li stupanj upotrijebljene represije u odnosu na temeljna ljudska prava prekoračen, onda se neobuzdana represija nezaustavljivo širi. Prekoračenje ovlasti tretira se „gumeno", pa tako represija može biti primijenjena prema onima koji su definirani kao neprijatelji Milanovićeva režima, ali i prema onima za koje policijski službenik procijeni da se nedovoljno jasno pokoravaju režimu, odnosno njemu, koji djeluje kao predstavnik tog režima.

U ovom slučaju, naoko, nema politike. On je, međutim, bio moguć upravo zato što su Zoran Milanović, Rajko Ostojić i njihovi suradnici u Policijskoj upravi, koji policiju pretvaraju u partijski represivni aparat, donijeli takvu političku odluku, a da pritom u četiri godine provođenja takve politike protiv sebe nisu imali niti neovisne medije, niti snažno civilno društvo, niti ikakvu drugu čvrstu ustavu, branu takvu prekoračivanju političkih ovlasti i kršenju ljudskih prava. Režim se na svom kraju redikulizira, pa kao što ključni akter ovoga infantilnoga autoritarnog sustava iz dana u dan postaje sve groteskniji, tako i oni, koji uz, njegovu potporu i suglasnost, zlorabe ovlasti i krše ljudska prava, postaju sve svirepiji.

Građani su se na izborima prisjetili jedne latinske izreke, a sjećamo se da je i autoritarni vladar neko vrijeme rado citirao „dicta et sententiae" iz „Blaga latinskoga jezika". Na izborima su mu izrekli „consilium abeundi", savjet da ode, da se sam makne. Taj savjet niti jedan autoritarni vladar ne može mirno prihvatiti, a kad se on i njegov režim suoče s takvim zahtjevom, cijeli sustav postaje dodatno represivan. Kršenje temeljnih ljudskih prava se zaoštrava, a za „test razmjernosti" prilikom upotrebe represije, ma tko te pita. Štoviše, upravne strukture u takvim vremenima pokazuju što je za njih prihvatljiva razina represije, jer za autoritarne i totalitarne režime dobar je samo onaj narod koji se boji vlasti, i to njenih najviših, ali i najnižih predstavnika.