Pojam Milanovićeve 'narodne koalicije' neodoljivo asocira na 'narodnu frontu'

Političke ideologije i koaliranje stranaka

Od svih parlamentarnih frakcija Europskog parlamenta Europska pučka stranka uvijek je bila u najvećoj mjeri konsolidirana i najčvršće je povezivala svoje članice. Uostalom, ona se uvijek smatrala, s jedne strane, začetnicom ideje europske integracije, naglašavala je kako se odnosi unutar Unije zasnivaju na načelu supsidijarnosti, dakle, na postavci da probleme valja rješavati na najnižoj razini na kojoj je moguće donositi kvalitetne odluke, da tijela EU moraju djelovati podupirući nacionalnu razinu vlasti, a ne tako da nameću rješenja te da ona razina vlasti, koja donosi odluke, za njih mora i snositi odgovornost.

Načelo supsidijarnosti teološko je načelo, što su ga demokršćani unijeli u politički život, dakle, ono je političko načelo što ga je europska kršćanska demokracija, svojim zagovaranjem, učinila jednim od temeljnih načela djelovanja EU.

Europska pučka stranka, iako ne nameće politička rješenja, od svojih članica očekuje da na razini nacionalnih država međusobno surađuju. S neodobravanjem se gleda na suradnju stranaka, članica Europske pučke stranke (EPP) sa, na primjer, socijalistima, ako je moguća suradnja s drugom strankom iz obitelji europskih pučana.

Hrvatska seljačka stanka dugogodišnja je članica EPP, a u toj joj je obitelji u razdoblju nakon 2000. bilo predbacivano što sudjeluje u koaliciji sa socijalistima, nasuprot HDZ-u koji je tada bio u opoziciji. Tada je, međutim, unutar institucija EU prevladavalo uvjerenje da je Hrvatskoj nužna „druga smjena vlasti“ i početak „druge tranzicije“, koja će nakon izgradnje državnih institucija omogućiti europsku integraciju.

U to je vrijeme HDZ bio u svojevrsnoj međunarodnoj izolaciji, ali unatoč tome u EPP se nije odobravalo to što je HSS sudjelovao u koaliciji predvođenoj socijalistima. Nakon izbora 2003. EPP se jasno zalagao za dogovor HDZ-a i HSS-a, a kad je konačno 2007. došlo do formiranja koalicije HDZ-a i HSS-a na nacionalnoj razini.

Zoran Milanović strategiju za predstojeće izbore zasniva na formiranju „narodne koalicije“. Znamo li da je njegova stranka u proteklom razdoblju insistirala na paradigmi - ili mi, ili oni – odnosno na kopiranju staljinističkog spina o antifašizmu, jasno je da je model „narodne koalicije“ nastavak te stare Milanovćeve paradigme, a da pojam „narodne koalicije“ neodoljivo asocira na  „narodnu frontu“ i pojam iz realnoga socijalizma – „narodnu demokraciju“.

Koncept staljinističkog poimanja „antifašizma“ zasniva se na prikrivanju činjenice da je suprotnost fašizmu liberalna demokracija, a ne antifašizam, a da totalitarne ili autoritarne političke opcije međusobno, iako se isključuju, nisu u suprotnosti, jer su učinci vladavine totalitarnih režima vrlo slične.

Najgore elemente fašizma, poput ideja o „konačnom rješenju“ i uništavanju cijelih naroda, nalazimo i u staljinizmu, poput nasilnog iseljavanja nepoćudnih naroda, ili gladomora primijenjenoga nad Ukrajincima. Čak je i antisemitizam, koji je u staljinizmu relativno implicitan, i povezan je s napuštanjem koncepta „svjetske revolucije“ te prihvaćanjem koncepcije „socijalizma u jednoj zemlji“, bio izrazito uočljiv tijekom čistki prve generacije komunističke elite.

Koncept „narodne fronte“ zasniva se na pokušaju podređivanja građanskih političkih opcija komunističkoj, pa je tako svaki otpor fašizmu izjednačen sa „socijalističkom revolucijom“. Koncept „narodnih demokracija“ zasnovan je na lažnom, „nekompetitivnom“ pluralizmu, unutar kojeg režimu prihvatljive političke organizacije, koje prihvaćaju vodeću ulogu komunističke partije, fingiraju pluralizam. U nekim od realsocijalističkih sustava tako su postojale „političke stranke“  koje su navodno predstavljale pojedine „prihvatljive“ socijalne slojeve, a stvarno su samo figurirale unutar sustava u kojem je „svima bilo jasno gdje se donose političke odluke“.

U domaćem političkom iskustvu, ulogu hinjenog pluralizma obavljao je „Socijalistički savez radnog naroda“, kao organizacija pod vodstvom komunističke partije,  unutar kojeg se ostvarivao „pluralizam samoupravnih interesa“.

Milanovićev koncept je jasan: stvara koaliciju u kojoj bi trebali biti obuhvaćene sve „prihvatljive“ političke ideologije, od socijalističke i liberalne, pa rubno do demokršćanske, koju bi u koaliciji zastupao HSS. Naravno, temeljni uvjet sudjelovanja u koaliciji prihvaćanje je „vodeće uloge partije“, ali i neupitno prihvaćanje autoritarne pozicije autoritarnoga vođe Milanovića.

Sve izvan te koalicije, naravno, apriorno je sumnjivo. IDS, koji ne želi sudjelovati u takvoj koaliciji, može biti prihvatljiv kao partner, samo zato što je i Milanoviću jasno da bez njega ne može računati na političku većinu, ali na lokalnoj i regionalnoj razini SDP IDS-ovce doživljava kao svoje protivnike, od kojih sustavno nastoji neprijateljski preuzeti i lokalnu i regionalnu vlast.

Pristupanje HSS-a Milanovićevoj „narodnoj fronti“ i pristanak na igru unutar modela „narodne demokracije“, nužno će imati posljedice za ovu stranku unutar obitelji Europske pučke stranke. U uvjetima kad će, po svemu sudeći, politička integracija Unije biti intenzivirana, svako ostajanje bez uporišta unutar europskih parlamentarnih frakcija, za svaku stranku nužno je velik politički rizik.

Nakon što je u aktualnom mandatu Europskog parlamenta zastupnica Marijana Petir HSS predstavila kao modernu europsku demokršćansku stranku, stranku koja zastupa sve ključne vrijednosti suvremene kršćanske demokracije: fokusiranost na uspostavljanje socijalnog i ekonomskog okružja koje pogoduje zaštiti obitelji, socijalno-tržno gospodarstvo, te održiv društveni razvoj, postala jednom od najprepoznatljivijih hrvatskih euro-parlamentaraca i dobila mjesto u važnom parlamentarnom Odboru za poljoprivredu, ovakvom odlukom HSS potpuno devastira ono što je napravljeno u  prve dvije godine ovog saziva Europskog parlamenta.

Daleko je gore da pristajanjem na Milanovićev obrazac „narodne demokracije“ današnje vodstvo ove stranke dovodi u pitanje politički kontinuitet najstarije hrvatske stranke s neprekinutim političkim djelovanjem. Sasvim je jasno da su birači HSS-a u političkoj areni malo više lijevo od biračkog tijela HDZ-a. HSS je od svoga osnivanja „socijalna“ stranka, a braću Radić danas je moguće interpretirati i kao kršćanske socijaliste.

Doduše, i svako je koaliranje s HDZ-om rizično za HSS, jer zbog bazične političke srodnosti, unutar koalicije „otvara“ svoje biračko tijelo. Svaka koalicijska suradnja uvijek je rizičnija za „mlađeg“ partnera, nego li za „starijeg“, jer zasluge za uspjeh administracije uvijek se u većoj mjeri pripisuju „starijim partnerima“, a neizbježne kazne za neuspjeh snažnije pogađaju „mlađe“. Međutim, unutar takve koalicije HSS je funkcionirao kao stranka u pravom smislu riječi.

Milanovićev koncept „narodne demokracije“, odnosno „socijalističkoga saveza“ pripisuje mu sasvim drukčiju ulogu. Budući da monopol na kreiranje političkog identiteta koalicije u narodnoj demokraciji pripada „vodećoj društvenoj snazi“, mlađim partnerima pripada tek uloga osiguravanja potpore u pojedinim socijalnim segmentima. HSS-u je pripisana uloga „seljačkog sindikata“, pa se zato u podjeli karata toj stranci i nudi ministarstvo poljoprivrede, posredstvom kojeg stranka ima dužnost formirati svoju klijentelu, koja će podupirati konstrukt vladavine „narodne demokracije“. 

Prihvaćanjem takve uloge aktualno vodstvo HSS-a čini veliku štetu demokratskoj političkoj areni u Hrvatskoj, ali i riskira povijesnu poziciju HSS-a, stranke za koju se opravdano može parafrazirati doskočica Ive Škrabala.

On je jednom u šali, u društvu u kome su se u prijateljskom razgovoru zatekli članovi različitih stranaka, od kojih su neke bile i u antagonističkim odnosima, rekao kako taj prijateljski ton razgovora nije nikakvo čudo, jer „svi smo mi HSLS“. Naime svi su okupljeni, u početku političkog pluralizma u Hrvatskoj, pripadali toj stranici. 

U mnogo širem smislu može se reći da smo „svi mi HSS“, jer, ako mu mi sami nismo članovi, naši preci svakako su, u nekom razdoblju, bili HSS-ovci.