POGINULI PRI ULASKU U BOGDANOVCE Priče o zapovjedniku jedinice 'Žabe bukače' Slobodanu Mandiću i Josipu Draganiću

Na žalost, pri eksploziji mina, svih osam branitelja na mjestu je smrtno stradalo. Njihova imena su Ivan Gudelj, Željko Vidoš, Domagoj Čović – Đila, Hrvoja Krivić, Zoran Gotal, Željko Rajšić, Josip Draganić i zapovjednik te intervente grupe poznate kao "Žabe bukače", Slobodan Mandić - Crveni.

Slobodan Mandić, za obitelj Bodo, rođen je 9. rujna 1953. godine u Vukovaru, kao drugo dijete Ljube rođ. Dračar i Ante Mandića. Pohađao je OŠ Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a potom je u Osijeku završio srednju trgovačku školu. Zbog ozlijede desnog oka u ranoj mladosti, pošteđen je služenja vojnog roka u tadašnjoj JNA. Godine 1974. Slobodan će se vjenčati s Anom Draganić, a ona im godinu dana kasnije rađa kćer Sandru te 1979. sina Antu.

Oni koji su poznavali Slobodana Mandića, istaknut će kako je bio iznimno društvena i komunikativna osoba, obiteljski oslonac, ali i autoritet. Prisjetit će se mladosti, zajedničkih odlazaka na Vučedol, osobito Orlov otok, te kako je Slobodan prijateljima uvijek bio na raspolaganju za bilo kakvu uslugu ili pomoć.

Nakon posla u vukovarskoj općini gdje je radio kao dostavljač, Slobodan će se zaposliti u trgovačkom poduzeću Velepromet. Tamo će do kraja osamdesetih raditi kao vozač, a potom će se početi baviti ugostiteljstvom. Među prvim Vukovarcima uključit će se u pripreme za prve demokratske izbore, a nakon naznaka ratnih sukoba, aktivno će se uključiti u organizaciju obrane Vukovara te će vlastitim sredstvima pomoći nabavku naoružanja.

Slobodanov sin Ante Mandić, ispričat će kako je njegov otac dobio ratni nadimak "Crveni": "U tadašnji Sekretarijat narodne obrane su stigle četiri motorole označene različitim bojama, a tata je u zaduženje dobio onu označenu crvenom bojom. Iako nije volio taj nadimak, prihvatio ga je".

U lipnju 1992. godine, o Slobodanu Mandiću, Tomislav Merčep napisat će: "Slobodan Mandić jedan je od organizatora otpora na području grada Vukovara i RH te je jedan od vrjednijih donatora. Bio je zamjenik sekretara obrane, zapovjednik štapske interventne jedinice 'Bukače', naoružao je i obukao istu jedinicu, a svoju odanost RH i svom narodu dokazao je u više navrata i na kraju je i svoj život položio na oltar slobode i hrvatske domovine".

Josip Draganić - Đo rođen je 4. kolovoza 1941. godine u mjestu Silaš, općina Šodolovci, kao četvrti od petero djece Jane rođ. Rafaj i Andrije Draganića. U Borovu naselju pohađao je OŠ Ivan Goran Kovačić, danas OŠ Siniše Glavaševića, a potom Školu učenika u privredi u Vukovaru, smjer automehaničar. Nakon srednjoškolskog obrazovanja odslužit će vojni rok u JNA, u Puli, a potom će se u Tvornici gume i obuće Borovo, u pogonu Pneumatika, zaposliti kao monter. Godine 1966. oženit će se Ankicom Zovak koja će im 1968. roditi kćerku Lidiju, a potom 1980. i drugu kćerku, Ines.

Oni koji su poznavali Josipa ili Joparu,  kako su ga ponekad zvali, reći će da je bio sjajan majstor, iznimno vještih ruku – "što bi okom vidio, znao bi napraviti" i veliki šaljivdžija, s vječitim osmijehom "od uha do uha". Danijel Rehak prisjetit će se Josipa kao vrsnog nogometaša NK Radnički, a njegovo ime nalazi se i na spomeniku postavljenom u krugu stadiona HNK "Radnički" Borovo naselje – Vukovar, na kojem su upisana imena igrača tog kluba poginulih u Domovinskom ratu.

Pri prvim naznakama ratnih sukoba Josip Draganić uključit će se u organizirane straže pri Mjesnoj zajednici Braća Radić te s prijateljima i susjedima odlaziti na položaje u Vinogradskoj ulici, Budžaku i tzv. Krivoj Bari. Početkom rujna, njegov šogor Slobodan Mandić pozvat će ga da se pridruži interventnoj jedinici Žabe bukače, što Josip prihvaća i odlazi za Vukovar.

Pripadnici interventnog voda Žabe bukače, aktivno su sudjelovali u nabavi sanitetske i sve druge opreme i naoružanja neophodnih Zboru narodne garde i drugim vojnim jedinicama koje su djelovale na području Općine Vukovar. Isticali su se snalažljivošću, učinkovitošću te spremnošću za izvršenje povjerenih im zadaća. O kobnoj noći pogibije osam pripadnika ove jedinice  5. listopada 1991. godine, u serijalu o vukovarskoj ratnoj bolnici "Srce Vukovara", medicinska sestra Branka Boban prisjetit će se:

"U sjećanju mi se posebno urezao jedan događaj od tih davatelja, naime jedan dan su došli šest, sedam mladića, jako raspoloženi, veseli, nasmijani da bi dali krv za svoje suborce. Poslije toga su otišli na teren, da bismo mi nakon par sati čuli da su naletjeli na minsko polje i da su svi izginuli''. 

Pukovnik Damir Radnić, pripadnik  HOS-a koji se u to vrijeme nalazio u Bogdanovcima, prisjetit će se:

"U gluho doba noći odjeknula je snažna eksplozija koja nas je sve razbudila. Prva pomisao bila je da je krenuo noćni napad na Bogdanovce, iako smo ih samo dva dana ranije doslovno rasturili. Tek drugi dan, ujutro, vidjeli smo kakva se tragedija dogodila. 

Rekonstrukcijom događaja utvrdit će se kako je Interventna grupa iz Vukovara pod zapovjedništvom Slobodana Mandića s dva terenca Vitara krenula kukuruznim putem do Bogdanovaca, odakle bi nastavili u smjeru Vinkovaca. S kukuruznog puta trebalo je izaći na cestu na posljednjoj liniji prije sela, no oni su skrenuli liniju prije. Cesta prema Vukovaru bila je izminirana s desetak antenskih mina, a oni na žalost u to nisu bili upućeni, te su, prema iskazima svjedoka koji su ih mahanjem i vikanjem pokušali upozoriti, obišli ježeve na cesti i naletjeli ravno na mine koje su aktivirali''. 

Vinko Žanić, zapovjednik obrane Bogdanovaca, ispričat će:

''Poznavao sam te dečke jako dobro, osobito Željka Vidoša i Hrvoju Krivića kojima sam bio šef  jer su sezonski godinama radili u VUPIK-u. Po dolasku na mjesto eksplozije, kod udoline na ulasku u selo iz smjera Vukovara, prvo sam prepoznao Vidoša i s obzirom na to da je ta ekipa bila nerazdvojna, odmah sam pretpostavio tko su ostali poginuli.

Željko je ležao uz rub ceste, na boku, kao da sad gledam u  prazan pogled njegovih otvorenih, nebesko plavih očiju uperenih u nebo i svijetlu kosu. I on je, kao i ostali imao pancirku, tako da smo ih, iako su neki od njih iznad pancirke bili neprepoznatljivi, lako identificirali, po dokumentima koje su nosili. Malo dalje od Željka, ležao je Ivan Gudelj. Uvijek je nosio SSG1 snajper s plastičnim kundakom, i po tom sam oružju znao o komu se tu radi. Tada smo ih našli šestoricu, za petnaest dana sedmog i posljednjeg, dvadeset i peti dan, doslovno u poljima kukuruza. Od dva terenca u kojima su se nalazili, od jednog nije ostalo ništa, od drugog je ostao samo motor. Po jačini detonacije koja se čula tu noć i razmjeri štete, zaključili smo da su, iako su aktivirali pet mina, vjerojatno u vozilima i oni imali eksploziv''. 

Zbog borbenih djelovanja i nemogućnosti transporta, osmoricu poginulih branitelja suborci su privremeno pokopali u zajedničku grobnicu.

''Šest tijela koje smo prvo pronašli, a to su bili Gudelj, Vidiš, Mandić, Rajšić, Čović i Draganić, pokopali smo na mjestu gdje je danas spomenik jedne od dvije bogdanovačke ranjene golubice, na ulazu u selo s vukovarske strane. Poslije smo pronašli i Gotala, a nakon njega i Krivića, pa smo i njih pokopali pored suboraca. U staklene epruvete koje smo svakom od njih stavili u usta, na papiriću smo napisali njegovo ime te unutra stavili i nakit ako ga je tko imao, a bio je sačuvan.

U selu više nije bilo svećenika, no kada smo pokapali prvu šestoricu, Zvone Ćurković, pripadnik HOS-a koji se tada još uvijek nalazio u Bogdanovcima (kasnije će otići u Vukovar), stavio je na sebe svećeničku stolu koju je pronašao u crkvi, uzeo molitvenik, stao pred grob i iščitao molitvu. Kako je on čitao, nas petnaestak koji smo se tamo nalazili, za njim smo ponavljali. Nažalost, žestoko granatiranje koje je ponovo započelo, prekinulo nas je u molitvi, pa nismo mogli dovršiti ukop. Učinili smo to kasnije, kada je granatiranje nakratko prestalo. Iz današnje perspektive teško je pravim riječima sve to opisati. Njihova strašna pogibija za sve je nas bila šok, ali nastojali smo naše poginule suborce i prijatelje, koliko god je to moguće u tim okolnostima ispratiti dostojanstveno'', završit će Vinko Žanić.

Ilija Zirdum, pripadnih 3. gbr HV-e, legendarnih "Daltona" iz Vinkovaca, koji je u Bogdanovcima ostao do sloma obrane tog sela gdje je i sam teško ranjen, prisjetit će se: "Još se sjećam žute Vuteksove deke u koje smo ih Zdravko Lukač i ja pokupili i stavili u bijeli kombi. Sunčan dan, topao dan, oko pola deset ujutro… A jeza…Iskreno, to mi je bio jedan od mučnijih dana u ratu, a svašta sam vidio…".

Ante Mandić, ispričat će: "Majka i ja smo bili u Zagorju kod mamine sestrične kada su nazvali djed i baka koji su se nalazili u Zagrebu kod tetke. Rekli su da su tata i ujak stradali. Mama i ja smo odmah sjeli na vlak i otišli u Zagreb gdje su nam priopćili kako su obojica poginuli. Nakon ekshumacije, vratili su nam tatinu krunicu i naočale. Nevjerojatno, nakon onakve strašne eksplozije, jedno je staklo ostalo čitavo. Čuvam tu krunicu i naočale i danas, zahvalan što mi je barem nešto od oca ostalo".

U jesen 1997. posmrtni ostaci svih osam poginulih su ekshumirani, a nakon identifikacije 22. studenoga iste godine, pokopani. Posljednje počivalište Slobodana Mandića je u Aleji branitelja na zagrebačkom gradskom groblju Miroševac, uz Hrvoju Krivića i Domagoja Čovića. Posmrtni ostaci trojice suboraca pokopani su u isto vrijeme, dana 28. studenoga 1998. godine.

Posmrtni ostaci Josipa Draganića pokopani su nekoliko dana kasnije, u Puli, na gradskom groblju Monte Giro. Kada je položio život u obrani Domovine, Slobodan Mandić, suprug, otac, sin i brat, imao je trideset i osam godina. Kada je položio život u obrani Domovine, Josip Draganić, suprug, otac, sin i brat, imao je pedeset godina.

Slobodane i Josipe, nismo vas zaboravili.