Pod krinkom antifašizma žele redefinirati hrvatsku povijest: Njima smeta i crveno polje

Deklaracija je, u punom smislu riječi, znanstvena. Ona nije dnevno-politička reakcija ili politički pamflet, nego sinteza onoga što o hrvatskom grbu govore najugledniji hrvatski heraldičari i povjesničari. Obje inačice grba – i s tzv. bijelim i s tzv. crvenim početnim poljem – povijesno su legitimne, koristile su se stoljećima. Nema u tome ni ustaša ni partizana, ni crnih ni crvenih. Ima samo hrvatska povijest, njezini simboli i njezina slojevitost.

Politički je apsurd u tome što uopće postoji potreba za ovakvom Deklaracijom. U zemlji koja je ostvarila tisućljetni san o neovisnosti, u državi koja u svojemu imenu nosi hrvatski atribut, u čijem se Ustavu Republika Hrvatska poziva na svoje povijesno državotvorno nasljeđe, mi i dalje moramo donositi dokumente koji brane vlastite simbole od samomrzeće političko-medijske kaste.

Tko su uopće ti koji sumnjiče bijelo polje? Tko su ti koji hrvatski povijesni grb poistovjećuju s ustaštvom koje je u njihovu tumačenju poistovjećeno isključivo sa zločinom? To su oni koji i nakon stvaranja hrvatske države neumorno udaraju na sve nosive elemente hrvatskog identiteta. To su oni kojima ni Domovinski rat nije bio dovoljan da prihvate hrvatsku državu kao svoju.

FOTO: Zeljko Puhovski / CROPIX

Ista bolest

To su oni oni koji pod krinkom antifašizma i progresivizma žele redefinirati hrvatsku povijest, simboliku i identitet. Njima, zapravo, smeta i crveno polje. Smeta im sve što je vezano uz hrvatski identitet, a tzv. prvo bijelo polje samo je dobra izlika za udaranje po hrvatskim simbolima.

Sjetimo se samo groteskne rasprave oko Zakona o hrvatskom jeziku. I tada su se digle iste strukture, isti glasnogovornici jugonostalgičarskih i globalističkih krugova. Jer, pazi apsurda – u Hrvatskoj je nekima bilo problematično donijeti zakon koji će štititi i razvijati hrvatski jezik! Kao da je čin zločina to što Hrvat želi da mu jezik bude službeni, čuvan i normiran.

Slučaj grba i slučaj jezika stoga nisu izolirani. To su simptomi iste bolesti. A ta se bolest zove autošovinizam. U drugim državama se domoljubni odgoj podrazumijeva. Tamo se uči djecu da vole svoju povijest, svoje simbole, svoj jezik. U Hrvatskoj, međutim, imamo elite koje naraštaje uče da se svoje povijesti treba sramiti, da su vlastiti simboli sumnjivi, a vlastiti jezik – predmet podsmijeha.

Davor Dijanović

Krik razuma

Zato ova Deklaracija HAZU-a nije samo dokument o grbu. Ona je, u dubljem smislu, krik razuma u vremenu ludila. Ona je obrana ne samo tzv. bijeloga polja, nego i same ideje hrvatskoga identiteta. Jer ako se odreknemo svojih simbola, ako ih dopustimo da ih se kriminalizira, onda samo u startu poraženi i pristajemo na gubitničke pozicije. Tada se pretvaramo u narod bez pamćenja, u državu bez temelja.

O radu HAZU dalo bi se štošta napisati, i dobroga i lošega. No ova je Deklaracija znak da u njoj ipak postoje misleći ljudi kod kojih postoji potreba da se štite zdravorazumske pozicije. Na žalost, ni nakon više od tri desetljeća samostalnosti nismo došli do toga da se simboli hrvatske države poštuju bez zazora, da se hrvatski jezik voli bez kompleksa, a da se hrvatska povijest proučava bez predrasuda.

Povijesni dan u Hrvatskom saboru: Odluka je donesena jednoglasno

I sada će se pronaći društvene skupine koje će se zgražati nad time što HAZU brani bijelo polje, dok istodobno nemaju problema s crvenom petokrakom pod kojom su počinjeni monstruozni zločini. Simboli nisu igračke. Oni su znakovi identiteta. Vrijeme je da se kao narod prestanemo ispričavati što postojimo. Vrijeme je da počnemo afirmirati ono što jesmo. A to znači da se bijelo polje na hrvatskom grbu mora poštivati, a ne stigmatizirati.