Pod kišom granata spašavao vrijednu dokumentaciju: Priča o vukovarskom policajcu Dragoljubu Drobcu

Kao maleni dječak, s majkom će se preseliti za Mladenovo, a potom će živjeti u Iloku gdje će završiti Školu učenika u privredi, stolarski smjer te se zaposliti u "Zvijezdi", tadašnjoj iločkoj tvornici namještaja. Na Staru godinu, 1970. dana 31. prosinca, oženit će se Iločankom Anicom Kadlec koja će im sljedeće godine roditi sina Željka, a godine 1976. i drugog sina Gorana. Već prije rođenja prvoga sina, Dragoljub će u Valbandonu završiti školu za policajca te početi raditi prvo u iločkoj, a potom u vukovarskoj policijskoj stanici.

Po preseljenju u Vukovar, Anica Drobac zaposlit će se u VUPIK-u, PJ Ugostiteljstvo, gdje će raditi dugi niz godina, sve do pred rat, a Dragoljub će sustavno nastaviti s različitim obukama. Nakon dužnosti pozornika, radit će kao vodič policijskog psa, a potom će završiti izobrazbu za krim tehničara. Dragoljubove radne kolege iz prijeratnog sustava, o njemu će govoriti biranim riječima, istaknut će kako je bio vrstan u svome poslu, pohvaljivan i nagrađivan policajac, ali će ga opisati i kao izuzetno dobrog i plemenitog čovjeka.

Dragoljubov mlađi sin, Goran Drobac, sa sjetom će ispričati: "Otac mi je oduvijek bio uzor, kako u djetinjstvu, tako ga se i danas sjećam s ljubavlju i poštovanjem. Bio je jako društven, volio je ljude, svakom je bio na raspolaganju za bilo kakvu pomoć. Ljubav prema stolariji nikada ga nije napustila, u slobodno vrijeme je i dodatno radio, ali i za nas, u obitelji, izrađivao je različite predmete od drveta, osobito sitni namještaj. Bio je jako vješt, znali smo reći - 'što tata očima vidi, rukama napravi".

Mato Rimac, Dragoljubov mlađi kolega, o Dragoljubu će ispričati: "Odličan čovjek. Prekrasan. Početkom listopada 1990., raspoređen sam u Vukovar s ostalim kolegama koji smo pristigli iz sastava Prvi hrvatski redarstvenik. On je bio, tako smo to tada govorili - 'stari milicajac', odnosilo se to na kolege koji su školovani i radili u bivšem sustavu, ali za razliku od, treba to reći, mnogih drugih, prigrlio nas je kao svoju djecu. Bio je voljan da s nama podijeli svoje veliko iskustvo, da nas nauči poslu, nikada mu nije bilo teško objasniti, pokazati i s njim smo puno toga naučili. Imao sam prilike s njim raditi, ići na uviđaje i uvjeriti se koliki je bio stručnjak".

Sličnim riječima sjetit će ga se i brojni drugi policajci, poput Ante Lovrića: "Došli smo u Vukovar, mladi policajci, 'zeleni', a on je bio iskusni djelatnik, stari mačak, kojemu nije bilo teško da nas uči poslu. Naprotiv. Zbog tog sam čovjeka zavolio krim tehniku i kasnije se za to i školovao. Pokazao mi je zanimljive strane posla, sve ono što me je tada privlačilo, balistiku, toksikologiju, daktiloskopiju... Dragoljub Drobac bio je kolega i učitelj... Mentor u pravom smislu riječi, nikada ga neću zaboraviti...".

Miljenko Miljković, vukovarski branitelj i logoraš srpskih koncentracijskih logora, autor knjige 'Vukovarski deveti krug', umirovljen u najvišem policijskom zvanju kao glavni nadzornik, o Dragoljubu će reći: "Dragan Drobac, za sve u policiji bio je Dragan, do početka rata radio je u vukovarskoj policiji više od 20 godina. Bio je izuzetno drag i omiljen kod svih zaposlenih. Vrijedan, savjestan, odgovoran, predan poslu, druželjubljiv, uvijek spreman na šalu, vickast, spreman svakome pomoći i biti na usluzi. Fizički je bio i vrlo privlačan, stasit i zgodan policajac, naročito upadljiv u policijskoj odori.

Rijetko ga se moglo sresti bez osmijeha i neraspoloženog. Kao iskusniji, obiteljski čovjek, u ratnim je uvjetima, između ostaloga, bio uključen i u brigu o ekonomatu, jer s ograničenim količinama svih potrepština, ne znajući koliko će ratno stanje trajati, posebice kada je grad potpuno blokiran za dostavu bilo kakve pomoći, procijenjeno je da će se njegovo obiteljsko i domaćinsko iskustvo najbolje nositi s tim tada važnim segmentom potrebe našeg brojnog sastava. Stalno je bio na nogama, stalno u pogonu, požrtvovno ispunjavajući svoje dužnosti".

O Dragoljubu Drobcu, višem policijskom nadzorniku, u knjizi "Hrvatska policija u obrani Vukovara u Domovinskom ratu 1990. - 1991.", ostat će zapisano kako je Dragoljub tijekom borbenih sukoba, zajedno s Brankom Lukendom i Tomislavom Hegedušem, policajcima koji su živi dočekali slom obrane grada, zarobljeni te iz vukovarske bolnice izvedeni, nakon čega im se gubi svaki trag, a njihovi posmrtni ostaci ni danas nisu pronađeni, bio zadužen i za analitiku i krim. istraživanje ranjenih i poginulih osoba i branitelja, te da je poginuo 13. studenoga 1991. godine tijekom raketiranja policijskog stožera, pri čemu je zgrada tadašnje Policijske uprave Vukovar izgorjela.

O tom danu, vukovarski policajci, sudionici događaja, zapisat će:

"Točno u podne 13. studenog 1991. započela je teška kanonada policijske zgrade. Zasipali su je najtežim i najvećim kalibrima granata. Eksplozije su razorile pola objekta za samo 20 minuta, prekrila ga je gusta, prašnjava, crna zavjesa. Otrovni i ogromni plameni jezici dizali su se u oblake i gutali utrobu čvrste i jake građevine koja je uspješno odolijevala svim granatiranjima, sve do navedenog datuma. U njenoj unutrašnjosti čuo se jauk i zapomaganje teških i nepomičnih ranjenika koji su prizivali u pomoć. U takvim prigodama se gubi osjećaj za orijentaciju, pa su mnogi pojedinci omamljeni bauljali tražeći prostor za udisaj svježeg zraka i zbrinjavanje ranjenika.

Ubrzo su se počeli obrušavati sagorjeli dijelovi vanjske stolarije i krovišta. U jednom trenutku prestalo je granatiranje, ali su se i dalje čule jake detonacije. Koncentracija otrovnih plinova unutar prostora se pojačavala, gušila nas je prašina i crni dim. Zapomaganje je postajalo sve jače. Nakon kraćeg vremena prostorija se malo razbistrila. Odmah smo počeli s iznošenjem ranjenika koje smo prenijeli u bolnicu udaljenu stotinjak metara. Zbog njihovog jakog razglasa, iz daljine smo čuli zlokobne prijetnje neprijateljskih hordi kako će klati Hrvate, popraćene tonovima neke stare harmonike…".

Miljenko Miljković, ispričat će pojdinosti o danu kojeg se i danas jasno sjeća:

"Kad je 13.11.'91. policijska zgrada pogođena i pretvorila se u buktinju, nastao je metež, strka, nadljudska borba sa stihijom da se iznese što više minsko-eksplozivnih sredstava i streljiva kojih je bilo u velikim količinama u zgradi. Detonirana streljiva letjela su nekontrolirano, grunula bi mina zahvaćena vatrom... Nastala je strka na sve strane... Iz zgrade koja se strahovito brzo pretvarala u buktinju, spašavali smo i preseljavali ono najnužnije u zgradu u tadašnjoj Ulici Božidara Adžije, u kojoj je bio minimarket Park. To je bila jedina moguća i najbliža lokacija za smještaj većeg broja ljudstva. Nažalost, u požaru je smrtno stradao svima dragi kolega Dragan Drobac. Moglo bi se reći da je bio žrtva svoje požrtvovnosti i želje da spasi što više korisnog materijala".

Jedan od preživjelih, posvjedočit će isto: "Kad smo uspjeli izaći iz zgrade koja je gorjela, sa stražnje, dvorišne strane, pored kanala za vozila, vidjeli smo Draganovo tijelo. Tijekom granatiranja izjurio je napolje, prema prostoriji krim tehnike, želeći od požara spasiti dokumentaciju koja je bila važna, ali smrtno je pogođen...  Na njega su se urušile i nekakve grede, pa smo se dogovorili da ćemo kad spasimo sve ranjenike, i one koji su bili u zgradi i one koji su ranjeni tijekom tog granatiranja, doći po njegovo tijelo... Nažalost, granatiranje se nastavilo i prije negoli smo to uspjeli, njegovi su posmrtni ostaci stradali u požaru...".

Mato Rimac, će dopuniti: "Sutradan ujutro, kolega Ante Keser i ja, koji smo bili na drugom položaju, došli smo u zgradu zapovjedništva pogledati kakva je situacija, jer smo vidjeli da je cijelu noć gorjela. Zgradi smo prišli sa stražnje strane, kroz dvorište i tamo smo ugledali Draganovo tijelo, ležao je na leđima. Šokirani, komenirali smo - 'Drobac, to je Drobac'. Ušli smo u zgradu provjeriti ima li tamo još nekoga, spustili smo se u podrum, no tada je granatiranje ponovno započelo. Tukli su iz svog mogućeg oružja, pretpostavljam da su bacali i napalm... Kad smo napokon mogli ponovno izaći, Draganovo je tijelo, nažalost, bilo gotovo neprepoznatljivo...".

Goran Drobac, s tugom će se prisjetiti posljednjeg susreta s ocem: "Oca sam posljednji put vidio dan prije negoli će poginuti. Došao je majku i mene obići u zgradi nedaleko od bolnice u čiji smo se podrum sklonili jer ga zgrada u centru grada u kojoj smo tad stanovali nije imala, tijekom granatiranja, boravili bismo na vanjskom  hodniku, između stanova. Ne znam je li o tome razgovarao s majkom, no ja ga nikad nisam čuo da spominje mogućnost da bi obrana grada bila slomljena. Prije negoli će otići, rekao mi je da, ako se njemu nešto dogodi, čuvam mamu... O bratu Željku nismo imali nikakve informacije, tako da smo i za njega strahovali, nismo znali kako se i on u međuvremenu priključio hrvatskoj policiji. Kad je tata poginuo, nitko nam nije javio, no nakon zarobljavanja, kad su nas odveli na Velepromet, netko nam je to kazao, no nismo u to vjerovali".

Nakon mirne reintegracije i ekshumacije iz masovne grobnice na vukovarskom groblju Dubrava, posmrtni ostaci Dragoljuba Drobca identificirani su na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati. Supruzi Anici i sinovima Željku i Goranu, vraćeni su kod njega pronađen sat, poklon supruge Anice i ključ od njegovog automobila Renault 4 koji je izgorio ispred zgrade policije.

Željko Drobac, stariji Dragoljubov sin, s tugom, ali i ponosom će reći: "Kao djelatnik MUP-a, prvo vukovarske policije, a potom Specijalne jedinice Krpelj Vinkovci te SPJ Delta, prošao sam cijelu Hrvatsku. Gdje god sam se predstavio, netko bi me upitao, je li mi nešto u rodu Dragoljub Drobac. Kad bih rekao da je, svatko je za njega imao samo lijepe riječi. Moj je otac za sobom ostavio trag profesionalnosti, poštenja i čovjekoljublja. Ponosan sam što sam njegov sin".

Vukovarski branitelj, hrvatski policajac Dragoljub Drobac pokopan je dana 15. listopada 1998. godine na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, u Vukovaru. Kad je poginuo pri obrani svoga grada i Domovine, Dragoljub Drobac, suprug, otac i sin, imao je četrdeset i četiri godine.

Dragoljube, nismo te zaboravili.