Početak bitke za Vukovar: Kao da je netko otvorio vrata pakla

Dana 25. kolovoza 1991. godine, oko sedam sati ujutro, na Borovskoj cesti, nedaleko od položaja poznatijeg kao ''Slon'', sukladno zapovijedi Blage Zadre da se zaustave i pregledaju vojna vozila koja su u Borovo selo navodno vozila hranu i kruh, a postojala je osnovana sumnja kako pobunjenim Srbima i četnicima prevoze i oružje i drugu vojnu opremu, branitelji su pokušali zaustaviti vojni kamion TAM, koji je, ne želeći ga zaustaviti, vozač kamiona skrenuo s ceste na zemljani put gdje je naletio na protutenkovsku minu koja je eksplodirala, pri čemu je jedan vojnik JNA poginuo, a tri su bila ranjena.

FOTO: Privatni arhiv

JNA se otvoreno svrstava na stranu terorista

Kako je prethodnog dana, prema zapovijedi tadašnjeg zapovjednika obrane i Zbora narodne garde u Vukovaru, Ivice Arbanasa, Luka Andrijanić (s posadom protuavionskog topa; Zvonko Hincak, Josip Jakobović i Antun Begčević) oborio dva aviona JNA, taj događaj, kao i događaj na Borovskoj cesti, bili su povod da JNA izvede tenkove iz vojarne i krene prema Trpinjskoj cesti, nakon čega je ubrzo počeo napad koji će se pretvoriti u opći, pri čemu se JNA, koja je do tada glumila suzdržanost, otvoreno svrstala na stranu srpskih terorista i njihovih paravojnih formacija.

Nakon pogibije dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovu selu 2. svibnja 1991. godine, u Vukovaru su ubijeni pripadnici Zbora narodne garde Franjo Katić i Damir Ivanović – Damponja koji su hladnokrvno upucani 2. srpnja 1991. godine (ta su ubojstva okvalificirana kao klasična ubojstva, a njihov ubojica Slobodan Jurišić koji je aboliran, po svemu sudeći, za taj zločin nikada neće odgovarati).

U prigradskom naselju Lužac dana 25. srpnja u borbi s teroristima poginuo je Ante Glavinić, pripadnik bojne Zrinski te na Sajmištu, u napadu pobunjenih Srba na njegovu obiteljsku kuću dana 17. kolovoza ubijen je Dragutin Molnar. Ipak, budući da se kao početak Bitke za Vukovar službeno računa upravo dan 25. kolovoza 1991. godine, prvi branitelj poginuo u borbenim djelovanjima u Vukovaru u tome periodu i to baš toga dana, 25. kolovoza 1991. godine, je Božo Bionda, pripadnik ATJ Lučko.

FOTO: Privatni arhiv

Prve žrtve otvorenog sukoba

Nakon što je obrana Trpinjske ceste uzbunjena zbog vijesti o dolasku tenkova, prema zapovijedi Blage Zadre, njegov sin Robert i Božo Bionda, pripadnik ATJ Lučko koji je dragovoljno došao u Vukovar, među prvima su pojurili zauzeti položaj u Industrijsku ulicu, na izlazu prema Borovskoj cesti. Za to vrijeme, tenkovi i transporteri JNA već su otvorili vatru, najprije gađajući vagon koji se nalazio kako prepreka na pružnom prijelazu, a potom je jedan transporter zauzeo položaj pored ugostiteljskog lokala na samom križanju Trpinjske i Borovske ceste, neposredno na mjestu današnjeg kružnoga toka.

Želeći transporter pogoditi tromblonom, Božo Bionda je iz Industrijske ulice pokušao pretrčati čistinu na suprotnoj strani i zauzeti bolji položaj, no dok je pretrčavao ulicu pogođen je rafalom iz mitraljeza upravo s tog transportera. Budući da, zbog žestokog napada branitelji nisu mogli prići Božinom tijelu, neki njegovi suborci su se plašili kako je Božo iskrvario, no obdukcija će pokazati kako je bio pogođen sa sedam metaka, od kojih je jedan bio u srce. Agresor nije mario za civilne žrtve, pa je i sam centar grada zasut projektilima i granatama različitog razornog kalibra.

Jedan od najupečatljivijih tragičnih prizora toga dana, bio je potpuno izgorjeli automobil pored semafora na križanju današnjih ulica, Ulice Kardinala Stepinca i Ulice 204. vukovarske brigade, nekadašnjih ulica Božidara Adžije i Borisa Kidriča. U pogođenom automobilu na mjestu su poginuli Franjo Drobina iz Iloka i Josip Osvald iz Vukovara, a Josipov polubrat Miroslav Fabri, od detonacije je izbačen iz vozila te teško ozlijeđen iz vukovarske bolnice prevezen u osječku, gdje je istu večer, u 20 sati i 15 minuta, podlegao ozljedama.

FOTO: Privatni arhiv

Bitka za Vukovar

Pukovnik Ivan Anđelić – Doktor, jedan od rijetkih svjedoka događaja, prisjetit će se: "Jurili smo kombijem u ispomoć braniteljima na Borovsku cestu, kada nas je zasula kiša projektila. U kombiju su se osim mene nalazila još dva pripadnika Zbora narodne garde s Opatovca, odnosno 4. bojne 3. brigade ZNG-a, Marko Dragičević i Marko Karaula, te Alen Maljak. Dolazili smo iz smjera centra, prešli smo preko mosta i našli smo se na tom raskrižju. Prije negoli ćemo skrenuti desno, s lijeve strane nisam vidio nikoga, no granate su padale takvim intenzitetom da smo par metara dalje, pored streljane, zaustavili kombi nasred ceste i pojurili van kako bi se zaklonili u betonskom prolazu u streljanu koja se nalazi ukopana. U trku sam pogledao prema smjeru iz kojega smo došli i vidio na raskrižju na kojem smo bili prije nekoliko sekundi automobil kako gori. Bio je okrenut prema nama, kao da je došao iz Adice, a pored njega, s lijeve strane, nepokretno je ležao čovjek, sjećam se, bio je crn i imao je savijenu nogu u koljenu. Automobil je u krov direktno pogođen minobacačkom granatom od 82 milimetara".

Tri godine nakon što je pokopan, otišla je i njegova gospođa: 'Čekaj me, i ja ću doći...'

Svjedoci će ispričati kako su se sirene za opasnost 25. kolovoza 1991. godine oglasile u 10 sati i deset minuta. "Kao da je netko otvorio vrata pakla", reći će, a ono što će uslijediti u sljedeća tri mjeseca u povijesti će ostati zapisano kao Bitka za Vukovar.