Plenkoviću prijeti veliki štrajk: Inflacija je pojela povećanje plaća u ovom sektoru

Traži se povećanje osnovice plaće za 10 posto, povećanje koeficjenata te povratak dodatka za prosvjetu dok se ne uredi rast koeficjenata. Prosvjetni kadar pet i pol godina nakon posljednjeg dugotrajnog štrajka opet bi mogao obustaviti rad namećući društvu kao glavnu temu još jednom svoj materijalni status.

Posljedica je to opasne spirale u koju nas je povela želja Andreja Plenkovića da u svojim mandatima Hrvatsku zaogrne rozim plaštem. Baš kao što se i očekivalo, u manje od godinu dana inflacija je pojela veliko povećanje plaća poklonjeno javnom sektoru ususret posljednjim parlamentarnim izborima pa se prosvjetni radnici gledajući u svoje novčanike ponovno osjećaju siromašnima.

U odnosu na "ove druge" i u tom grumu možda leži i najvažniji zec priče o novonajavljenom štrajku. Poredali su plaće niza profesija po visini pa kažu da neurokirur ima najviše, potom tajnik u ministarstvu pa sudac županijskog suda, a na dnu su policajac i učitelj koji
uz sva povećanja primanja opet ima plaću između 1400 i 1500 eura, što je manje od aktualne zagrebačke prosječne plaće i tek nešto više od medijalne.

FOTO: Goran Mehkek/CROPIX

Je li štrajk opravdan? 

Standard ljudi od kojih očekujemo da obrazuju nove generacije nije se odviše promijenio koliko god se vlast iz petnih žila trudila svu  hrvatsku javnost uvjeriti u uspješnost hrvatske ekonomije. U prva dva mjeseca ove godine bojkotirali smo trgovačke lance prosvjedujući protiv previsokih cijena, progitali smo povećanje cijena telekomunikacijskih usluga, gledamo obračun s bankama koje žele podizati naknade, a navodno dobre vijesti o rastu mirovina treba spojiti s onima o poskupljenju smještaja za starije i nemoćne u za to namjenjenim domovima.

Kako se proljeće bliži očekivano se nižu i naslovi koji zazivaju strah da bi turistička sezona mogla podbaciti. Je li štrajk u prosvjeti opravdan ili nije pitanje je koje se neće moći izbjeći, ali nužno je reći kako je ono prilično izlizano u aktualnim okolnostima. Možemo naravno otvoriti uvijek istu raspravu o tome koliko se u školama radi, tko u školi koliko radi, s kakvim znanjima učenici izlaze iz škola, kakvu su njihovi uspjesi u vanjskom vrednovanju znanja, koliko traju godišnji odmori i kakva je uopće kvaliteta nastave.

Sve su to opravdana pitanja za neku zemlju i neku vlast kojoj bi to zapravo bilo važno i koja bi se bavila promišljanjem školskog kurikuluma, ali aktualna vlast baš ne ostavlja dojam da joj je to važno. Počnimo od prvog razreda osnovne škole u kojem su torbe još uvjek preteške pa sve do završetka srednje škole i dolska do državne mature na kojoj se stralno traži da testovi budu lakši, a pragovi prolaznosti budu niži pa na fakultetima stalno vlada čuđenje "tim novim generacijama". 

FOTO: Nikola Brboleza/CROPIX

Pitanje je s kakvim učinkom? 

Ljudi koji ih obrazuju stalno su u navlas istom materijalnom položaju bez obzira kolike im povišice bile jer struktura hrvatske ekonomije ne omogućava realan rast standarda. Stoga je i obrazovanje kao pojam u hrvatskom društvu drastično devalviralo, izgubilo je svoju vrijednost više nego to želimo priznati.

U HNB-u se boje da građani neće moći vraćati kredite: Hrvati strahuju od nečeg goreg

U iščekivanju novog mogućeg štrajka u prosvjeti možda bi bilo korisno da počnemo otvarati kronično problematična područja obrazovanja umjesto da se držimo samo akutnog materijalnog problema. Iz ministartsva obrazovanja ovih su dana poručili da je sasvim u redu da tajnik u ministartvu ima veću plaću od učitelja, jer nije to tajnik koji se javlja na telefon nego vodi, upravlja i organizira. Pitanje je samo s kakvim učinkom? Takvim da su ludi u sustavu toliko nezadovljni da ponovno najavljuju štrajk.