Plenkovićev test legitimnosti, demokratskog i političkog autoriteta

Ipak, malo je tko očekivao da će ministar financija, koliko god je tijekom svoga mandata u Oreškovićevu kabinetu stekao ugled, autoritet i povjerenje javnosti, u prvom tjednu rada nove Vlade već lansirati cjelovitu poreznu reformu.

Najbolje što je uradila vlada Tihomira Oreškovića bilo je to što u arenu nije ušla kao zagovornik diskontinuiteta pod svaku cijenu, nego je svugdje ondje gdje se to moglo nastavljala javne politike koje su pogodovale rastu i brusila ih. Plenkovićev kabinet ima daleko više prostora za politike kontinuiteta, nego što ih je imala Oreškovićeva Vlada, a reforma poreznog sustava koju je ovih dana predstavio ministar Marić, evidentno je plod onoga što su ministar i njegovi suradnici radili od trenutka kad su preuzeli ured u Katančićevoj.

Porezni sustav u Hrvatskoj mnogi smatraju konfuznim, a bio je podložan čestim promjenama. Nije najgore to što svaka promjena poreznog sustava šteti konkurentnosti države, jer se smanjuju predvidljivost i proračunljivost u poslovanju. Još je gore to što su se do sada pojedinačnim promjenama u sustavu rješavali trenutni problemi, najčešće problem nedostatnog punjenja državnog proračuna, a nije se vodilo računa o konzistentnosti sustava. Najbolji primjer za to je ono što se događalo u sustavu poreza na dodanu vrijednost. Godine 1998., kad je sustav uveden, porez na dodanu vrijednost obračunavao se po jedinstvenoj, 22- postotnoj poreznoj stopi, bez ikakvih izuzetaka.

Od njegova uvođenja, odjekivale su glasne kritike takva sustava kao nepravednog, ali brojni eksperti, pretežno strani, hvalili su sustav kao pregledan i kao branu evaziji javnog novca. Umjesto obrane jednostavnog i preglednog sustava, u Hrvatskoj se od uvođenja PDV-a do danas odvijao proces koji je komplicirao njegovu primjenu, pojavile su se najprije nulta stopa, koja je tijekom pregovora o članstvu u EU morala biti napuštena, a nakon toga i smanjena i vrlo smanjena stopa. Sustav oporezivanja dohotka nikad nije bio konzistentno postavljen, a i on se ad hoc izmjenama dodatno komplicirao i činio sve neprozirnijim.

Nije bilo ravnoteže u oporezivanju dohodaka različita izvora. Sustav oporezivanja imovine nikad nije uspostavljen, a oporezivanje dobiti poduzetnika bilo je prilično nepredvidivo.

Reforma, koju je osmislio tim ministra Marića, bitno se razlikuje od dosadašnje „reformske prakse“ u Hrvatskoj – nije parcijalna, nego je sveobuhvatna, nije bezbrižna prema tome kako će se nakon reforme prikupljati porezj, nije predstavljena bez vrlo ozbiljnih makroekonomskih simulacija i izrazito je konzistentna i cjelovita. Dakle, upravo je onakva kakvu se može očekivati kad je rade odlično obrazovani eksperti, koji poznaju porezni sustav, kapacitete države u prikupljanju poreza, a istovremeno razumiju i interese realnog sektora.

Odluke o oporezivanju mogu se donositi samo unutar modela predstavničke demokracije. O porezima, naime, nije moguće odlučivati modelom neposredne demokracije i „uključenosti građana“ ili zainteresiranih strana u proces donošenja odluka. Naime, niti jedan pojedinac ili socijalna skupina, kad je riječ o sustavu oporezivanja, ne može se izdignuti iznad osobnog interesa i svoje osobne interese razdvojiti od javnog interesa.

Porezna politika jedna je od onih koje ne moraju biti determinirane igrom s nultim rezultatom. Nije nužno da jedna socijalna skupina gubi upravo onoliko koliko druga dobiva. Kad se sustav modelira nestručno, moguće je uspostaviti i igru s negativnim rezultatom, igru u kojoj svi gube, s time da su možda gubici jednih trenutni, a da drugi gube u nešto duljem roku. Međutim, porezna politika može biti i element poticanja razvoja i ekonomskog ciklusa, i može biti igra s pozitivnim rezultatom, u kome dobivaju sve strane.

Efikasne su one javne vlasti koje osiguraju da je u društvu donošenje političkih odluka jasno i providno, a da formiranje neformalnih veto skupina, koje radi očuvanja vlastita kratkoročnog interesa blokiraju društvene reforme, bude ili otežano ili sasvim onemogućeno.

Kad govorimo o hrvatskom poreznom sustavu, očito je da je ekspertni tim okupljen oko ministra Marića napravio konzistentan prijedlog reformi. Pitanje je, samo, postoje li u hrvatskoj politici reformski kapaciteti, odnosno postoji li snaga da se takav reformski paket provede.

Za uspjeh reforme poreznog sustava uvijek su važni i neki neekonomski faktori, faktori koji nemaju veze sa stručnošću onih koji su reformski paket oblikovali. Izrazito je važna politička legitimnost onih koji lansiraju reforme. Mora postojati temeljni socijalni konsenzus o tome da su reforme nužne. Konsenzus mora postojati i o tome da je za provođenje reformi nužno platiti određenu socijalnu cijenu, a pravedan je samo onaj porezni sustav koji osigurava da distribucija te cijene bude razmjerna poreznoj snazi poreznih platiša.

Svaka vlada najsnažniji politički legitimitet ima upravo na početku svog mandata. Osim toga, reforme ključne za uspjeh mandata moraju se provesti na samom njegovu početku, jer je jedino tako moguće do kraja mandata, za četiri godine, biračima na kraju mandata predstaviti stvarne učinke izvršne vlasti. Za svaku reformu, koja iziskuje određenu socijalnu cijenu, nužno je „lomiti otpore“, a na samom početku svoga mandata izvršna vlast to čini najlakše.

Insistiranje premijera na tome da se porezna reforma mora provesti do kraja ove godine, da budžet za iduću godinu mora biti dizajniran sukladno novom sustavu prikupljanja poreza, od ključne je važnosti za uspjeh njegove Vlade. Četiri godine veoma je kratak period ako Vlada ozbiljno radi (ali strašno dug ako ne radi ništa). Zato na početku mandata Vlada jednostavno nema vremena za gubljenje. Važno je i to da Premijer točno razumije kako je reforma poreznog sustava cjelovita, i kako ju je moguće tek lagano brusiti i balansirati, a nikako ne u nju duboko zadirati.

Najgore što se može napraviti bilo bi odgoditi je za godinu dana. Ništa nije tako nenadoknadiv resurs kao što je vrijeme. Jedna je stvar da se zadržavanjem loših praksi još godinu dana produljuje kriza, a da se odgađanjem boljih rješenja odgađa i vrijeme kad bi takva bolja rješenja mogla dati povoljne učinke, a druga, još važnija, da se ono što se odgađa, nikad ne događa.

Ako Vlada danas ima čvrstu parlamentarnu većinu, koja osigurava provođenje cjelovite porezne reforme, to ne znači da će takvu većinu imati i za godinu dana i da tada ne bi bila primorana za neke veće ustupke, koji bi reformu učinili ili manje učinkovitom, ili čak posve formalnom, a bez stvarnog učinka.

Prvi test autoriteta i kompetencije ministar je Marić položio u prvom tjednu mandata Vlade. Sad je na redu test liderstva premijera Plenkovića. Čini se da je on itekako svjestan da o tome koliko će uspješan biti u uspostavljanju suglasnosti o reformama, koje započinje u prvom mjesecu mandata, ovisi i to kako će nakon četiri godine biti vrednovan njegov premijerski mandat. To je, očito, i za njega test legitimnosti i demokratskog političkog autoriteta.