Plenković mora odlučiti kakvu stranku želi

BDP u prvom kvartalu ove godine u odnosu na isto tromjesečje prošle godine ima najveći rast u cijeloj EU 3,9 posto. Obično je rast BDP u prvom kvartalu manji u odnosu  na ostali dio godine. Ministar Horvat pokušava doći do riječi i objasniti da bi BDP mogao do kraja godine stići do 5 posto. Analitičari podijeljeni. Pesimističniji govore kako se radi o investicijama u infrastrukturu  koja ne garantiraju radna mjesta. Horvat temelji optimizam na činjenici što će novo razdoblje EU biti vezano uz digitalizaciju i inovacije. A za ta četiri I smo spremniji - inovacije, investicije, industrija, izvoz. Možda ministrove prognoze nisu bez temelja.

Ali, kod nas politika, posebno unutarstranačka, izaziva veći interes od gospodarskih kretanja. Što se na ovim izborima dogodilo? Osim što je Bernardić iz čista mira preživio. Izgleda da im najbolje ide kad se on kao predsjednik partije ni u što ne miješa i nikome ne smeta. U HDZ-u je situacija drugačija. Sada je jasno; HDZ mora izabrati svoj smjer i svoju sudbinu. Problem koji je pred Plenkovićem od kada je preuzeo stranku. I nema više vremena za odgađanje. Do izbora 2020. mora biti jasno što je to HDZ danas. Iako, da je na izbore izišao s listom na kojoj  bi bile Tomašić i Petir, broj zastupnika bio bi nadmoćan, ali broj HDZ zastupnika identičan sadašnjem. Više nije realno sanjati da će HDZ ikad više moći vladati bez jakog koalicijskog partnera. Što je dobro, za demokraciju..

Sjetimo se i pokušaja Zorana Milanovica da desnom retorikom uđe u politički centar. Nije bilo uvjerljivo. SDP je toga bio svjestan. Jasno je njima da u njihovim redovima ima više jugonostalgičara nego socijaldemokrata. Dovoljno je pogledati slike antifašističkih okupljanja na kojima vijore  jugoslavenske zastave. Zašto ne i službena zastava Republike Hrvatske? Milanovićevo pomicanje prema centru bilo je osuđeno na propast.

Što se dogodilo Andreju Plenkoviću na ovim izborima? Desniji birači nisu glasali za HDZ; izabrali su Tomašić i nešto manje Petir. To nije iznenađenje. Plenkovićev je HDZ stranka centra; dobro, desnoga centra. A HDZ je uvijek imao i onaj drugi dio stranke, konzervativniji, desniji. Još od Franje Tuđmana koji je u ratu mogao držati u balansu jedan i drugi. Desniji uvijek uz vlast, ali ne i na vlasti. Uz rijetke izuzetke. Pred kraj njegova života, kada su počele borbe za njegovo nasljeđe, ali i poziciju, HDZ je doživio ozbiljno posrnuće. Sukob Sanadera i Pašalića doveo je do gubitka izbora tu stranku. Izabrana je sušta suprotnost, Stipe Mesić. Svi smo mi drugi bili krivi za gubitak izbora, osim stranke same. Stranke koja nije znala izaći iz vlastitih rovova. Preslab je interes bio za sve realne teme, osim domoljubnog zanosa. A zanos nije mogao nositi na plećima grubu realnost, bitke u miru koje se vode po drugim pravilima. Ideološki obračuni iz prošlosti i stalni sukobi s političkim protivnicima nisu omogućavali dijalog.

I sada opet. Ako HDZ ode desnije, pojavit će se neka stranka centra koja sada još nije na vidiku, a ako ostanu gdje jesu, pojavit će se desnica kao svugdje u Europi. Birači se mijenjaju, biračko tijelo nepovratno. Tim se činjenicama treba prilagoditi. Prečesta promjena retorike može ih zbunjivati. I zato je teren i ovaj puta bio važan, a zanemaren. Daljinski upravljač pokazao se kao i do sada, nedovoljan. Ništa bez objašnjavanja. Ako ništa drugo, zašto je populizam loš i opasan put. Očigledno terena nije bilo dovoljno. Zašto? Pitanje je za predsjednika stranke. Za sada je dilema opstrukcija, ili nezadovoljstvo. Odgovor je važan. Zbog budućnosti. Puč se ne oprašta, a nezadovoljstvo omogućava popravak. Jedno je sigurno. Plenković mora odlučiti koji i kakav HDZ vodi. Najopasnije bi bilo ponašati se kao da se ništa nije dogodilo.