Pitanje za milijun dolara: Za čije interese lobira Slavko Linić kad govori o Uljaniku?

Upravo zato što je previše uporan u promoviranju svoje ideje prema kojoj bi mirovinski fondovi II. stupa trebali uložiti novac u restrukturiranje Uljanika uz uvjet da se Uljanik preorijentira na turizam, Slavka Linića je, iako nema nikakvu aktualnu funkciju, nemoguće ignorirati. Razum (i osjećaji) nalažu nam da njegovu ideju argumentirano odbacimo.

Brodogradnja u Uljaniku je, to već vrapci na granama znaju, neodrživ biznis. Turizam na prostoru na kojem se u Puli danas grade brodovi želja je oko koje postoji neizrečeni politički konsenzus. Naglas svi zahtijevaju da se spasi brodogradnja, međutim nitko to ne misli ozbiljno. Za brodogradnju više nema budućnosti, ali činjenica da ta stara industrija ne može biti zamijenjena novom industrijom, onom 21. stoljeća jest bez obzira na sve – tužna činjenica.

Dvostruki bivši ministar Slavko Linić promovira ideju prema kojoj bi budući hrvatski umirovljenici trebali postati investitori u turizam i to tako da obvezni mirovinski fondovi II. stupa ulože novac u restrukturiranje Uljanik Grupe, spase 3. maj i zarade novac na turističkom biznisu na prostoru Uljanika. Obvezni mirovinski fondovi raspolažu sa stotinjak milijardi kuna kapitala. Svega desetak milijardi od toga uloženo je u tvrtke čije dionice kotiraju na Zagrebačkoj burzi. Sedam milijardi u sedam poduzeća, a ostale tri u njih 40-ak. Dubioze Uljanika, prema izračunu (i željama) vlasnika Brodosplita Tomislava Debeljaka iznose oko 10 milijardi kuna. Koje treba sanirati. Linić nije naravno govorio o milijardama. Govorio je o "konceptu". A taj koncept bi podrazumijevao da hrvatski građani svoju mirovinsku štednju ulože u razvoj turističkog biznisa na području Uljanika te da u to investiraju između pet i deset milijardi kuna. Ovisno o tome koliko bi država uložila. Dakle, porezni obveznici. To znači da bi se građanima uzelo iz oba džepa. Sadašnjeg i budućeg umirovljeničkog.

I pokriju dubioze iz poslovanja Uljanikovih upravljača i političkih pomagača. Gle, ti budući hrvatski umirovljenici, to smo mi.

Turizam je divna industrija. Povrat ulaganja je dugotrajan. Ali kontinuirano raste. Globalno. Ima oscilacije. Pa su neke destinacije u ozbiljnim problemima po desetak ili 15-ak godina. Ali onda opet raste. Turizam je divan biznis. Potiče rast cijena na mjestu gdje se odvija. I iseljavanje lokalnog stanovništva. Divan je to biznis. Potiče stjecanje novih znanja i vještina.

O što jeftinijem načinu čišćenja i što inventivnijem načinu presvlačenja krevetnina. Ima i kreative. Potiče se stjecanje osnovnih znanja što više stranih jezika. Zbog nedostatka radne snage voljne raditi za niske nadnice turizam potiče i uvoz te radne snage budući da je ionako nedostaje. Turizam uglavnom ne treba visoko obrazovanje. Ne onakvo kakvo su trebale stare industrije, ne onakvo kakvo trebaju nove industrije. Svejedno, turizam je u redu. U redu je turizam i na prostoru današnjeg Uljanika. Ali nema baš nikakvog razloga da budući umirovljenici ulažu novac u sanaciju Uljanikovih dubioza zato da bi zaradili na turizmu. Stvaranje uzročno-posljedične veze između to dvoje je obični politički spin. Obvezni mirovinski fondovi drugog stupa već su uložili nekoliko milijardi kuna u turističke kompanije u Hrvatskoj. Oslonili su se na turizam (svi osim Raiffeisen fonda) jednako puno kao i cijela država jer i nemaju baš na što drugo i ne bi trebalo biti zapreka da ulože u još malo turizma pokaže li se to opravdanim.

Međutim, to je moguće i bez restrukturiranja Uljanik Grupe. Neka propadne. Zaslužila je. I nek se potom objavi međunarodni javni natječaj za razvijanje turističkog biznisa na području današnjeg Uljanika u Puli. Pa kad se javi globalno respektabilna turistička kompanija, onda ćemo moći govoriti o savršenosti Uljanikove lokacije za razvoj turizma. I moći ćemo raspravljati o ulaganju mirovina u takav biznis. Sve do tada svi koji bezrezervno zagovaraju turističku djelatnost, a ne vode za sobom globalne turističke igrače nego "poduzetnike" koji uglavnom pretaču tuđi novac kroz svoje džepove da bi im ponešto zaostalo u pretakanju, nisu kreatori politika nego obični lobisti za partikularne interese. Veća su pošast od Fake Newsa. Nije sasvim jasno za čije interese lobira Slavko Linić? Za interes budućih umirovljenika svakako ne.