Potez Plenkovića odavno je pravilo u civilizarnim zemljama: 'Ono kad gledate američku seriju...'

Riječ je naravno o zakonskim izmjenama zahvaljujući kojima će vlasnici stanova u stambenim zgradama žele li svoje stanove iznajmljivati turistima ili stranim radnicima u kratkoročni najam morati dobiti suglasnost 80 posto suvlasnika zgrade u što moraju biti uključeni susjedi čija imovina graniči sa stanom namijenjenom kratkoročnom najmu bilo zidom, bilo stropom bilo podom.

Kako god kome zvučala, ovakva zakonska odredba prvenstveno je poštena. Spriječila ili ne spriječila apartmanizaciju predložena nova regulativa poslužit će tome da nauči vlasnike stanova granici u raspolaganju svojim vlasništvom. Ona se povlači kada odabranim načinima raspolaganja narušavaju tuđe vlasništvo.

Što god ljudi govorili o otvorenosti, uključivosti i toleranciji u pravilu nisu sretni kada im u stanu do njihova živi desetak stranih radnika koji se svakih nekoliko mjeseci mijenjaju, a nisu presretni niti s turistima iščekujući da vide tjedan za tjednom s kakvim navikama će idući doći i obilato ih koristiti jer eto, "platili su".

FOTO:  Direktno (na fotografiji Dragana Radusinović)

Svaka zgrada bi mogla postati Hrvatska u malom

No, nije sve tako jednostavno. Možda neće svi ljudi javno reći da vole novac, ali svi će govore li iskreno reći da im novac treba. I zato turistima ili stranim radnicima iznajmljuju stanove. Nova regulativa veselo se igra sa samom suštinom međuljudskih odnosa. Gura ljude povezane ničim drugim doli stanovanjem da se dogovore što će njihova zgrada biti.

Hoće li biti mjesto za svakodnevni obiteljski život, hoće li je pretvoriti u mješovitu zonu turističko radničkog smještaja ili će se dugo, dugo svađati iza zatvorenih haustora. Svaka bi zgrada mogla postati Hrvatska u malom, vježbalište suradnje, međusobnog uvažavanja, ali i drugih nekih navada, a možda i zavada.

Zamislimo radosne ljude koji će odlučiti kako susjedima neće dati suglasnost da iznajmljuju stanove turistima i stranim radnicima, a drugi dan će se zapitati mogu li računati na susjede za suglasnost oko nečega što njima bude trebalo. I tu je početak, primitivna razina. Nakon nje ide pitanje hoće li im stanovi više ili manje vrijediti ako u zgradi nisu dozvoljeni apartmani ili ako jesu ili koliko pada vrijednost njihovih nekretnina ako se zgrade u kvartu pretvaraju u stanove za brzi obrtaj strane radne snage?

FOTO: Unsplash (Ilustracija) 

'A što ako moja djeca budu htjela iznajmljivati?'

Kad se prašina slegne, stanari bi se mogli zapitati je li pošteno da neki vlasnici stanova imaju svoje stare kategorizacije, a svi ostali za nove trebaju suglasnosti? Tko je jamio jamio je, moglo bi naljutiti one koji nisu jamili posebno ako razmišljaju na način "a što ako mi u budućnosti zatreba da iznajmljujem" ili, "a što ako moja djeca budu htjela iznajmljivati". U idealnom svijetu ljudi donose odluke koje su najbolje za njih same i zajednicu u kojoj žive.

U takvom, idealnom svijetu svi bi voljeli živjeti u što većoj zoni komfora, a to bi iz većine stambenih zgrada izbacilo prekrcavanje stanova radnicima na privremenom boravku iz dalekih zemalja i turiste. Međutim, apartmanizacija stambenih zgrada koja je uzela toliko maha da je dovela turiste u dijelove gradova u koje zbog turističke svrhe nikad ne bi zašli, ali sada zalaze zbog povoljne cijene, nije nastala ni zbog jednog drugog razloga nego radi zarade. I sada bi, nazovimo ih tako 'kućni savjeti'trebali demokratskim dogovorom zabraniti ili dozvoliti kratkoročni najam vlasnicima privatnih stanova. U konačnici dogovoriti se hoće li dozvoliti da se od vlasništva u toj zgradi zarađuje tako ili ne?

Ne treba isključiti ni slučajeve da se jednom susjedu suglasnosti daju, a drugome ne daju jer jednog više vole, a drugog manje ili je jedan uspješnije šarmirao, da ne kažemo korumpirao zajednicu stanara od drugoga. Sve su to mikro svemiri hrvatskih stambenih zgrada u kojima živi više ili manje suvlasnika, od pet do njih više stotina i tko god pomisli na svoj mikro svemir i možda ga se uplaši, potrčat će po preventivnu kategorizaciju u slučaju da im zatreba. U slučaju da se stečena prava ne budu dirala i svi apartmani u stambenim zgradama zadrže svoje iznajmljivačke karakteristike.

FOTO: Unsplash (Ilustracija) 

Što će vlasnik koji ima apartman u zgradi? 

U temelju poštena regulativa u ovom dijelu je nepoštena. Svi bi vlasnici stanova u nekoj zgradi trebali imati jednako pravo i zato bi se trebao naći način da se revidiraju već izdane kategorizacije i dozvole za iznajmljivanje turistima i stranim radnicima. Primjerice, može se propisati rok do kojeg postojeće kategorizacije vrijede bez suglasnosti susjeda, a nakon isteka roka morat će i oni pribaviti suglasnosti. Jer što će vlasnik koji ima apartman u zgradi? Uskratiti susjedu suglasnost da ga i on ima da si smanji konkurenciju ili mu dati suglasnost jer nije pošteno drugome uskratiti mogućnost da u ustanu do tvojega ima ono što ti u svojem već imaš?

Mikro svemiri bi se mogli događati u nevjerojatnim kombinacijama, ljudi bi se mogli ozbiljno buniti misleći da je ono kada na televiziji gledaju američku seriju u kojoj kućni savjeti moraju dati dozvolu za novog najmoprimca samo izmišljotina filmske industrije. A nije. Instrument je to civiliziranih društava, ali da bi funkcionirao mora biti u rukama civiliziranih ljudi.

Plenković bi odlukom mogao naljutiti svog ministra: Spominje se revidiranje njegovih projekata

Nova regulativa će možda djelomično zaustaviti apartmanizaciju, a možda i neće. No, sigurno će na površinu izbaciti cijelu jednu paletu međuljudskih odnosa. A neće naštetiti lokalnim izborima kao što bi podizanje poreza iznajmljivačima koji za najam turistima posjeduju po 20 apartmana ili po četiri zgrade u kojima su susjedi sebi samima pa ih ova nova regulativa uopće ne zanima jer ih ničim ne dira.