Pismo iz 'ideološkog rova', ili – kako je odnos partizana i ustaša prerastao u klasno pitanje

Kada bismo na pitanje odgovorili "ne", ponajprije bi trebalo istaknuti da su partizani, zbog veće širine prostora na kojemu su se pojavili ujedno i ideološki fluidniji pokret od razmjerno monolitnih ustaša. To se, naravno, ne odnosi na njihova vodstva i vođe, to jest Antu Pavelića i Josipa Broza, već na obične pješake. Iako su se ljudi diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz različitih razloga pridruživali ustašama, po tom ih je kriteriju ipak teško usporediti s partizanima, budući da su ih činili i Dalmatinci koji su se odupirali talijanskom iredentizmu, ali i oni koji su još godinu-dvije ranije umjesto zvijezde petokrake na kapi nosili četničku kokardu.

Pa ipak, to ne znači da među ustaškim i partizanskim pokretom ne postoje i značajne sličnosti, te se na Musićevo pitanje može odgovoriti i s "da". Prva srodnost partizana i ustaša jest u hvalevrijednoj činjenici da su i jedni i drugi ratovali protiv eksponenata totalitarističkih ideologija. Dakle, kao što se u apologijama partizanskog pokreta poseže za pojmom "antifašizma", ustašama bi i domobranima jednako legitimno bilo pripisati, primjerice – "antistaljinizam". (Čini li se nekome ova teza čini blasfemičnom, taj bi se mogao zapitati – nije li i svođenje komunizma na "antifašizam" pomalo partikularno viđenje povijesne istine?)

Druga je sličnost ustaša i partizana u nešto manje hvalevrijednoj činjenici da su, koz Drugi svjetski rat, i sami funkcionirali kao produžetak istih tih totalitarnih sustava. Ustaški i partizanski pokret stoga ne treba promatrati kroz prizmu ideologije protiv koje su se borili – jer bismo ih u tom slučaju, lako mogli i amnestirati – nego kao hrvatske inačice Hitlerova nacionalsocijalizma i Staljinova komunizma.

Prema povjesničaru Istvánu Deáku, NDH nije bila tipičan primjer "vazalne države" nacističke Njemačke, jer je imala mogućnost "određivati vlastiti politički smjer". S druge strane, Brozova je Jugoslavija 1948. godine presjekla veze sa Sovjetskim Savezom. Sve to ipak ne znači da se u NDH i Jugoslaviji nisu primjenjivali isti mehanizmi vladanja kao u dvjema pradomovinama totalitarizma.

Najkraće rečeno, partizane i ustaše se ne može niti treba izjednačavati po njihovim političko-ideološkim ciljevima – iako su i oni po mnogočemu istovjetni – ali može po revolucionarnim sredstvima kojima su ih ostvarivali: od državnoga prevrata, preko masovnih pogubljenja, pa do kulta ličnosti i diktature s totalitarnim pretenzijama, po uzoru na Sovjetski Savez i Treći Reich. Ne valja ih tumačiti kao ono što su mogli biti ili kao suprotnost onome protiv čega su se borili, nego kao ono što su doista i bili.

'Ni da ni ne'

Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima nije jednoznačno odgovorilo na pitanje koje je Musić tako jezgrovito formulirao, a koje već godinama lebdi nad hrvatskim društvom. Umjesto "i da i ne", odgovor Vijeća, obrazložen na tridesetak stranica, bliži je opjevanoj pitijskoj sintagmi koja glasi: "Ni da ni ne".

S jedne strane, Dokument dijaloga  započinje formulacijom kako "[o]vim prilozima nije svrha (...) stupnjevanje totalitarne represije pojedinih etapa tih režima koje su se mijenjale, nego suočavanje s onim njegovim praksama i značenjima koja ostavljaju posljedice do danas, te ih pojedine političke skupine ponekad i pozitivno evociraju, izazivajući sukobe koji onda dovode do uznemiravanja građana, sijanja mržnje, suzujući demokratski politički prostor na nepremostive konflikte te izazivajući smetnje za demokratsku izgradnju zemlje" (str. 1.).

Nominalno odustajanje od stupnjevanja zločina ustaškoga i komunističkog režima, koje se u javnosti nerijetko znalo opravdavati prizemnim umovanjem na tragu razlučivanja "većeg zla" od "manjeg zla", načelno je ispravan potez, no čini se da je u dokumentu proveden i previše dosljedno, pa se tako čak niti u gore navedenoj rečenici ne precizira koji je to režim čije prakse i značenja "ostavljaju posljedice do danas", a političke ga skupine u Hrvatskoj "ponekad i pozitivno evociraju".

S druge strane, pri tome se očito ne misli na komunistički režim, jer upravo se njegovi korijeni nastoje pročistiti u mjestimično apologetskim navodima, poput onoga da partizanski zločini "ne mijenjaju izvorno značenje, smisao i svrhu partizanskog pokreta otpora tijekom Drugog svjetskog rata" (str. 22.), kao da su u temelju partizanskog djelovanja bili borba za demokratsko društvo i ljudska prava, a ne komunistička diktatura, sveopća pljačka i sijanje smrti po nacionalno-klasnoj osnovi (pri čemu je ona nacionalna, koju su na svojoj koži, osim Hrvata, osjetili i Nijemci i Talijani, u javnosti često zanemarena).

Bi li čitavo Vijeće stalo iza Dokumenta dijaloga  i kada bismo, primjerice, ustvrdili da ustaški zločini ne mijenjaju izvorno značenje, smisao i svrhu ustaškoga pokreta uoči Drugoga svjetskog rata? Naposljetku, ustaše su u vjerojatno većoj mjeri hrvatska reakcija na srpski imperijalizam jugoslavensko-monarhističkoga tipa nego što je partizanski pokret odgovor na ustašku diktaturu. 

Ako odgovor na to pitanje glasi "ne" – a naravno da znamo da je tako – tada bismo mogli postaviti sljedeći upit: zašto se onda u dokumentu Vijeća implicira da je u srži ustaštva, kako je to u jednome javnom istupu sročila članica Vijeća Jasna Omejec, "zlo", dok je u temelju partizanskoga pokreta, očito, otpor tome zlu?

Nije li poanta možda ipak u tome da onaj dio partizanskog pokreta koji je, uslijed ratnih užasa, nastao u spontanome činu otpora, jednostavno ne može anulirati idejne temelje i političke ciljeve ideološke jezgre Komunističke partije –  koji su uključivali nasilno preuzimanje vlasti i sustavan obračun s neprijateljima sviju vrsta – baš kao što se niti ustaški otpor srpskome imperijalizmu ne može koristiti kao opravdanje zločina ustaškog režima?

O zvijezdi petokraci i hinduističkoj svastici

Još jedna sporna točka Dokumenta dijaloga  su neobično česti i opsežni pravni ekskursi.

Ako su preporuke Vijeća pravno neobvezujuće, tada je nejasno zašto tako visok postotak teksta dokumenta – i to izvan onog njegova dijela koji se odnosi na preporuke o reguliranju simbola u pravnome sustavu – otpada upravo na navođenje mnogobrojnih primjera iz europske pravosudne prakse, pa tako na 22. stranici, pri obrazlaganju eventualne prihvatljivosti zabranjivanja nepoćudne simbolike, doznajemo i da je manje preporučljivo zabraniti komunističko negoli ustaško znakovlje, jer su "neka od obilježja partizanskog pokreta otpora" ujedno "bila vezana i uz globalne radničke pokrete, što im daje posebnu dimenziju". 

Višeznačno zapadnoeuropsko tumačenje zvijezde petokrake za hrvatski je povijesni kontekst jednako relevantno kao i činjenica da je simbol svastike – inače posve istovjetan onoj nacističkoj – u tisućugodišnoj hinduističkoj religijskoj praksi dosljedno označavao koncept Dobra. Drugim riječima, dokument koji se bavi hrvatskom poviješću nema razloga arbitrirati o smislovima komunističke simbolike u pravosudnome kontekstu zemalja Europske unije – on bi prije svega trebao pokušati što točnije definirati njezin značaj za prošlost i sadašnjost hrvatskoga društva.

Na ovom se posljednjem primjeru ponajbolje vidi da je Dokument dijaloga  posebno promašen po nepotrebnom gomilanju pravnih formulacija te – posljedično – manjku filozofijsko-povijesnih zaključaka.

No ono što je u Dokumentu dijaloga  možda i najviše sporno jest implikacija da hrvatsko društvo 21. stoljeća podjednako rastaču ideološki nasljednici ustaša i komunista. Ustaštvo i komunizam ne izjednačuje se gdje bi se trebalo, to jest u njihovu destruktivnom utjecaju na hrvatsku povijest – ali ih se izjednačuje tamo gdje to nema smisla, stvarajući dojam da su tragovi tih dviju diktatura danas u Hrvatskoj prisutni u jednakoj mjeri.

Dokument dijaloga  je, dakle, uspješan u onoj mjeri u kojoj ističe suprotstavljenost suvremene Hrvatske i jednome i drugom režimu koji je hrvatskim zemljama zavladao u vihoru Drugoga svjetskog rata – a društveno je koristan točno onoliko koliko pripomaže dekomunizaciji hrvatskoga društva. To jest, uglavnom je beskoristan.

Crvena buržoazija i postustaški proletarijat

Vratimo se nakratko Petome danu. Aleksandar Musić je, govoreći i nadalje o temi dokumenta Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, ustanovio da su u Hrvatskoj danas problematičniji recidivi ustaškoga negoli komunističkog režima, oprimjerivši svoju tezu navođenjem višestrukih incidenata u kojima su skupine izgrednika s ustaškim obilježjima skrnavile spomen-područja partizanskim žrtvama.

Takvi događaji, međutim –  baš kao i navijačko skandiranje pozdrava "Za dom spremni"  na stadionima diljem Hrvatske – uopće ne govore o "ustašizaciji" kakvu u hrvatskome društvu vidi, primjerice,  Ivo Goldstein, koji za Globus  svoje neistomišljenika iz Vijeća, zagovornike jednakog tretmana komunističke i ustaške simbolike, ostrašćeno naziva "ustašonostalgičarima". Manifestacije očaja, bijesa, nemoći i agresije o kojima Musić govori zapravo samo otkrivaju kakvu funkciju u suvremenome hrvatskom društvu imaju "postustaški", a kakvu postkomunistički krugovi.

Poslužimo li se marksističkim pojmovljem buržoazije i proletarijata,  mogli bismo naznačiti kako postkomunisti danas u Hrvatskoj čine društvenu elitu, takozvanu "crvenu buržoaziju" koja proizlazi iz povlaštenog položaja koji su njezini članovi – te njihovi duhovno-biološki preci – stekli za trajanja komunističkoga režima. Takvima se ne događaju incidenti poput onih koje Musić opisuje jer za time, iz njihove vizure, nema apsolutno nikakve potrebe.

Staromodnim diverzijama poput onih na koje su danas osuđeni objektivno rijetki pojedinci koje bi profesor Goldstein s pravom mogao prozvati "ustašonostalgičarima", ali ih u marksističkome tonu ovoga teksta valja nazivati "postustaškim proletarijatom", pripadnici postkomunističkih elita samo mogu svrnuti pozornost javnosti na sebe, pa im je takve egzibicije mudrije izbjegavati. "Postustaškome proletarijatu", s druge strane, ne preostaje ništa osim javnih incidenata – oni nemaju nikakva ozbiljnog društvenog utjecaja te su nepovezani sa svim polugama moći i interesnim skupinama koje dominiraju današnjom Hrvatskom.

Budući da su u takozvanoj "poziciji moći", postkomunistički krugovi imaju prigodu i krojiti javno mnijenje, u sklopu kojega je govor o njihovu društvenome utjecaju eksplicitno ili implicitno predočen kao redikulozna deluzija prošlošću opsjednutih fanatika. Pa ipak, o njihovu utjecaju vrlo jasno govore  političke akrobacije poput nekoliko godina starog lexa Perković, a koji kao da sve više pada u zaborav, ili, recimo, vladina prijedloga novog Zakona o arhivskoj građi, koji je – po svemu sudeći – restriktivniji od staroga koji je prošle godine, na Mostovu inicijativu, značajno liberaliziran.

Uspavanu javnost ne mogu trgnuti čak niti istupi pojedinaca poput bivšega udbaša Željka Kekića Pauka, koji je prije nekoliko dana izjavio kako mnoge suradnike jugoslavenske tajne službe danas viđa "po Saboru i u vrhu politike, javnim ustanovama, tvrtkama, općinama, gradovima" te da ih, po svemu sudeći, nitko nikada neće lustrirati.

Post scriptum o postideologiji

Suprotno mantrama o "okretanju budućnosti" i napuštanju "ideoloških rovova" kakve uporno ponavljaju, populistički rečeno, populisti iz stranaka poput HNS-a, zajednica nikada ne smije zanemariti vlastitu prošlost i slobodu njezina tumačenja. To je posebice slučaj u rubno šizofrenim društvima poput hrvatskoga, koja još nisu uspjela ustabiliti niti vlastiti identitet.

Nadilaženje ideologije u korist navodno neideoloških političkih poduhvata poput obrazovne reforme jednostavno nije moguće. Čista deideologiziranost ne može postojati, naročito ne u politici, a da je i nezauzimanje stajališta samo po sebi vrsta stajališta, bjelodana je činjenica.

Naposljetku, bit problema promašuju svi oni koji se u sintagmi o "ideološkim rovovima" usredotočuju na pojam "ideologija", kao da je posjedovanje mišljenja o bilo čemu samo po sebi subverzivno. U hrvatskome, naime, slučaju, istinski problem otkriva pojam "rovova", kao metafore okvira koji onemogućava zdrav pluralizam i guši potencijal za javne rasprave uslijed kojih nijedan njihov dionik ne bi morao tajiti svoj svjetonazor, strahujući da je društveno nepoćudan.

Jednom riječju, Hrvatska ne treba postati "postideološko" društvo u kojemu teme poput onih o partizanima i ustašama, pa makar bile prežvakane i tisuću puta, neće biti relevantne. Upravo suprotno, u Hrvatskoj bi trebala zaživjeti kultura suprotstavljenih mišljenja.

Čini se da je glavni preduvjet za to prestanak relativizacije jugoslavenskoga i komunističkog nasljeđa te otklon od pripadajućih im mentalnih obrazaca. Očito je da je Dokument dijaloga  u tome smislu besplodan; ne uspijevajući potkopati kulturnu hegemoniju "crvene buržoazije" – i stvarajući iluziju da smo se sada s prošlošću konačno "obračunali" – ovaj dokument tu hegemoniju samo učvršćuje.