IZ POSEBNOG KUTA

Pismo hrvatskih biskupa putokaz je kako treba razgovarati s Beogradom

Ministar Medved progovorio je o nezadovoljstvu suradnjom s komšijama. Nestali hrvatski branitelji i civili nisu područje, ni tema koja im ide od ruke. Oni bi najradije da se o tome šuti. I ništa ne traži. Potkopava im njihovu sliku svijeta.

09.02.2019. u 21:29
Ispiši članak

Teško je bilo očekivati drugačiji tijek događanja, usprkos slatkorječivosti Vožda koji je kod nas hodao po crvenom tepihu. Bez pokrića. Ali, Vožd je Vožd, to znamo. I kada se kod nas, valjda zbog drugih, glumilo da vjerujemo da darove donosi.

Kada su se kod nas posljednjih mjeseci sastajali hrvatski biskupi i prvaci SPC, dio javnosti oštro je zbog toga prozivao Bozanića, Puljića i ostale. Tvrdili su da se nema što razgovarati s Porfirijem, Irinejem i drugima, dok ne povuku svoje protivljenje beatifikaciji Stepinca.

Kako to crkva obično radi, objavili su biskupi bez posebnog objašnjenja pismo koje su prije tri mjeseca uputili SPC, prosvjedujući zbog širenja mržnje u istupima njihovih prvaka. Potpuno jasnog sadržaja. Poslano u studenome. U tišini. Prvaci dvije crkve sreli su se kasnije. Nije teško prosuditi što je mogla biti tema razgovora. Kada crkva ne objavljuje sve svoje radnje, uglavnom nam je prihvatljivo. I kada naknadno dokumentiraju. Ili ne.

Kada policija i njima srodni sustavi ne pričaju, ili mediji ne pišu o njihovim aktivnostima, ''smuljamo'' da rade svoj posao. Ne sviđa nam se. Iako bi trebalo biti obrnuto. Trebalo bi se čuditi kada znamo što rade. No takva su nam iskustva. Pamtimo, prije obvezujućeg izvješća zastupnicima. javnosti ili nadležnim odborima, pripremale su se i prikazivale rado gledane predstave, spektakularna uhićenja s novinarima pred vratima, povjerljivi izvori ''iz Vlade'', ili ''bliski institucijama'' brifirali medije. Neko vrijeme to je ''palilo''. A zapravo su se samo slale poruke nadredenima i javnosti da "nema nedodirljivih", Europskoj uniji da temeljito provodimo i ono što od nas i ne traži Poglavlje 23, koje u ''komšiluku'' puno ležernije prevode. Da im se svidimo.

A u nekim je situacijama bila i prilika da se poruči onima koji trebaju pobjeći, prije nego im zazvone na vratima. Nije to noviji izum. Kada se pravna država počne uhodavati (istina, još pužemo, ali brže), postanemo nestrpljivi i nepovjerljivi. Kada je riječ o ratnom zločinu, s pravom smo nestrpljivi. Svjedoci i preživjeli zbog ubrzanog biološkog sata odlaze bez pravde. Voljeli bismo znati koliko se radi i radi li se. Nepovjerenje ima uzrok u dosadašnjoj praksi i statistici.

Naime, od 1991. do 31. prosinca 2017. godine, za kaznena djela iz područja ratnih zločina prijavljeno je ukupno 6204 osoba. Policija je podnijela kaznene prijave za 2015 kaznenih djela, razriješeno 1458. Od završetka Domovinskog rata, više od 20 godina, zločini su još nerazjašnjeni. Istina, od 1991. do 1995. trećina teritorija bila je privremeno okupirana. Žrtve i zločinci sreću se u istoj ulici, žene sreću svoje nekažnjene silovatelje, djeca ubojice svojih roditelja. Očigledno, više nije išlo. Sumnja u institucije izvukla je ljude na ulicu. One koji rat jos žive, jer nisu doživjeli pravdu.

Vrijeme je za energičniji korak, dok nije prekasno. Osnovana je Radna skupina početkom prošle godine. I skepsa se nije smanjila. A onda je krenulo. U prva dva mjeseca podnesena je kaznena prijava za ratni zločin počinjen na Ovčari 1991. godine (sudjelovanje u zlostavljanju i ubojstvima zarobljenika, usmrćivanje više osoba i poznatog francuskog državljana). Osumnjičeni - nedostupan? Za sada.

Usporedba 2017/18: došlo je do duplo većeg otkrivanja i podnošenja prijava. Tijekom 2018. evidentirana su 33 kaznena djela, 2017. samo 17. Intenzitet ne jenjava, jer već početkom ove godine predstavljena su tri iznimno važna kriminalistička istraživanja vezana za zločin i stradavanja u Škabrnji, Gospiću i Glinskoj Poljani. Nakon tolikih godina prva kaznena prijava za zločin u Škabrnji (počinitelj državljanin Srbije i Austrije). Neki će sigurno postaviti pitanje smisla suđenja u odsutnosti, ali valja pogledati i one koji su našem pravosuđu ipak dolijali, a mislili su da neće. S velikim zvjerkama nam još ne ide, tako sada izgleda.

Za očekivati je i nužno kvalitetno komuniciranje s obiteljima žrtava i svjedocima. Oni su do sada izgubili svaku nadu. Iako je jasno, istraživanja ratnih zločina ne mogu i ne smiju se vremenski tempirati pa će nepovjerenja još biti. Ono urušeno gradi se još sporije i teže.

Radna skupina izmještena u Vukovar, barem privremeno, može probuditi nadu. I nitko više ne traži bombastične najave, samo tihu pravdu. Jer, kaže se; tko tiho moli, najbolje se moli. Bukači samo plaše i daju znak za bijeg.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.