Petar Matić, nepoznati heroj iz Bogdanovaca: Legao je pred tenk koji je krenuo za Vukovar

Petar Matić rođen je 14. srpnja 1946. godine u Bogdanovcima, kao četvrti od petero djece Ivanke rođene Dubelj i Ivana Matića. Osnovnu školu, područnu školu tadašnje OŠ Ivo Lola Ribar, danas OŠ Dragutina Tadijanovića, pohađao je u rodnom selu, a potom se u vukovarskoj Školi učenika u privredi školovao za tokara. Nakon odsluženog vojnog roka u bivšoj državi, u Ribnici, Republika Slovenija, zaposlio se u zanatskom poduzeću Metalac, kasnije integriranom u Kombinat Borovo.

Godine 1969. Petar je oženio Brigitu Rado, koja im je sljedeće godine rodila kćer Mirjanu, a godine 1975. još jednu kćer, Jasnu. Ubrzo nakon ženidbe, Petar je u Valbandonu završio školu za policajca, a tijekom školovanja se, na obuci, teže ozlijedio. U sustavu je radio do 1985. godine, a potom je, nakon tri operacije kralježnice, s 39 godina, prijevremeno umirovljen. 

Oni koji su Petra poznavali u mladosti opisat će njegovu temperamentnu narav, reći će kako je bio čovjek čvrstog značaja, uporan i tvrdoglav, no nadasve požrtvovan suprug i otac te vrlo vrijedan i radišan domaćin. Ispričat će kako je Pero, kako su ga zvali, budući da je bio bivši policajac, poznavao gotovo svakoga u Vukovaru i okolnim selima te da su brojni oni kojim je pomagao na različite načine.

Njegova starija kći Mirjana, o ocu govori s puno ljubavi: "Moja mlađa sestra i ja, često smo znale reći, što bismo mi bez našega tate? Majka je bila dosta stroga, no on je bio za ono vrijeme vrlo liberalan, imale smo s njim poseban odnos. Za svaki problem, on je imao nekakvo rješenje. Doista, u svemu je bio naš oslonac i podrška. Tata je svašta znao raditi, bio je dobar majstor, pa je ljeti često odlazio u tzv. mobe pomagati prijateljima i susjedima, a zimi na svinjokolje. Svi su ga zvali, a on se, kad god je to mogao, rado odazivao. Našeg oca mnogi pamte i po tome što je ispod tribina tadašnjeg NK Sremac, danas NK Croatia Bogdanovci, imao gostionu. I njemu je naš klub, kao i ostalim seljanima, bio mjesto gdje je provodio najviše slobodnog vremena…".

Godine 1990., Petar je s radošću dočekao demokratske promjene, a dana 10. ožujka 1991. bio je među, približno, 2500 nenaoružanih branitelja s područja bivše Općine Vukovar koji su se postrojili u Bogdanovcima, spremni da, kad bude potrebno, stanu u obranu Domovine.

Malo, ali herojsko selo Bogdanovci, ubrzo će postati poznati širom Hrvatske, ali i cijele tadašnje Jugoslavije, po još jednom događaju, koji je šokirao vrh takozvane JNA.

Dubravka Miličević, Petrova nećakinja, kći njegove sestre Mare, će ga opisati: "Nikada neću zaboraviti dan 5. svibnja 1991. Iza podne, zvona na crkvi zazvonila su ponovo. I danas se naježim kad se sjetim toga zvuka. Osim zvuka zvona koje je zvonilo, čula se i tutnjava tenkova koji su ulazili u Bogdanovce iz smjera Marinaca. Zgrabila sam svoje dvoje djece za ruke i potrčali smo u centar sela. Svi su seljani tamo došli, muškarci, žene, djeca, starci… Goloruki, tijelima smo zapriječili prolazak tenkova kroz selo, prema Vukovaru. Majčin brat, naš ujak Petar Matić i mladi Tomislav Konjevod, legli su pred tenk… Nažalost, obojica su kasnije poginula pri obrani sela…".

Ivan Matković – Lasta, u knjizi Bogdanovci, vrata Vukovara, zapisao je: "Ono što se u nedjelju 5. svibnja 1991. događalo u Bogdanovcima i danas u detalje mogu opisati. Samo tri dana prije toga zbila se užasna tragedija u Borovu Selu, od koje je cijela Hrvatska sleđena zanijemila… Događaj je strahovito djelovao na sve nas… Tog 5. svibnja, bila je nedjelja, vrijeme lijepo, sunčano i toplo za to doba godine. Vršimo pripreme u kući, imamo posljednjeg krizmanika u obitelji… Sama krizma je protekla po običajima svete matere Crkve, no na licima se osjećao grč, nešto što smo svi osjetili kao moru, jer su sva zbivanja oko nas bila takva da nije bilo mjesta onoj radosti i veselju što je u takvim prilikama uobičajeno… I tako, dok smo čekali, u jednom času sam čuo da netko trubi autom jureći kroz ulicu, ali ne skidajući ruku s automobilske trube. Svi smo se lecnuli, odmah smo osjetili da se nešto događa…Već je dosta svijeta izašlo na ulicu… Tada nam oni koji su već prije bili vani rekoše da su tenkovi u središtu sela… U samom središtu opća gužva, gotovo se cijelo selo zbilo u gomilu, a još uvijek pristižu mještani pješice, biciklima, automobilima – onim tko je što imao.

Slika je bila stravična. Tenkovi koji su stigli iz pravca Marinaca, prošli su putem kraj kapelice i tako ušli u središnju Ulicu M. Tita, da bi što više zatresli prostorom i prestrašili mještane. Iz tog su pravca krenuli prema centru sela… Selo se odmah uzbunilo crkvenim zvonima i vatrogasnom sirenom za uzbunjivanje. Tako se podiglo sve na noge… U sebi mislimo: ‘Nećeš dalje srpska Jugoslavijo, pa kako nam dragi Bog dao!’… Koliko je bilo dramatično, govori i činjenica da je moj prijatelj Pero Matić legao pred gusjenice prvog tenka, koji se jednostavno nije smio dalje pomaknuti…".

Mirjana Matić, udana Gabaj: "Od majke i sestre sam kasnije čula da je majka padala u nesvijest, da su obje jako plakale i molile tatu da se ustane, makne od tenka, no da je on rekao kako tenkovi prema Vukovaru mogu  proći samo preko njega mrtvoga… U mjesecu kolovozu, majku i sestru poslao je k meni u Koprivnicu, gdje sam bila udana. Posjetio nas je dva puta, drugi put dana 27. kolovoza kad je i prenoćio. U međuvremenu, očev brat, naš stric Mato, javio nam je da nam je kuća srušena, pogođena granatama.

Sutradan, plakale smo i molile tatu da se ne vraća, da ima bolesnu, operiranu kralježnicu, da ostane, no on je rekao da to ne dolazi u obzir. Kazao je da su mu u selu prijatelji, oba brata i jedna sestra i da će tamo biti do kraja… I da im živ neće pasti u ruke… Da će se, ako bude ranjen, sam će se ubiti pištoljem koji je imao… To je bio posljednji put da smo ga vidjele…".

Padom Marinaca i Cerića u listopadu 1991., Bogdanovci su kao i Vukovar ostali u potpunom okruženju, te uz Grad Heroj postali simbol otpora velikosrpskom agresoru. Malobrojni, slabo naoružani i iscrpljeni branitelji i mještani herojski su branili selo i pružali očajnički otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju. Svakim se danom broj poginulih i ranjenih branitelja i civila povećavao zbog čega se postupno raspadala crta obrane, a zalihe naoružanja, posebno protuoklopnih sredstava i medicinske opreme, gotovo su nestale. U ranim jutarnjim satima 10. studenog 1991. godine JNA potpomognuta različitim paravojnim jedinicama kreće u još jedan siloviti napad iz svih smjerova avionima, tenkovima i artiljerijom te ubrzo postaje jasno kako je obrana sela slomljena.

Ivan Matković – Lasta, u knjizi Bogdanovci, vrata Vukovara, zapisat će: "Dok ponovo zovem ‘Vihora’ da otpočne, ‘Gogo’ mi javlja: - Izlazi ‘Lasta’! Već su u selu!’… Povirim vani i u jednom trenutku vidim Peru Matića kako izlazi iz ulaza, pa iza borića da bolje vidi. Pokušavam ga dozvati da to ne čini. Ne znam je li me čuo od silnih detonacija. Kad je drugi put pokušao, pogodilo ga je iz tenka. Pao je na stazu pred kapijom kod Komadine i tu je ostao. Bit će da je još i ranjen pokušao aktivirati zolju, koja je eksplodirala u njegovim rukama. Bože, nije moguće da je poginuo? Na žalost, to je bila gruba stvarnost…

Moj prijatelj Pero, ispustivši svoju plemenitu dušu, ležao je mirno na stazi koja je bila izložena izravno prvom tenku… Čujem škripu gusjenica na nekoliko metara. Tenkovi ispaljuju iz topova po svakoj kući redom. Štekću njihovi teški mitraljezi. Fijukanje zrna sve je jače i sve gušće. Četnici koji prate tenkove ispaljuju tromblone i zolje, I to po nekoliko projektila u svaku kuću. Bacaju ručne bombe u podrume i druge prostorije. Čuju se psovke i dernjava popraćene pravim životinjskim urlanjem i povicima krvoloka željnih samo da ubijaju. Pale kuće zapaljivim strjeljivom. Diže se dim iz velikog broja kuća. Barut smrdi. Crijep puca i ruši se s nagorjelih greda. Bože, je li ovo kraj svijeta?...".

Nakon što je u proboju uspio doći do Nuštra, a potom do Vinkovaca, Petrov brat Mato javit će Petrovoj obitelji kako je čuo da je Petar poginuo pri očajničkom pokušaju da zoljom pogodi tenk, što će obitelji kasnije potvrditi i svjedok, Ivan Matković - Lasta.

Godine 1992. nakon posljednje razmjene zarobljenika, Petrovoj će obitelji jedan logoraš donijeti tri fotografije s vjenčanja Petrove kćeri i Petrovu pokidanu osobnu, onda – ličnu kartu, koje je iz njegovoga džepa izvadio jedan pripadnik srpskih paravojnih formacija koji ga je poznavao. Prije razmjene, dat će je tom logorašu i reći da ih odnese Petrovoj obitelji te im kaže da se Petru ne nadaju, da sigurno nije živ. Do godine 2002., obitelj će tragati za Petrovim posmrtnim ostacima, a onda će se dogoditi neobičan slučaj.

"Početkom mjeseca travnja, mještanin Mato Filkovac kopat će grob kako bi pokopao svoga preminulog oca. Pri kopanju, otkopat će truplo na kojem je očeva sestra koja se tada slučajno tamo zatekla prepoznala čizme kakve je nosio njen brat, moj otac. U toj masovnoj grobnici, u rupi u kojoj je bio ukopan tenk, a u koju su kasnije pobacali pobijene mještane, ponajviše albanske nacionalnosti, pronađeno je šesnaest posmrtnih ostataka. Oca smo odmah identificirali po tim čizmama, pojasu za kralježnicu koji je nosio, njegovom satu, ključevima od naše kuće… Nije bilo sumnje, to je bio naš tata… Znate… Uvijek je govori da se za pogrebe bespotrebno puno troši… Kroz šalu, na koju smo se mi ljutile, znao je reći  - 'Poštivajte me dok sam živ, a kad umrem, bacite me na đubre…' Prestrašno je što je to na nekakav, grozan način, istina… Pobili su sve te ljude i tako su ih samo pobacali u tu jamu… Volim da o tome što manje pričam, jer manje boli…", kroz suze će reći Mirjana Gabaj.

Ivan Matković – Lasta: "Peru je teško opisati onome tko ga nije poznavao… Bio je žestok, temperamentan… Imao je tu dozu hrabrosti, ludosti…Bio je jedan od onih ljudi kojima sam u tom ludilu, vjerovao… Tamo je svatko od nas nosio svoj križ, ali za njega se sigurno može reći kako je u tim uvjetima bio heroj…".

Dana 13. travnja 2002., Petrovi posmrtni ostaci pokopani su na groblju u Bogdanovcima. Kada je poginuo u obrani svoga rodnog sela i Domovine, Petar Matić, suprug, otac i brat, imao je četrdeset i pet godina.

Petre, nismo te zaboravili.