Paraziti su sve domišljatiji, jedna kanta fekalija nije dovoljna

Ništa neobično za perjanicu jugonacionalističke propagande kojega mediji za koje piše iz nekog razloga godinama drže na plaći, ali me u toj cijeloj priči zapravo čudi koliko smo medijskog prostora ponovno dali tim istim zadojenim parazitima koji truju hrvatski javni i društveni prostor na teret poreznih obveznika.

Potpisnici ove takozvane Deklaracije u Hrvatskoj su redom Boris Dežulović, Dragan Markovina, Rade Šerbedžija, Rajko Grlić, Edo Popović, Roman Simić, Vedrana Rudan, Zdravko Zima, Daša Drndić i drugi, a čija imena i biografije govore dovoljno o njihovim ideološkim i političkim uvjerenjima i aktivnostima. Oni koji godinama na teret poreznih obveznika, preko raznih civilnih udruga, ili pak kao umjetnici i autori, sišu novac poreznih obveznika preko Ministarstva kulture i HAVC-a, sada su otišli korak dalje i pljunuli u lice kompletnom hrvatskom nacionalnom identitetu!

U godini u kojoj smo (nedovoljno), obilježili 50.-u obljetnicu od objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, zbog koje su mnogi morali nositi glavu u torbi i platiti tamnicom, ovakva inicijativa baca ljagu na sav povijesni aspekt koji je hrvatski narod morao proći da se izbori za vlastiti jezik i državnu samostalnost. Koliko zdravo za gotovo uzimamo hrvatski jezik te na taj način omogućavamo tim uhljebima da truju javni prostor, pokazuje nevjerojatan sljedeći navod u partijskom glasilu Vjesnik iz 1967. godine, u kojem bivši predsjednik Mesić govori o Deklaraciji o hrv. knjiž. jeziku: „(...) Kada sam pročitao tu deklaraciju, nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politička diverzija koja je uperena protiv socijalističkog razvoja naše zemlje, i koja je uperena protiv onoga što je najsvetije, što je izvojevano u našoj narodnooslobodilačkoj borbi, a to je bratstvo i jedinstvo, čega se mi ne možemo odreći i za što su pale velike žrtve (...) Ovi bombaši, s koje god strane dolazili, doći će sigurno pod udar ne samo našeg hrvatskog naroda nego svih naroda naše socijalističke domovine. Bez obzira na to na koji način se postavljaju obranaški potpisnici i sugovornici tih potpisnika, na koji način oni branili sebe, da li su to potpisali u pijanom ili kakvom drugom opojnom stanju. Mislim da je deklaracija doživjela apsolutni krah i da je javnost osudila sve njezine sastavljače. Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici deklaracije nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba. „(Vjesnik, 31.7.1967 «S. Mesić: Apsolutno krah deklaracije).

Eto, tako je o Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika nekada govorio, u dva mandata izabran, bivši hrvatski predsjednik. Tražio je da se začetnike jedinstvenog hrvatskog jezika, na kojega kao narod imamo pravo, zatvara i proganja! A mi smo ga nekoliko desetljeća nakon toga izabrali da predstavlja taj jezik u svijetu. Ma nije niti čudno da nam se onda ovakvi kvazi intelektualci i kvazi moralisti poput Tomića, Markovine, Dežulovića i ekipe smiju u lice i pljuju na hrvatski jezik, branitelje koji su za njega poginuli i velikane hrvatske književnosti koji su ga godinama sanjali i živjeli.

No, reakcija iz državnog vrha te akademske i intelektualne zajednice na inicijativu o takozvanoj Deklaraciji o zajedničkom jeziku bila je dobra. Premijer, predsjednica, HAZU, ministrica kulture, Društvo hrvatskih književnika i drugi, osudili su tu inicijativu i pozvali društvo da ih ignorira. To je u redu, oni ne zaslužuju niti zrno pažnje svih izvornih govornika hrvatskog jezika, ali ipak su došli na sve naslovnice i televizije pa su dobili čast da o njima i ja napišem tekst.

Problem je što oni godinama rade to što rade, a to sve plaćaju pošteni porezni obveznici. Ministrica Obuljen koja je Deklaraciju osudila, na sajam je knjiga u Liepzigu poslala dvojicu pisaca koji su potpisnici te takozvane Deklaracije: Slobodana Šnajdera i Damira Karakaša. Isto tako, u četvrtak je u Križevcima Ministarstvo kulture sufinanciralo indoktrinaciju mladih od strane Markovininog najboljeg prijatelja ideološkog povjesničara Tvrtka Jakovine. On je, naime, održao predavanje o Lenjinovoj „Oktobarskoj revoluciji“ te ponovno pokazao sav žar i ljubav prema mrtvim totalitarnim i zločinačkim režimima.

I tako iz dana u dan. Džabe su nam osuda Plenkovića i Nine Obuljen takozvane Deklaracije o zajedničkom jeziku, kada se godinama financira trovanje hrvatskog društva od strane istih ljudi. Napisao sam jednom davno da ćemo žaliti za ministrom Hasanbegovićem koji je pokušao „zatvoriti pipu“ jugo-uhljebima koji nas godinama nesmetano maltretiraju i nažalost, bio sam u pravu. Sada nam preostaje samo ignorirati ih te ''tu i tamo'' koristiti kantu punu fekalija za one koji ne zaslužuju ništa više od toga nego da ih zalijemo onim jedinim što za društvo i tržište proizvode: beskoristan izmet!