Pao je svojevrsni stup liberalne ekonomije, a sve je kulminiralo zbog manipulacija podacima o tri zemlje

Ljestvica je izrasla u svojevrsni stup liberalne ekonomije, a pala je žrtvom malverzacija i manipulacija podacima kako bi se boljima nego što ekonomski jesu prikazale Kina, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Svjetska je banka popustila pod onime što se sada pristojno, u rukavicama naziva 'neprimjerenim pritiscima' jer nije primjereno govoriti o mogućoj korupciji, no ljestvica je dovoljno kompromitirana sumnjama u podatke i pozicije još nekolicine zemalja i morala je završiti svoju karijeru. U povodu ispraćaja Doing Businessa valja se podsjetiti što je Hrvatskoj ta ljestvica značila. Njeno je objavljivanje svake jeseni bilo udarna vijest na naslovnicama vodećih novina, i informativnih emisija. U povodu novog poretka organizirale su se konferencije, angažirale catering usluge, deseci ekonomista brusili su svoje stavove, na osnovu rezultata u pojedinim kategorijama pisani su politički programi.  

Svi hrvatski premijeri u "eri ljestvice", a to je od Ive Sanadera do danas Andreja Plenkovića u svoja su politička obećanja ugrađivali napredak Hrvatske na njoj. Kao premijer Zoran Milanović objavio je uspjeh jer je Hrvatska rangirana na 40. mjesto, valjda najbolje ikada u posljednjoj godini njegova premijskog mandata. Andreju Plenkoviću nije promaklo pohvaliti se postignutim 51. mjestom, no to je izvješće već javno osporeno, a sada je i ljestvica ukinuta, ostalo nam je samo sjećanje na posljednjih pet godina prije nego što će pandemija promijeniti svijet zauvijek u kojima su se političari natjecali nabacujući se obećanjima kako će vinuti Hrvatsku među deset ili dvadeset gospodarstava najboljih po lakoći poslovanja u svijetu.

Cilj je bio jasan – odlijepiti Hrvatsku od usporedbi s Ganom i Bocvanom. Ostvarenje obećanja nećemo moći ispratiti. Neki će žaliti za nestankom ljestvice jer se u Hrvatskoj koristila kao argument u borbi za niže poreze iako visina poreza nikad nije smetala skandinavskim zemljama da budu visoko plasirane, a ni visoki porezi koje SAD nemaće korporacijama pa ih one pokušavaju masovno izbjeći. Ljestvica će nedostajati jer je svake godine zahvaljući tome što je pratila stanje građevinskih sektora davala i dobar uvid u hrvatsku sporost u izdavanju građevinskih dozvola. Da ljestvica nije ukinuta, a da je Hrvatska na njoj napredovala, vjerojatno se ne bismo tome mogli načuditi gledajući nepomičnost obnove poslije potresa. Nedostajat će i kao podsjetnik da je potrebno i dalje pojednostavljivati poslovne procedure pokretanja poslovanja i pojeftiniti poslovno propadanje.

Ipak, neki će odahnuti jer ljestvice više nema smatrajući da su gospodarstva konačno oslobođena još jedne lažne statistike, kompromitiranog alata za upravljanje globalnim tokovima novca. Kako je Hrvatska zajedno sa svojom ekonomijom premala da bi se njome netko osobito bavio u kontekstu ljestvice Svjetske banke, vjerojatno nikada nećemo moći s ozbiljim argumentima otvarati raspravu o tome kako se Hrvatska spektakularno uspinjala nekoliko puta na toj ljestvici i ima li tu nešto čudno kao što su bile čudne pozicije Čilea ili Makedonije. Je li moguće da se hrvatska politička vodstva koja predstavljaju zemlju u kojoj korupcijske afere niču poput gljiva nakon kiše, a 'neprimjereni pritisak' je naziv za poslovnu svakodnevicu, nisu iziritirana usporedbama s Ganom i Bocvanom nikad dosjetila raspitati se kako se osim reformama može poboljšati rejting? Što je ležalo u pozadini zvučnih obećanja u usponu na vrh? Spremnost na reforme ili rana spoznaja o stvarnom načinu na koji se neki skokovi na ljestvici mogu postići? Izvjesno je da nikada nećemo doznati.

Stvarnošću naših života potvrđujemo pak da uvjeti poslovanja u Hrvatskoj baš i ne zaslužuju visok plasman, a najbolje i istovremeno najtužnije mjerilo toga je iseljavanje iz zemlje i drastičan nedostatak radne snage u nizu poslova. Toliko drastičan da se tužna istina može sažeti u zaključak da vjerojatno ne bi imao tko raditi na građevinskim poslovima obnove kad bi birokracija i bila sposobna riješiti sve administrativne probleme.

Ljestvica svjetske banke formalno je pokopana zato što je kompromitirana otkrićem da su neke zemlje 'preko veze' postizale na njoj bolje pozicije, no ne bismo bili daleko od istine zaključimo li da je 'Doing business' u pandemijskom i nadajmo se uskoro postpandemijskom vremenu odumrla možda i zato što se svijet neupitno mijenja, a ta će promjena donijeti i neke nove kriterije za lakoću poslovanja.  Pouka Doing Businessa ipak, nažalost glasi da je baš sve moguće kompromitirati ako ljudi odluče da tako žele. Ljestvica će možda ponajviše nedostajati upravo političarima, njezinim gašenjem izgubili su poligon za obećanja. Gospodarstvu će nedostajati manje. Zato što obećanja nikad realno nisu ispunjena.