Pad Hrvatske na ljestvici lakoće poslovanja je 'nagrada' za minuli nerad svim vladama od Tuđmanovih do Plenkovićeve

Od lani do danas s 51. na 58. mjesto. Andrej Plenković hvalio se obećanjima kako će zemlju pozicionirati među prvih 30. Hvalio se prije njega istim ciljem i njegov predhodnik Zoran Milanović. Svjetska banka ima običaj s vremena na vrijeme promijeniti metodologiju po kojoj rangira države pa je konačna lista često neusporediva s onom iz predhodne godine. U svakom slučaju, bili smo plasirani i bolje nego što smo sada. Uz sve mane i neostatke koje svjetska rangiranja sa sobom nose, uzimajući u obzir da je Svjetska banka lobistička organizacija i probavljujući svaki put novi šamar o novom padu, nameće se jedno drugo pitanje. Ono glasi 'Treba li nam stvarno podatak o rangiranju na ljestvici da bismo znali poslujemo li lakše ili teže?'.

Ne nužno. Puno više od svih svjetskih ljestvica o težini poslovanja u Hrvatskoj nam govori nedavno objavljena priča o poduzetnici s Jadrana koja nikako ne uspjeva otvoriti turističku agenciju jer ne može položiti za to propisani ispit zato što pravilnik koji regulira to pitanje još uvijek nije usvojen pa joj je propala jedna sezona. A možda će još jedna. Čeka se pravilnik.

U kompleksnoj metodologiji Svjetske banke zaista nije jasno može li se takav slučaj svrstati u kriterij 'pokretanja poslova' prema kojem je Hrvatska pala sa 87. na 123. mjesto, ali u svakom slučaju jest riječ o nemogućnosti poduzetnice da pokrene posao zbog birokratskog problema koji je potpuno izvan njezine moći.

Pad u tom, osnovnom kriteriju, ljestvice Svjetske banke, jer ako želite raditi prvo vam mora biti lako posao pokrenuti je i najzabrinjavajući. Zašto?

Zato što je to jedna tragična priča. Ispostavlja se naime da od prvog mandata bivšeg, a u međuvremnu osuđenog premijera Ive Sanadera koji je započeo skoro davne 2004 godine hrvatske političke i birokratske službe nisu sposobne olakšati pokretanje poslovanja u zemlji. Riječ je o gotovo 15 godina navodnog truda i nastojanja da se tvrtke osnivaju brže, lakše i jeftinije koji je sudeći prema aktualnom plasmanu Hrvatske po tom kriteriju bio i ostao – sasvim beskoristan.

Od famoznih 'hitro.hr-a' preko čudnovatih jednostavnih društava sa ograničenom odgovornošću koja se otvaraju jeftino, a zatvaraju skupo pa su jeftino kupljena skupa omča oko vrata i još niz ostalih usputnih pokušaja da se pokretanje poslovanja 'olakša' došli smo barem prema sudu Svjetske banke do toga da je ono – otežano. I što sad? Možda da počnemo računati koliko smo poreznog novca utrošili na projekte olakšavanja pokretanja poslovanja, koliko smo novca uložili u posljednjih 15 godina da bismo osnivanje kompanija što više prebacili na 'online' i koliko smo plaća birokratima i političarima isplatili da za nas provedu sve te pametne zamisli? Teško je to izračunati, ali porazno je da 15 godina kontinuiranog navodnog rada nekoliko garnitura na jednoj tako jednostavnoj stvari poput olakšavanja pokretanja posla danas u usporedbi s drugim zemljama rezultira padom za 36 mjesta u samo godinu dana.

Možda je zbog promjena metodologije nekoliko puta taj pad realno blaži, možda je dojmovno iz domaće perspektive danas i lakše nego je bilo prije 15-ak godina, međutim ljestvice ne služe tome da nam kažu koliko je nama dobro ili loše. To znamo i sami. Služe tome da nam pokažu što smo postigli u odnosu na druge. Naravno, u ovom slučaju iz perspektive Svjetske banke. Njezina je ljestvica postala društveno prihvatljivo mjerilo u onom trenutku u kojem su hrvatski premijeri počeli u svoja politička obećanja uvrštavati napredak na toj ljestvici. Bilo da se on postiže ispunjavanjem zadanih kriterija ili kakvim lobiranjem. Pad svjedoči da domaći politički lideri nisu sposobni ni za jedno ni za drugo. A kad su takvi treba ih zamjeniti. I što ćešće mijenjati. Aktualni pad na ljestvici 'Doing business in Croatia' je naprosto nagrada za minuli nerad svim hrvatskim vladama od Tuđmanovih do danas i premijerima – poimence.