Pad Borova naselja: Gdje su Jelena, Marinko, Tomislav, Mirabel i mnogi drugi…

Koliki je kaos vladao i koliko su borbe bile bliske, govore iskazi preživjelih branitelja o tome kako su se, osobito u posljednjim borbama koje su se vodile na Crnom putu kod borovske tvornice i u kvartu poznatom kao Pejton, s četnicima i srpskim paravojnim formacijama doslovno izmiješali:

"Hodali smo ukočeno kroz njihove redove, srećom, nismo imali nikakve oznake, niti smo susreli nekog poznatog, nekadašnje susjede ili školske prijatelje. Nažalost, kasnije, kada smo se povukli prema Obućari gdje smo se organizirano predali i Borovo Commerceu, vidjeli smo mnoge od njih". 

Nakon povlačenja u krug Obućare, brojni su branitelji pohitali gasiti Borovo Commerce koji je gorio, a koji su JNA i srpske paravojne postrojbe granatirale i zapalile. Tamo su im bile smještene obitelji ili su njihovi najmiliji i suborci bili zbrinuti kao ranjenici u pričuvnoj bolnici. Nažalost, Borovo Commerce je bilo posljednje mjesto gdje su mnogi od njih posljednji put viđeni, iako su živi dočekali ulazak četnika u krug tvornice. Iz kruga tvornice gdje su muškarci trijažom odvojeni na jednu stranu, a žene i djeca na drugu, put je vodio na različita, brojna stratišta. Borovo Selo, Dalj, Trpinja, zloglasna kuća na Trpinjskoj cesti broj 33, tek su neka, najpoznatija od njih. 

U  Trpinji ubijeni i zakopani uz Bobotski kanal

Među onima koji su odvedeni u smjeru Trpinje bili su i Mirabel Matičić, dvadesetčetverogodišnji dragovoljac iz Vinkovaca, dvadesetosmogodišnji Miroslav Gojun iz Borova naselja te dvadesetosmogodišnji Marinko Dragičević iz Vukovara.
Višegodišnjom istragom utvrdit će se kako su ukrcani u sanitetski kamion koji je kao dio konvoja koji je prevozio ranjenike i zarobljenike zaustavljen u Trpinji po zapovijedi Steve Pantića, zapovjednika paravojne Teritorijalne obrane Trpinja.

Marinko Dragičević

Tridesetak branitelja, većinom ranjenika, među kojima su bili i Matičević, Gojun i Dragičević, izvučeni su iz kamiona i zatvoreno u hangar VUPIK-a u centru sela, odakle su odvođeni na ispitivanje u Milicijsku stanicu gdje su zlostavljani do iznemoglosti, tučeni drškama metle, batom za meso i palicama. Njihova izmučena i besvjesna tijela vraćana su u hangar gdje su ponovo zvjerski mučeni, a nakon toga, najmanje 15 njih radnim strojevima "ULT" odvezeni su do Bobotskog kanala gdje su strijeljani i zakopani u ranije pripremljenu grobnicu.

Njihova tijela do danas nisu pronađena kako bi dostojno bila pokopana.

Majka Mirabela Matičića: "Otišla sam tražiti taj Vupikov hangar i kada sam ga pronašla, sjela sam pored njega i dugo plakala. Probala sam zamisliti posljednje misli moga sina, njegove osjećaje. Onda sam otišla na Bobotski kanal. Bila je zima, siječanj, sve je bilo mokro i blatnjavo, nisam znala gdje bih ga tražila, hodala sam gore dolje, okolo, ni sama ne znajući što tražim. Mislila sam kako je moj Miru tu negdje, a ja ga ne vidim…".

Mirabel Matičić

Petar Gojun, Miroslavov brat: "Prolazile su godine, a onda, čini mi se da je to bilo 1995., gledali smo TV, bila je neka emisija o Vukovaru, kad je majka vrisnula, skočila i poljubila televizor… Vidjela je Miroslava kako sjedi i puši i to joj je opet dalo nadu da je ipak negdje živ. Ali, ja sam znao…".

Vinko i Luca Dragičević, roditelji Marinka Dragičevića preminuli su oboje ne dočekavši pronalazak Marinkovog tijela, ili, kako se tome do posljednjega dana, odbijajući povjerovati u njegovu smrt, otac Vinko nadao, Marinkov povratak. Marinkova i Markova starija sestra, Nevenka Marković, još uvijek čeka bilo kakvu informaciju o bratovoj sudbini.

Miroslav Gojun

Posljednji put viđeni u Borovu Selu

U Borovu selu, u osnovnoj školi, posljednji je put viđena  Jelena Pančić. Nakon zarobljavanja u Borovu naselju, u krugu tvornice Borovo - Borovo Commerceu, devetnaestogodišnja braniteljica, s ostalim zarobljenim braniteljima i civilima odvezena je u Borovo selo gdje joj se gubi svaki trag.

Milka Pančić: "Sve ove godine je tražimo, prikupljamo informacije. Među prvima smo se vratili u Vukovar u nadi kako ćemo tako što prije nešto saznati o našem djetetu. Na Badnjak, dok su crkvu još čuvali policajci, nakon što sam izašla, vidjela sam supruga kako razgovara s jednim mlađim muškarcem u uniformi. Prišla sam im, a on me je pitao prepoznajem li ga. Ispostavilo se kako je to sin suprugovog kolege iz Pačetina, dobro smo se poznavali prije rata. Rekao je kako je u Borovu selu vidio našu Jelenu, ali je nije izveo.

Tu večer, kada smo se sreli bio je u uniformi hrvatskog policajca i nosio je šahovnicu na kapi. Prijateljicu koja je također odvedena u Borovo selo, spasio je Jelenin razrednik. Godine 1991., Jelena je bila maturantica, maturirala je s odličnim. No ocjene joj nije zaključio njen razrednik, nego drugi profesor, jer on, navodno, nije smio doći iz Borova sela. Zašto nije spasio i moju Jelenu, svoju učenicu, nikada nisam saznala, u međuvremenu je umro".

U Borovu Selu posljednji put je viđen i dvadesetjednogodišnji Tomislav Šestan.

Marija Šestan, Tomislavova majka će ispričati: Nema mjesta gdje ga nisam tražila, pisala, čekala. Kroz godine naslušali smo se svakakvih neistinitih priča. Ljudi bi nešto načuli, pa krivo prenijeli, čak je negdje pisalo kako je Tomislav također strijeljan na Trpinjskoj cesti, u dvorištu, na kućnom broju 33, gdje je nažalost, doista ubijen njegov prijatelj Vjekoslav Jugec, a Nevenko Mauzer je nevjerojatnom prisebnošću i hrabrošću uspio iz toga dvorišta pobjeći. A onda, 2006. godine, punih petnaest godina kasnije, pojavio se prvi trag.

Policajac koji je u to vrijeme radio pri istrazi na jednom drugom predmetu, ispričat će da je slučajno došao u kontakt sa ženom koja je spomenula kako je, jer je bila povrijeđena, jedan neprijateljski vojnik iz kolone u kojoj su išli, izdvojio mladića i zapovjedio mu da joj pomogne doći do autobusa u kojem su odvezeni ispred škole u Borovu Selu. Mladić ju je morao i iznijeti iz autobusa, te je odnijeti do predvorja škole, gdje ju je smjestio na stolicu, a odmah potom su dvojica četnika došla po njega i izvela ga. Prije negoli je izašao, njoj nepoznati mladić, dao joj je ženski sat i rekao:

"Ovo je sat moje mame, Vi ćete ga sačuvati".

Policajcu je bio poznat iskaz Marije Šestan, te ju je kontaktirao i upitao da opiše sat koji je dala Tomislavu. Opis sata je odgovarao satu koji je žena koja je davala iskaz još uvijek imala, a ona je kasnije, prema slikama koje su joj predočili, među nekoliko njih, prepoznala Tomislava".

Kobna kuća na Trpinjskoj cesti

Damir Posanović - Buco, živ je dočekao slom obrane Borova naselja. Kako će se utvrditi kasnije, nakon ulaska JNA i četnika u Borovo Damir Posanović će, zajedno s drugim braniteljima i civilima, u koloni, kroz Borovo naselje, današnjom ulicom Blage Zadre, biti odveden na Trpinjsku cestu. Tamo će od nepoznate osobe biti izdvojen i s još desetak osoba nemilosrdno likvidiran u dvorištu kuće na kućnom broju 33. 

Jedini preživjeli koji se sa stratišta, filmskim bijegom spasio od sigurne likvidacije, pripadnik je legendarnog Turbo voda s Trpinjske ceste, tada tek osamnaestogodišnji Nevenko Mauzer, koji će ispričati: "Bilo je to oko osam sati uvečer. Iz kolone iz koje su nas sprovodili iz Borovo Commercea, izdvajali su koga su htjeli. Kada je uz cestu na Trpinjskoj cesti ostalo nas desetak, doveli su nas do staze ispred kuće broj 33. Kuća se nalazila, gledajući iz smjera Trpinje s desne strane, otprilike nasuprot nekadašnje Živojinove mesnice koja se nalazila s druge strane ceste.

Dvojica od tri četnika, ušla su u dvorište, a jedan je s uperenom puškom u nas, ostao s nama. Jednog po jednog utjerivao je u dvorište odakle bi se začuo pucanj. Prije mene uvedena su trojica. Posljednji treći, nije želio ući, ali natjerali su ga, a odmah potom, rekli su i meni da uđem. Unutra sam vidio kako čovjeku ispred mene, koji se opirao, pucaju u glavu. Počeo sam trčati, projurio pokraj njih i dok su pucali za mnom, uletio u bašte, prešao prugu i došao do Bobotskog kanala, gdje sam se primirio. Nisu pošli za mnom, a budući da su nakon mene tu ubijeni moji suborci Vjekoslav Jugec i Darko Sučević, pretpostavljam da nitko od onih koji su ostali pred kapijom nije preživio".

Ovo su tek neka od preko stotinu imena hrvatskih branitelja koji su živi dočekali slom obrane Borova naselja te su zarobljeni kao ranjenici ili su se, nemajući drugog izlaza, s oružjem predali. Šezdeset i troje branitelja i civila još uvijek se vode kao nestali, iako je njihova sudbina izvjesna.  

Ako posjedujete informacije koje bi mogle pomoći u  potrazi za nestalim osobama svoja saznanja možete dojaviti putem:

Anonimnog telefona  072/111-111

Telefona Uprave za zatočene I nestale   01/2308-759

Telefaksa Uprave za zatočene I nestale  01/6195-951

Redovne pošte na adresu: Ministarstvo hrvatskih branitelja, Uprava za zatočene I nestale, Trg Nevenke Topalušić  1, 10 000 Zagreb

Elektroničke pošte  [email protected];  [email protected]

Osobno u Ministarstvu hrvatskih branitelja, Upravi za zatočene I nestale ili  u našim ispostavama u  Vukovaru i Splitu