Pa što i ako iza Luke Modrića 'stoji Tuđman', gospodine Puhovski?

Nakon četiri godine, kada smo 2018. bili dva puta ujedinjeni, tugujući zbog smrti legende Olivera Dragojevića, a prije toga slaveći srebro na Svjetskom prvenstvu u nogometu u Rusiji, Hrvati su ponovno složno zapjevali. U ovim teškim, najtežim vremenima do sada, u tjednu kada je mala Hrvatska konačno ušla u društvo velikih, najprije u Schengen, a zatim porazivši državu sambe, neprikosnovenu svjetsku kraljicu nogometa.

Gdje se nalazi ta Hrvatska?

Čak i nama, koji se nikada nismo busali u prsa velikim hrvatstvom, srce je poskočilo do neba, ispunjeno ponosom i uživajući u toj, barem kratkotrajnoj ljepoti zajedništva. Jer, cijeli je svijet odjednom čuo za nekakvu malenu Hrvatsku, koja više nema ni četiri milijuna stanovnika, na razmeđi Istoka i Zapada, u srcu Europe, ranjena toliko puta, ponižavana desetljećima i osporavana na svim razinama. Portali su objavili vijest da je više od 100.000 Amerikanaca guglalo gdje se uopće nalazi ta Hrvatska, koja je herojski, sa srcem u grudima, brzim nogama i bez predaje pobijedila one koji su nas gledali potcjenjivački, vjerujući kako će nas de facto dobiti u prvom dijelu utakmice. Onako, s lakoćom, usput, kao kada klinci igraju ulični nogomet.

Izašli smo na ulice, slavili, zastave se vijorile, pjevalo se, smijalo, plakalo, Hrvatska je bila kao jedno srce. Unatoč svim onima koji su za izbornika Zlatka Dalića pisali traktate o tome kako je ''prolupao'', ''propao'', ''desničarski katoliban'', ''slučajno na mjestu izbornika'', ''ide u Međugorje moliti se Gospi'' i svakojake gadarije. 

Gospa kao pričuvna selektorica?

Ozbiljno? Prolupao je taj mirni i pristojni čovjek? Kako je tako ''prolupan'' doveo naše borce čak do srebra u Rusiji, a sada među četiri najveće svjetske ekipe? Pomoću Gospe koja mu je davala instrukcije kako i koji sastav složiti, treba li staviti Gvardiola koji nalikuje na spartanskog kralja Leonidu, a tako i igra, koji će stopirati sve i svakoga? Onda mu je šapnula i da će baš taj Livaković obraniti neobranjivo? Ako jest, onda svi trebamo zahvaliti Gospi što je pronašla vrijeme za pomoć našim dečkima i onome tko ih vodi.

Pljuvali su Dalića svi oni koji ne vole državu u kojoj živi; potpuno je razumljivo da će neki susjedi koji imaju trajnu netrpeljivost prema nama, poput Srbije, pokušavati umanjiti naš sportski uspjeh, ali, gle čuda, čak je i većina njihovih medija zaista korektno izvijestila o uspjehu Hrvatske, čestitajući nam i pitajući što to Hrvati imaju, a Srbi nemaju u nogometu, jer su njihovu reprezentaciju upravo ti isti Brazilci poslali kući. 

Što imamo? Pa srce, za Boga miloga, srce i srčanost, ma kako inače razjedinjeni bili. I opet smo dokazali da smo zajedno kada trebamo, nije to patetika, već realnost. Tužno je, a zapravo čak i neugodno čitati patnju mrzitelja Hrvatske, koji ipak uredno primaju hrvatske kune, a ubuduće i eure. Pišu na društvenim mrežama kako im ''nije žao što kuna odlazi, jer to je još jedan ustaški simbol manje''. Baš ružno, baš ogorčeno, baš neopisivo. 

''Slavna'' hrvatska Vegeta

I onda se, dakako, sa svojim već ''slavnim'' pametovanjem u javnu raspravu uključio i prof. Žarko Puhovski, notorni komentator svega - od cijepanja atoma do klimatskih promjena, kojega neki mediji pitaju za mišljenje čak i kada nema pojma o tome. Naš je profesor poznat kao hrvatska Vegeta, jer se miješa u sve i svašta, nezaobilazan je faktor na političkoj sceni kada treba komentirati društvene, sportske, glazbene, kulturne i svakojake teme.

I veli naš profesor i dežurni politički analitičar na N1 televiziji nakon hrvatskoga trijumfa: ''Bilo je dobro, ljudi su se veselili, pobijedili smo. Euforija, to znači 'lako podnošenje' i to je smisao onoga što se pogrešno zove prvenstvo u nogometu. To je prvenstvo u nacijama, nogomet je drugorazredno pitanje. Oni koji doista navijaju za nogomet bi trebali navijati za Brazil jer oni igraju najljepši nogomet. Hrvatska je jedno poluvrijeme zaista igrala al pari s Brazilom, drugo se švercala. Da budemo iskreni, Hrvatska se prije četiri godine došvercala do finala SP-a''. 

Pa potom završni ''zicer'': ''U pozadini iza Luke Modrića uvijek viri Plenković, ili Franjo Tuđman i to se ne može zaboraviti… Slavili su i ljudi u Petrinji koji već dvije godine žive u tim pljesnjivim izbama, ali su to tad zaboravili. Slučaj s euforijom je da ona ne traje dugo, a nakon nje dolazi praznina. Bilo je divno, a onda je puknuo balon i opet sam se probudio u nekom plehu umjesto u svojoj kući'', izjavljuje.

Popnu se na stolce pa urlaju Thompsona…

''Jedan broj ljudi je zaista zadovoljan reprezentacijom, a onda se sjetite da su oni iz te organizacije napravili organizaciju HDZ-a pa je veselje malo manje. Onda smo vidjeli da se oni popnu na stolce i urlaju Thompsona. U većini europskih država sportaši se zalažu za ljudska prava… To je kod nas nezamislivo. Zamislite hrvatskog nogometaša koji bi bio ljevičar''.

E pa ako je i od Puhovskoga, previše je, ali zaista previše. Neću biti bezobrazna pa podsjećati čitatelje na njegovu sramnu ulogu u suzbijanju ''Hrvatskoga proljeća'', jer, uvjerena sam, oni to dobro pamte, a mlađi su već naučili. Na to kako je radio protiv tadašnjih ''proljećara'' i surađivao s milicijom i službama koje su zatim pokosile ondašnje slobodnomisleće ljude koji su željeli samostalnu Hrvatsku, na što su, po Ustavu SFRJ iz 1974. godine imali pravo. Tko ne vjeruje, neka pročita i obnovi znanje iz Titovoga akta. 

Profesore Puhovski, čak i mi, ponavljam, koji nismo ''veliki Hrvati'', beskrajno se veselimo uspjehu naših dečkiju u kultnim crveno-bijelim dresovima i činjenici da im se sportski svijet divi i već priprema ugovore s ciframa od kojih se vrti u glavi. Neka, zaslužili su, na tržištu su. 

Možda Kardelj, ili Milka Planinc?

Profesore Puhovski, pa što ako iza Luke Modrića ''stoji Tuđman''? Dječaku iz siromašnoga zaleđa ostvario se hollywoodski san, koji se događa tako rijetko, gotovo nikada. Došao je do vrha svijeta - talentom, upornošću, trudom, znojem, ozljedama, odricanjima, teškom borbom. Dječak kojemu su četnici ubili djeda na kućnom pragu trošne kućice, a on je djetinjstvo proveo čuvajući koze na Velebitu, danas je nogometni kralj i ušao je u besmrtnost i vječnu povijest nogometa. 

Tko bi, po Vama, trebao stajati iza dječaka koji je više bio gladan, nego sit? Sokrat? Platon? Aristotel? Dostojevski? Kardelj? Milka Planinc? Tko? Netko od Vaših idola koje nikada niste prežalili i tako se svojski trudite osporavati svaki hrvatski uspjeh?

I baš smo se došvercali do finala u Rusiji prije četiri godine? Kada je Bosanac Mario Mandžukić krvave, razbijene glave jurio terenom, ubijajući se do zadnje kosti? A Šime Vrsaljko, legavši na travnjak na hrvatsku zastavu zauvijek ovjekovječio kako se ''gine'' za svoju zemlju, a nakon toga se, gotovo kao poluinvalid od silnih ozljeda, povukao iz nogometa? Ili Darijo Srna koji je prije toga u suzama svaku pobjedu posvećivao svojem bratu bolesnom od Downovoga sindroma, čije je ime istetovirao na prsima, a djeda i baku zaklali su mu i zapalili četnici u Drugom svjetskom ratu? 

S visoka kažete kako naši momci ne rade ništa na zaštiti ljudskih prava. Govorite to njima, koji dolaze iz obitelji u kojima su ih klali zbog toga što su druge nacije i vjere, baš njima to govorite? Jeste li se ikada zapitali koliko su novca donirali anonimno za sve potrebite, koliko humanitarnih turnira odigrali, ali ne vole se time hvaliti? Možete li se Vi time podičiti? Ili samo činjenicom da desetljećima sjedite u ugodnim foteljama i finim, sigurnim sinekurama, sipajući otrov i žuč, pod krinkom nekakve akademske zajednice, uživajući u svim blagodatima ove ''ustaške države'', koju tako zdušno ocrnjujete gdje god možete?

Čime se Vi dičite?

Profesore Puhovski, ne znate ništa o nogometu. Ni o tome što se događa u dušama Dalića, Modrića, Perišića, Gvardiola, Livakovića, Brozovića, Lovrena… da ne nabrajam dalje. Nemate pojma, a opet pametujete, srećom, poput elementarne ste nepogode, dođete i prođete pa padnete u zaborav. Dobivate medijskoga prostora više negoli oni koji stvaraju prave vrijednosti i pokušavaju ovu državu učiniti boljom. Ali, ako ona postane bolja, što ćete onda Vi, koga ćete tako s radošću omalovažavati?

Ako ne želite biti barem na trenutak dio naše sreće, jer znamo da nam zbog Vatrenih neće porasti ni plaće, ni mirovine, ni standard, ali barem ćemo nekoliko dana uživati odmaknuti od mračne svakidašnjice, nismo idioti, znamo gdje živimo, onda barem šutite. Istrpite da smo sretni. Neće Vam kruna pasti s glave, a uskoro i euri redovno dolaze na Vaš račun. Od države koju nikada niste željeli.