Ovo su četiri ključne točke na kojima bi trebala inzistirati hrvatska vanjska politika

Hrvatskoj treba temeljita demontaža klijentelističkoga modela ekonomskih odnosa, reforma pravosuđa i racionalizacija javne uprave. Sve ostalo su prazne priče. Malo i srednje poduzetništvo, kao okosnica gospodarskog razvoja, mogu uspješno funkcionirati jedino u državi u kojoj postoji pravna sigurnost i u kojoj poduzetnik može na najlakši mogući način, bez suvišnih birokratskih barijera i poreza na zrak, plasirati svoj proizvod na tržište.

Kao što to obično biva pred izbore, iz naftalina se ponovno vade i provjerene partizansko-ustaške teme, koje još uvijek mobiliziraju biračku bazu i polariziraju javnost. Nije isključeno da će se i na izborima 2045. ozbiljne rasprave voditi o tome čiji je pra-šukundjed u Drugome svjetskom ratu bio u partizanima, ustašama ili domobranima. To je tako u državi koja nije provela ni minimalnu lustraciju i u kojoj neraščišćena prošlost postaje izvor budućih frustracija, a time i plodno tlo za prizemne političke manipulacije. Jedan od udarnika Restart koalicije žali što posao nije bolje obavljen 1945. godine, drugi žali što Udba nije pobila veći broj hrvatskih emigranata, pa nije potrebno posebno tumačiti što to govori o mentalnom sklopu cijele te političke družine.

U ovoj kolumni u pravilu se bavimo vanjskopolitičkim temama pa je ovo predizborno vrijeme dobra prilika da reaktualiziramo pitanje hrvatske vanjskopolitičke agende.

BiH kao ključno strateško pitanje

U "skeniranju" vanjskopolitičke pozicije uvijek je dobro krenuti od regionalnog okruženja. Na žalost, Hrvatska ima iznimno nesigurno sigurnosno okruženje i neriješene probleme s gotovo svim susjedima. Ključno strateško pitanje hrvatske vanjske politike nedvojbeno je položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Prostor BiH, da se poslužimo rječnikom jednoga turskog geopolitičara, čini hrvatsku stratešku dubinu. U toj državi Hrvati su konstitutivan narod, ali su već dugi niz godina objekt obespravljivanja službenog Sarajeva. Rješavanje hrvatskog položaja u susjednoj državi treba staviti u centar ukupnoga vanjskopolitičkog i diplomatskog djelovanja Republike Hrvatske.

U obzir treba uzeti i separatističke tendencije u tzv. Republici Srpskoj, ali i činjenicu da na prostoru bivše Jugoslavije, koji čini hrvatsko balkansko geopolitičko i sigurnosno okruženje, imamo niz kriznih žarišta: neriješeni odnosi Srbije i Kosova, albansko pitanje u Makedoniji, muslimansko pitanje u Sandžaku, srpsko subverzivno djelovanje u Crnoj Gori. Sve su to izvori mogućih sigurnosnih ugroza koje ubrzo mogu poprimiti domino-efekt. Hrvatska uz proaktivnije djelovanje glede BiH treba voditi mudru politiku prema Crnoj Gori koja se nalazi u procesu diferencijacije od Srbije. Time se može otupiti oštrica velikosrpske politike koja i danas čini sukus srpske politike. U Srbiji, naime, velikosrpski diskurs danas je najsnažniji unazad 20 godina, što se lako može uvjeriti bilo tko tko barem povremeno zaluta na njihove televizijske kanale.

Odnosi sa Slovenijom i Mađarskom

Kad govorimo o hrvatskome ne-balkanskom okruženju, prirodno bi bilo da Hrvatska najbolje odnose ima sa Slovenijom. Na žalost, slovenska politička elita unazad sto godina vodi politiku koja nije naklonjena Hrvatskoj. Ipak, Hrvatskoj je u interesu, a to je i u slovenskom interesu, da se relaksiraju odnosi Zagreba i Ljubljane. A u interesu Hrvatske je i da ima dobre odnose s Mađarskom. Napadi na mađarskog premijera Viktora Orbána koji danas dolaze iz Pantovčaka sigurno nisu recept za dobre odnose s Mađarskom koja je Hrvatskoj pomogla kad je bilo najpotrebnije, u vremenu Domovinskog rata. Naravno da treba bezuvjetno osuditi karte koje aspiriraju na tuđi teritorij, čak i kad je to dio folklora, no zanimljivo je kako hrvatska ljevica s druge strane nikada ne vidi velikosrpske karte, ali i jačanje četništva u RH na što je upozorila i SOA-a. Izraz je to duboke političke fiksacije na Balkan i prijezira prema hrvatskoj srednjoeuropskoj poziciji.

Fokusirati se na Srednju Europu

I tu sada dolazimo do izbora regionalne politike. Nema ništa sporno u tome da Hrvatska surađuje i s državama Balkana, bilo da govorimo o području ekonomije ili o području sigurnosti. To je nužnost u današnjem svijetu. No hrvatska regionalna usmjerenost treba biti srednjoeuropska: države Višegradske skupine i Inicijativa triju mora. U interesu nam je integracija s politički i sigurnosno stabilnim, a gospodarski i tehnološki razvijenijim prostorom. Pretjerana usmjerenost Hrvatske na područje tzv. Zapadnog Balkana (tu, naravno, ne računamo BiH) kljašti hrvatske vanjskopolitičke kapacitete.

Države Višegradske skupine danas predvode novi suverenistički val u Europi. Nasuprot politikama Berlina i Pariza, koje idu prema dubljoj EU integraciji i daljnjem smanjivanju ovlasti nacionalnih država, ove države na EU gledaju kao zajednicu ravnopravnih i suverenih država. Sukob federalista i suverenista obilježavat će budućnost EU-a u sljedećim godinama, a nije teško zaključiti gdje bi se Hrvatska, kao manja država, trebala priključiti. Naravno, to ne isključuje da Hrvatska gradi korektne odnose i s Njemačkom i s Francuskom kao dvije najmoćnije države Unije. Uvijek je dobro igrati na više karata. To je bit kvalitetne vanjske politike.

Korektan odnos sa svim velikim silama

To vrijedi i za globalnu politiku. Hrvatska kao članica NATO saveza treba voditi politiku strateškog oslanjanja na Sjedinjene Američke Države. Može netko voljeti ili ne voljeti američku intervencionističku politiku, posebno na Bliskom istoku (posljedice takve politike vidi svatko tko ima zdrave oči), no SAD je i dalje najmoćnija sila svijeta. I to će biti još dugo vremena. Bez SAD-a nikada se ne mogu riješiti neka pitanja u kojima Hrvatska ima sudioništvo. Primjerice, položaj Hrvata u BiH, gdje je danas upravo američko veleposlanstvo veliki izbor problema za hrvatske interese.

Dobri odnosi s najmoćnijom silom svijeta, s druge strane, ne trebaju Hrvatsku sprječavati da vodi strateški inteligentnu i racionalnu politiku prema drugim velikim silama, a to su danas prvenstveno Kina i Rusija. S obzirom na svoj geopolitički položaj Hrvatska jednostavno mora kao imperativ vanjske politike postaviti pravilo: korektan odnos sa svim velikim silama. Živimo u vremenima tektonskih pomicanja globalne geopolitičke scene. Lukava i strateški inteligentna vanjska politika u takvim vremenima postaje conditio sine qua non državnog razvoja i opstanka. Ponovimo po n-ti put: kad si u paklu, trebaš se pobrinuti pronaći mjesto gdje je najmanje vruće.